Naslovnica

Hrvatske postrojbe u borbama protiv "Legije": Magenta i Solferino 1859. godine

Kada su napokon ušli u grad, lomili su otpor protivnika u kaotičnim obračunima, kuću po kuću, dok konačno nisu pobijedili. Krvava je pobjeda proslavljena velikim opijanjem: „Teš­ko je bilo ustanoviti tko po tim ulicama leži mrtav, a tko skoro pa mrtav-pijan"
11. studenoga 2015. u 15:04 2 komentara 5561 prikaza
Legija
Foto: Wikimedia Commons

U jednoj od najznačajnijih bitaka 19. stolje­ća "Legija" se izravno sudarila i s hrvatskim krajišnicima te vojnicima 53. linijske pješač­ke pukovnije nasljednicima tradicije čuvenih Trenkovih pandura. Ono što začuđuje, odnos je hrvatske historiografije jer se ovim bitkama gotovo uopće nije bavila, podatci su skoro ne­postojeći tako da ne čudi što studenti nerijet­ko zaziru od proučavanja ovoga razdoblja jer kolegiji nude bezbroj podataka o političkim promjenama značajnih za budućnost Hrvat­ske, ali uopće ne spominju (osim bitaka bana Josipa Jelačića) što, gdje i kako se borio hrvat­ski vojnik u 19. stoljeću. No značaj hrvatskih boraca nisu propustili uočiti recentni istraži­vači "Legije". Po njima su legionari i elitne Zo­uave najžešći sukob baš s Hrvatima imali kod Magente koju su dva puta neuspješno poku­šali osvojiti.

Kada su napokon ušli u grad, lomili su otpor protivnika u kaotičnim obračunima, kuću po kuću, dok konačno nisu pobijedili. Krvava je pobjeda proslavljena velikim opijanjem: „Teš­ko je bilo ustanoviti tko po tim ulicama leži mrtav, a tko skoro pa mrtav-pijan", zapis je francuskoga časnika, šokiranog viđenim. Nakon što su tek drugo jutro raskrčili gradske uli­ce, odijelili mrtve od rijetkih ranjenih, legio­nari su pobjedonosno pošli u Milano slabiji za 250 poginulih suboraca. Potom je uslijedila bitka kod Solferina, a Henry Dunant, osnivač "Crvenoga križa", notirao je najviše bilježaka o brutalnosti sukoba upravo prispodobama o beskompromisnim hrvatskim ratnicima. Istraživači povijesti "Legije" pišu da su „Hrvati svojim ratovanjem inspirirali potpisivanje že­nevske konvencije 1864". Evo što o Hrvatima kaže Henry Dunant: „Bitka je bila toliko bje­somučna da su katkad, ostavši bez streljiva i slomljenih mušketa, vojnici kretali u borbu kamenjem i šakama. Hrvati su sva­kog na koga su naišli." Također su Hrvati prikazani kao divlji borci koji osim što ne daju, ni ne traže milost: „Jedan je zarobljeni Hrvat oteo kirurgu metak kojeg mu je upravo izva­dio iz rane te mu ga je bacio u lice". Dunant je pristran, uočljivo je koliko pokušava predoči­ti Francuze kao vojsku koja je marila za ratna pravila, a da to nije tako bilo dokazuje slučaj kada je spasio zarobljenoga Mađara od po­gubljenja Francuza koji su mislili da je Hrvat. Dokazuje to i nesrazmjeran broj poginulih za­raćenih strana.

Iz Dunantovih zapisa važno je zapravo uočiti vojne vještine Hrvata, jasno naglašene uz nji­hov brutalan imidž. U napadu odmazde zbog velikih žrtava afrički borci (vjerojatno Zoua­ve) navalili su „s afričkim bijesom i musliman­skim fanatizmom ubijajući bez truna milosti, poput tigrova koji su nanjušili krv. Hrvati su se bacali na zemlju, posakrivali po jarcima sve dok im protivnici nisu prišli blizu; a tada su hitro skočili i sve ih redom postrijeljali."

  • bode:

    A moj Tomislave, pojma ti nemaš o pisanju, prevođenju...

  • ikonoklast:

    niš ne kužim ko je magenta a ko solferino?