Literatura o japanskoj ratnoj mornarici bila je nekoć vrlo rijetka, posebice zbog slabog poznavanja japanskog jezika i pisma. U međuvremenu se stanje popravilo i na tržištu je došlo do prave „poplave“ knjiga o japanskim ratnim brodovima na svim jezicima (pri čemu su posebnu pohvalnu ulogu igrali poljski autori i crtači), ali ponekad vlada dojam da su neki autori prepisivali jedni od drugih, rabeći (rijetku) dostupnu literaturu na engleskom jeziku.
Do sad najpoznatije „kapitalne knjige“ o japanskim ratnim brodovima u razdoblju od 1869. do 1945. djela su skupina autora, tako su njemački autori Hansgeorg Jentschura, Dieter Jung i Peter Mickel objavili njemačku i englesku verziju poznatog djela „Warships of the Imperial Japanese Navy 1869-1945“ („Ratni brodovi Carske japanske mornarice od 1869. do 1945.“), a američki autori Eric Lacroix i Linton Wells II knjigu „Japanese Cruisers of the Pacific War“ („Japanske krstarice u Tihooceanskom ratu“); prva predstavlja opći pregled svih (!) japanskih brodova iz spomenutog razdoblja, a druga detaljnu raščlambu gradnje i operacija svih japanskih krstarica Drugoga svjetskog rata.
Poljski autori su objavili niz monografija i „anatomskih raščlambi“ pojedinih brodova i klasa, za čije nabrajanje ovdje nažalost nema mjesta. Novo djelo dvojice autora, Nijemca Hansa Lengerera i Šveđanina Larsa Ahlberga, bavi se samo japanskim bojnim brodovima, ali se u buduće tri knjige (prva je izašla u izdanju Despot infinitusa), svaka s preko 600 stranica, detaljno opisuje politička, industrijska i financijska podloga njihove gradnje i pregradnje, zajedno s prikazom tehnologije u pojedinim razdobljima, ciljevima gradnje flote i pojedinih klasa brodova, tabelarnim pregledima njihovih svojstava, tehničkih podataka, popisima njihovih zapovjednika, kao i „biografija“ samih brodova tijekom cijele službe, također u obliku tablica koje su preglednije od navođenja podataka u tekstu.
Neka (pogrešna) mišljenja o razvoju Carske japanske mornarice i njenih ratnih brodova već su se uvriježila i bilo je potrebno ponovno se posvetiti izvorima i uz pomoć japanskih mornaričkih stručnjaka napisati knjigu koja se bavi svim aspektima tematike bojnih ili kapitalnih brodova, pri čemu se ne bi smjelo – što je čest slučaj u novije doba – zamijeniti pojam bojnog i ratnog broda (ili čak vojnog!).
Bojni ili kapitalni brodovi bili su posebna kategorija najvećih i najjačih ratnih brodova, a tijekom povijesti nazivlje im se također mijenjalo. Prvotno je bila riječ o drvenim linijskim brodovima naoružanim nizom topova na brodskim bokovima, postavljenim u bitnicama na dvije ili više topničkih paluba, a poslije je dodatkom bočnog oklopa stvorena nova kategorija bojnih brodova – oklopnjača (njem. „Panzerschiffe“, engl. „ironclads“ ili kao u naslovu ove knjige „armourclads“ = brodovi obučeni u oklop). Prve oklopnjače također su imale topove u bočnim bitnicama, ali je kalibar topova postupno rastao, a s njim i težina, što je bilo razlogom povećanja debljine (i težine) oklopa. Stoga je manji broj težih topova postavljan unutar smanjenog, bolje zaštićenog oklopljenog prostora – kazamate ili redute, a mogli su se okretati u ograničenim kutovima unutar redute te svojom paljbom pokrivati veće područje. Noviji oklopljeni brodovi dobili su oklopne kule, čime su područje djelovanja topova i njihova zaštita dodatno povećani, a kule su se dalje razvijale, preko barbeta (oklopnih „bunara“) s topovima postavljenim u otvorenom „bunaru“ ili djelomice zaštićenima oklopnom kalotom, do suvremenih kula, gdje se gornji dio kule okretao zajedno s topovima i dizalima za strjeljivo, dok je „bunar“ bio nepomičan i štitio donji dio kule i prostore ispod nje. Isto načelo rabe i današnji ratni brodovi, premda kule više nisu oklopljene.
