Moj pokojni dida Ivan Čondić Kapetanović, koga su svi odmila zvali Ikica, živio je s nama u Vukovaru sve do kraja života. Kao klinac sam se u dugim zimskim večerima obožavao ušuškati kraj njega i razrogačenih očiju slušati njegove beskrajno zanimljive dogodovštine iz Velikoga rata.
To je nedvojbeno utjecalo na mene i moj daljnji interes za sve što je vezano uz mnogobrojne slične sudbine naših ljudi u tim surovim vremenima. Prije nego što se uspio vjenčati, dida je početkom 1915. godine podignut u rat. Dida je bio unovačen početkom 1915. godine u Sinju, najvjerojatnije u 1. bojnu 22. dalmatinske pukovnije „Graf von Lacy“. Proveo je gotovo pune četiri godine u ratu i često mi pripovjedao o teškim, krvavim bitkama koje su vodili protiv Talijana oko Goricije, na Piavi i na Soči. Posebno mi je u sjećanju ostala priča kako je spriječena jedna od brojnih talijanskih ofenziva na tom bojištu. U vrijeme neuobičajenog zatišja, u posjet im je stigao neki bojnik sigurnjak donijevši zapovijed da zbog ispitivanja moraju zarobiti živog Talijana, pa makar svi zbog toga izginuli. Svi su se pokunjeno pogledali, a kao dragovoljac za tu samoubilačku misiju prijavio se neki Bašo zatraživši od časnika da mu samo daju najbolji pištolj koji imaju i da paze da ga pri povratku ne ubiju njegovi suborci.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. prosinca 2021.
