Nije neobična pojava da države prije ili već tijekom rata naručuju oružje i vojnu tehniku u inozemstvu, premda im nitko ne može garantirati isporuku. Puno neobičnija je činjenica da država koja se sprema za rat izravno prije njegove objave prodaje i isporučuje oružje, čak i ratne brodove, neutralnoj državi.
Obratno (kupnja oružja u neutralnoj državi) bi bilo puno logičnije, premda postoje presedani, poput isporuke oklopnjača „Re d’Italia“ i „Re di Portogallo“ talijanskoj ratnoj mornarici, građenih u SAD-u od 1861. do 1864. godine, još u doba dok je u Sjevernoj Americi trajao građanski rat između Sjevera i Juga. Drugi manje poznati slučaj, koji ovdje opisujemo, bila je isporuka talijanskih brodova – po dva razarača i torpiljarke – neutralnoj Švedskoj tijekom ljeta 1940. godine, a brodovi su stigli na odredište u doba kad je Italija već bila u ratu protiv Saveznika te bi joj svaki brod bio više nego potreban.
Razlog za naručivanje brodova i druge ratne tehnike bila je činjenica da se Švedska nakon izbijanja Drugoga svjetskog rata nalazila kao neutralna država između dvaju blokova zaraćenih strana i nije mogla računati na pomoć susjednih zemalja, kao ni velesila u ratu. Poznato je da velesile uvijek nastoje utjecati na male susjede ili ih često pokušavaju podjarmiti, a Švedska je imala u svome susjedstvu moćnu Njemačku i Sovjetski Savez, koji su u jesen 1939. godine napali i podijelili Poljsku. Uskoro je SSSR okupirao male baltičke države, a bližio se i „Zimski rat“ Sovjetskoga Saveza protiv Finske, koji je počeo potkraj 1939. godine. Švedska je zato brzo trebala nabaviti dodatne brodove, zrakoplove i druga oružja, a izbor mogućih isporučitelja bio je jako uzak. U to je doba samo Italija hitno trebala stranu valutu i bila je spremna prodati sve što je trebalo, unatoč činjenici da se rat bližio i da su talijanski arsenali bili gotovo prazni zbog talijanske intervencije u Španjolskome građanskom ratu, kao i pomoći ratnom tehnikom kad je taj rat završio.
Jedna švedska delegacija poslana je 9. prosinca 1939. u Italiju kako bi „kupila sve do čega se može doći“. Za tu svrhu odobrena su novčana sredstva od 34,95 milijuna švedskih kruna (oko 200 milijuna tadašnjih talijanskih lira), a Šveđani su u Rimu sreli i druge delegacije neutralnih zemalja, poput Finske i Nizozemske.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. srpnja 2019.