Povijest japanske ratne mornarice i njenih glavnih brodova zanimljiva je ne samo zbog „egzotičnosti“, nego i zbog činjenice, da se Japan „otvorio“ Zapadu tek 1853., na što su japanski vlastodršci (tadašnji carski namjesnici ili šoguni /„Shoguni“/) bili prisiljeni dolaskom američkih i ruskih ratnih brodova. Japan je ipak poslije samo 50 godina pobijedio flote svojih susjeda Kine i Rusije; Rusija je bila europska i svjetska velesila! Japanci su od samog početka shvatili da mogu održati svoju samostalnost samo gradnjom ratnih flota, koje će držati „zapadne barbare“ na odstojanju, jer bi inače doživjeli sudbinu Kine, koju su kolonijalne velesile uspješno „rascjepkale“ sredinom i potkraj 19. stoljeća.
Autori počinju svoju knjigu opisom političkih zbivanja u Japanu 1853., kad je predsjednik Carskog savjeta zapovjedio guverneru Nagasakija da od Nizozemaca naruči deset parobroda, kako bi se ojačala obalna obrana. Šoguni su se do tog razdoblja protivili gradnji i posjedovanju brodova, jer su se bojali da će u novoj konstelaciji izgubiti vlast, do čega je konačno i došlo. Otvaranje Japana Zapadu dovelo je do građanskog rata i raspada šogunata, a vlast je 1869. poslije dva stoljeća „namjesništva“ ponovno prešla u carske ruke. Nizozemci su već 1853. počeli školovati prve japanske pomorce (250 kadeta na nizozemskoj „pomorskoj akademiji“ u Nagasakiju). Godine 1862. naručeni su prvi brodovi, jedna korveta i jedna topovnjača, ali nije bilo novčanih sredstava za njihovu kupnju. Jedna japanska mornarička misija posjetila je Francusku 1864. i Japanci su već tada htjeli naručiti prve oklopne brodove nalik francuskoj oklopnoj fregati „Gloire“, ali ni Francuska ni Engleska nisu bile spremne graditi ih za otočno carstvo, gdje je prijetila opasnost građanskog rata. Ipak je 1865. u Velikoj Britaniji kupljena fregata „Ryujo“; brod je bio zaštićen bočnim oklopom, ali još nije bio prava oklopnjača. Ne smije se zaboraviti da su se u to doba u Sjevernoj Americi već međusobno borile prve operativne oklopnjače, USS „Monitor“ sagrađen za mornaricu Unije i CSS „Virginia“ pregrađen za mornaricu Konfederacije od sjevernjačke fregate „Merrimack“.
Godinu dana poslije – 20. srpnja 1866. - došlo je i do prvog sukoba flota oklopnjača kod Visa. Japanci su se tada obratili SADu i naručili dvije korvete i jednu topovnjaču, ali im je isporučen samo jedan brod, korveta „Fujiyama“, koju je slijedila zastarjela, ujedno i preskupo plaćena oklopnjača „Kotetsu“, bivši CSS „Stonewall“. Zbog niza problema s američkim poslovnim partnerima Japan više nije naručivao brodove u SAD-u (osim dvije krstarice s oklopnom palubom tijekom Kinesko-japanskog rata i nekoliko podmornica tipa „Holland“ kad je izbio Rusko-japanski rat). Japan se okrenuo Francuskoj i Prusiji, ali su te dvije države međusobno zaratile 1870. i nije se moglo računati na brzu isporuku brodova. Konačno je odlučeno naručiti u Velikoj Britaniji prvu (tada) suvremenu oklopnjaču, „Fuso“ (I), koja je zajedno s korvetom „Kongo“ (I) isporučena 1878. godine. Japan je planirao flotu od 104 (!) broda, od kojih bi 36 bile oklopnjače, ali ti planovi nisu bili ostvarivi. Kad se saznalo da je glavni protivnik u susjedstvu, Kina, naručila u Njemačkoj dvije suvremene topovnjače s kulama (de facto barbetama), Japan je htio kupiti u Velikoj Britaniji dvije oklopnjače građene za Brazil („Independencia“) i Čile („Almirante Cochrane“); prvog od ta dva broda ipak je otkupila britanska ratna mornarica (i nazvala ga HMS „Neptune“), kako bi spriječila „utrku u naoružanju“ na Dalekom Istoku. Novi planovi obnove (stvaranja) flote slijedili su 1881., a tijekom 20 godina trebalo je nabaviti ukupno 60 ratnih brodova; godine 1882. slijedio je smanjeni zahtjev za „samo“ 48 brodova, kako bi se Japan mogao braniti od susjeda. Glavni razlog bilo je ubrzano naoružavanje kineske ratne mornarice i kineska intervencija u Koreji, koju je Japan smatrao dijelom svoje interesne sfere. Kako bi se što brže došlo do operativnih ratnih brodova, Japan je počeo brzo naručivati krstarice u Velikoj Britaniji i Francuskoj, a neke od njih su nosile i teške (ali neuporabive) topove velikog kalibra. Godine 1885. francuski mornarički graditelj Emile Bertin postao je glavnim savjetnikom japanskog Ministarstva mornarice. Planirana su 54 broda, ali su sagrađena samo 22, među njima i tri „oklopne krstarice“ klase „Matsushima“, dok je stari „Fuso“ preinačen i osuvremenjen.
Kinesko-japanski rat izbio je 1894., a Japan je iste godine naručio i prve „prave“ bojne brodove u Velikoj Britaniji, nazvane „Fuji“ i „Yashima“. Građeni su po uzoru na britansku klasu „Royal Sovereign“ (I), ali su predstavljali poboljšanu inačicu tih prvih „standardnih“ bojnih brodova, kakve su gradile i druge svjetske flote (s četiri topa glavnog kalibra u po jednoj dvocijevnoj kuli na pramcu i krmi te deset do 14 topova srednjeg kalibra na bokovima). Brodovi klase „Fuji“ dovršeni su prekasno za operacije u Kinesko-japanskom ratu, ali su zajedno s četiri „polusestre“
građene u Velikoj Britaniji („Shikishima“, „Hatsuse“, „Asahi“ i „Mikasa“) činili glavninu flote u Rusko-japanskom ratu.
Dva još suvremenija bojna broda, „Katori“ i „Kashima“, naručena su tijekom tog drugog velikog sukoba; građeni su kao poboljšana inačica britanske klase „King Edward VII“, ali također nisu pravodobno dovršeni kako bi sudjelovali u tom ratu. Japan je u međuvremenu „skočio“ iz Srednjeg vijeka u suvremeno industrijalizirano doba i uskoro bio spreman i sam graditi bojne brodove. Pobjeda u Rusko-japanskom ratu pretvorila je Japan u svjetsku pomorsku
silu. Da je taj rat bio izgubljen, ostao bi pomorska zemlja drugog reda. Kako autori iscrpno opisuju, taj put nije bio lagan ni jednostavan. Bilo je potrebno najprije stvoriti industrijsku osnovicu za projektiranje i gradnju brodova, što se postiglo naručivanjem brodova i „uvozom“ tehnologije, ponajviše britanske, ali su u razdoblju između Kineskojapanskog i Rusko-japanskog rata ratni brodovi naručivani i od drugih pomorskih zemalja.
Zanimljivo je kako su ti uvozni brodovi često bili jači ili bolje oklopljeni od uzora prema kojima su građeni. Činjenica je da ni japanski mornarički stručnjaci kao ni nadležni političari nisu bili „bez grijeha“: tako je poslije pobjede nad kineskom ratnom mornaricom odlučeno popraviti zarobljene kineske brodove i staviti ih u službu japanske Carske mornarice, premda više nisu bili suvremeni, a novčana sredstva i skromne kapacitete brodogradilišta moglo se prije usvajanja tehnologije gradnje teških bojnih brodova bolje uporabiti za gradnju novih (lakših i manjih) brodova, poput krstarica i torpiljarki ili razarača. Tako je zarobljena kineska oklopnjača „Chen Yuen“ („Zhenyuan“) postala japanski bojni brod „Chin’en“. Ta je pogreška ponovljena i poslije pobjede u Rusko-japanskom ratu, kad nisu obnavljani samo zarobljeni suvremeniji ruski pred-dreadnoughti „Hizen“ (bivši „Retvizan“) i „Iwami“ (ex-„Orel“), nego i puno slabiji i već zastarjeli „Sagami“ (ex-„Peresvjet“), „Suo“ (ex-„Pobjeda“) i „Tango“ (ex-„Poltava“), kao i prastare oklopnjače i obalne oklopnjače „Iki“ (ex-„Imperator Nikolaj I“), „Mishima“ (ex-„Admiral Senjavin“) i „Okinoshima“ (ex-„General-Admiral Apraksin“), koje je ruska ratna mornarica htjela (i trebala) otpisati još prije rusko-japanskog rata, jer su građene 1880-tih i 1890-tih godina, a poslane su na Daleki Istok samo kako bi (brojčano) povećale rusku flotu. Razlog trošenja sredstava i radne snage na obnovu te „zbirke starog željeza“ bila je želja Japanaca što brže povećati broj brodova japanske flote, posebice nakon gubitka dva tada suvremena „pred-dreadnoughta“ („Hatsuse“ i „Yashima“) u minskom polju na samom početku Rusko-japanskog rata.
U Japanu su 1904. projektirani i prvi oklopni krstaši naoružani topovima velikog kalibra (305 mm), koje se s pravom može smatrati pretečama bojnih krstaša (tipa kojeg je Velika Britanija uvela tek s klasom „Invincible“ 1908.), a djelovali su u sastavu bojne flote (nasljeđe taktike iz Rusko-japanskog rata, kad Japan nije imao dovoljno bojnih brodova i rabio oklopne krstaše u sastavu bojne crte). Klasu „Tsukuba“ (s po četiri topa kalibra 305 mm i 12 kalibra 152 mm) slijedila je još jača klasa „Kurama“, gdje je uz četiri topa kalibra 305 mm postavljeno i osam kalibra 203 mm zajedno s 14 kalibra 120 mm.
Japan je inače vjerno pratio razvoj ratne brodogradnje zapadnih pomorskih država, stoga nije odobren projekt japanskih brodograditelja za bojne brodove s osam topova glavnog kalibra, planiranih još prije britanskog „Dreadnoughta“, a jedini nedostatak bile bi im četiri dvocijevne kule postavljene na istoj razini. Stoga bi topovi iz druge i treće kule morali prema pramcu i krmi gađati preko prve i četvrte, ali bi zato svih osam moglo djelovati preko brodskih bokova. Na taj način propuštena je prigoda sagraditi prve brodove sa svim glavnim topovima istog kalibra i svi su novi bojni brodovi tog tipa nazvani „Dreadnoughtima“.
U knjizi se može pročitati i kako je stalno vladao latentni sukob između tehničara (projektanata) i taktičara, a potonji su često „dobivali bitke“ i u internim sukobima oko poželjnih i potrebnih svojstava planiranih brodova. Japan je tako nastavio graditi poboljšane „pred-dreadnoughte“ s teškim i poluteškim topovima. Klasa „Satsuma“ projektirana je po uzoru na britansku klasu „Lord Nelson“, ali ponovno s više poluteških topova nego kod britanskih uzora, a i kalibar je bio veći (12 topova kalibra 254 mm naprama deset od 234 mm). Projekt slijedeće klase može se ponovno klasificirati kao pogreška, jer su bojni brodovi „Kawachi“ i „Settsu“ poput njemačkih „dreadnoughta“ nosili 12 topova glavnog kalibra (305 mm) u dvocijevnim kulama, ali su cijevi topova u bočnim kulama zbog štednje imali duljinu 40 kalibara, a u pramčanoj i krmenoj kuli 45 kalibara. Označavalo ih se kao „kvazi-dreadnoughte“, jer topovi zbog različitih svojstava nisu mogli koordinirano gađati na većim udaljenostima. Razlog te neobične odluke detaljno je opisan u knjizi dvojice autora i sasvim je drugačiji nego se do sada mislilo.
U doba prije Prvoga svjetskog rata, kad su u Velikoj Britaniji građene serije bojnih krstaša, japanski mornarički stručnjaci odlučili su napraviti još jedan „skok“ i naručili su od Britanaca prototip bojnog krstaša u kategoriji „super-dreadnoughta“, s topovima kalibra većeg od 305 mm. Brodovi „Royal Navy“ već su imali topove kalibra 343 mm, uskoro je slijedio i kalibar 381 mm, dok su SAD gradile brodove s topovima kalibra 356 mm. Uzor za nove japanske bojne krstaše bila je britanska klasa „Lion“ s osam topova kalibra 343 mm, ali su Japanci naručili veći kalibar 356 mm za prototip i tri serijska broda, koje je trebalo sagraditi u Japanu. Nova klasa „Kongo“ čak je poslužila i kao uzor za britanski bojni krstaš „Tiger“. Posebni dio s opisima japanskih bojnih brodova i njihovim operacijama završava u prvoj knjizi s gradnjom klase „Kongo“ i prvim preinakama ta četiri broda, ali zatim slijedi i detaljni prikaz razvoja brodogradilišta, metalurgije u Japanu, opći razvoj industrije i vojno-industrijskog kompleksa u razdoblju prije Prvoga svjetskog rata, opis kovanja i izrade topova, izgleda topovskih postolja pojedinih klasa, tabelarni pregledi svih japanskih brodskih topova rabljenih u opisanom razdoblju do dovršenja klase „Kongo“, razvoj i usavršavanje granata, razvoj sustava za vođenje paljbe, također i prikaz razvoja brodskog pogona, od vodoravno postavljenih parnih strojeva, preko parnih strojeva trostruke ekspanzije do parnih turbina. Nije zapostavljen ni pregled razvoja parnih kotlova, kao ni pomoćnih strojeva.
Pri kraju knjige priložen je kratki prikaz operacija tijekom Ruskojapanskog rata s opisom bitaka na Žutom moru u kolovozu 1904. i kod Tsushime u svibnju 1905., kao i njihovom raščlambom. Autori su rabili opširnu literaturu; popis literature, pretežito japanske, ispunjava tri stranice, a na kraju knjige nalaze se i životopisi dvojice autora. Djelo je bogato ilustrirano fotografijama, crtežima i skicama brodova i njihove opreme, kao i shematskim prikazima proizvodnje topova i načina vođenja paljbe tijekom bitke kod Tsushime. Knjiga svakako predstavlja „sve što sam htio znati o japanskim bojnim brodovima, a nisam znao gdje bih našao“ (i to na jednom mjestu!), a ljubitelji pomorske povijesti koje više zanima doba Prvoga i Drugoga svjetskog rata mogu biti sigurni da će njihova očekivanja biti više nego ispunjena podacima koji će biti objavljeni u drugom i trećem svesku. Sličan detaljni prikaz, ali britanskih bojnih brodova, svojedobno je napisao poznati mornarički autor dr. Oscar Parkes, koji je bio i glavni urednik godišnjaka „Jane’s Fighting Ships“ te glavni zubar britanske „Royal Navy“. Knjiga „British Battleships“ je svojevrsna „Biblija“ u kojoj se opisuju svi britanski bojni brodovi od „Warriora“ do „Vanguarda“, a usporedno se prikazuju i značajni projekti drugih ratnih mornarica.
Nažalost, gdje ima puno svjetla, pojavljuju se i sjene. Šteta je što autori nisu našli dobrog lektora za engleski jezik, jer je primjerice naziv „armourclad“ (oklopnjača) već u naslovu knjige arhaičan i vrlo se rijetko rabi u engleskom jeziku; češća je uporaba termina „ironclad“. Vidi se utjecaj njemačkog (i švedskog) u engleskim tekstovima, tako se za članove posade rabi naziv „crewmembers“ (što bi njemački bilo „Crewmitglieder“), ali je engleski naziv „crew members“ ili „crewmen“. Isto vrijedi i za „seabattles“ (de facto „sea battles“ ili „naval battles“) te za „torpedoboats“ („torpedo boats“). Na jednom mjestu se spominje i krunidba engleskog kralja Georgea VI. godine 1911., ali je ipak bila riječ o njegovom ocu Georgeu V., dok je George VI. postao kraljem tek 1936. Tehnički opisi pri kraju knjige isto bi mogli biti malo jednostavniji, jer su ponekad unatoč tim detaljima knjigu toplo preporučujem svim zainteresiranim čitateljima i ljubiteljima pomorske i mornaričke povijesti koji vladaju engleskim jezikom, a trilogija će svakako predstavljati biser u svakoj biblioteci pomorskih entuzijasta, posebice onih koje zanima japanska ratna mornarica.
