Naslovnica

Ivan Vinković u Legiji stranaca

Sestra Anita Štivić priča o mladom hrvatskom legionaru koji je u 22. godini poginuo 11. svibnja 2011. na Korzici. Godinu i šest dana bio je u Legiji.
03. prosinca 2018. u 09:56 1 komentara 5539 prikaza
Foto: Davor Javorovic/PIXELL

Nije bio opsjednut vojskom. Više ga je od malena zanimao nogomet. Legiju stranaca proučavao je tri godine i postao fasciniran adrenalinom, disciplinom, vježbama... Najvažnije mu je bilo da bude u pokretu, samo da mu nije dosadno – opisuje Anita Štivić svog brata, mladoga hrvatskog legionara Ivana Vinkovića iz Novih Jankovaca kod Vinkovaca, poginuloga 11. svibnja 2011. u prometnoj nesreći na Korzici.

IZ NOVOG BROJA Labinjani u Domovinskome ratu

Sa svega 22 godine, od čega je godinu i šest dana proveo u Legiji stranaca, Ivanov je život stao nakon vojne vježbe njegove protutenkovske postrojbe 2. padobranske pukovnije u Calviju. Oklopni transporter u kojemu su bila petorica legionara u 17.15 sati prevrnuo se i sletio u provaliju između Centu Mezzinija i Ficajola. Uspjeli su se zaustaviti da ne dođe do sudara s traktorom s prikolicom, koji je vozio mještanin, no tada se cesta odlomila. Oklopnjak se prevrtao i zaustavio tek u provaliji dubokoj 20 metara. Ivan je, nažalost, sjedio na krovu transportera. Drugi su se izvukli s ozljedama. - Spremao se kući na godišnji odmor. Trebao je krenuti idućeg dana, 12. svibnja – sjeća se sestra koja se s Ivanom posljednji put čula 6. svibnja. Toga kobnog petka, htjela ga je nazvati, ali je mislila da je sigurno zauzet, jer je bio na terenu. Nije ga htjela ometati i odlučila je pričekati vikend.

- Posljednji put smo se čuli u nedjelju. Bila sam kod mojih i čuli smo se preko vibera pa je veza pucala, a redom smo pričali s njim, mama, tata i ja. Ja sam u biti najmanje pričala s njim taj dan. Rekao je samo da ide na teren i da je sve po starom, jedino što smo svi zapamtili da je to bilo prvi put da je bio ozbiljan i da se nije smijao, svima je to bilo čudno, a on je rekao da nije ništa, da je umoran – priča Anita koja je bila jako bliska sa svojim pet godina mlađim bratom. I on je obožavao sestru. Kao i ona, upisao je srednju Ekonomsko-upravnu školu u Vinkovcima tijekom koje je i počeo čitati o Legiji stranaca, a potom i Pravni fakultet u Osijeku. - Svi smo mu govorili da pravo nije za njega. Odustao je od njega nakon godinu dana. Sjećam se, još sam bila na faksu, kada me nazvao i rekao da moram pročitati memoare generala Ante Gotovine iz Legije. “Moraš!”, naredio je. Fascinirala ga je ta francuska vojska. Sav je bio u tome – kazuje Anita dodajući da je karijeru vojnika Ivan prvo pokušao ostvariti na „domaćem terenu“. MORH je upravo izišao s projektom postani kadet i razmišljao je prijaviti se, no odustao je kada je čuo da ako odustaneš od civilnog fakulteta, moraš vraćati državi jako puno novca. Otišao je i u Ured za obranu u Vukovar i prijavio se za dragovoljni vojni rok u Požegu. Onda je stigao i 1. svibnja 2011. godine. S društvom je kampirao i nikoga u obitelji nije iznenadilo što se ujutro nije pojavio kod kuće. No, toga je jutra Ivan sjeo na vlak za Zagreb.

Tražio je let za Marseille, letova više nije bilo i prespavao je u Zagrebu. - To su nam kasnije ispričali njegovi prijatelji. Strahovali smo da je spavao na aerodromu, no on je uredno uzeo hotelsku sobu. Tek poslije, rekli su nam da su ga već nekoliko puta na kolodvoru u Vinkovcima odvratili od puta. Da su nam javili da ide, sigurno bismo ga i mi odvratili. Zato im je rekao da moraju šutjeti. Istina je da je znao reći da će otići u Legiju stranaca. Bio je itekako sposoban za to, međutim nismo ga shvaćali ozbiljno – ponosna je sestra s kojom je Ivan uredno komunicirao. Javio joj se porukom dan nakon što je otišao, jer su ga svi zvali. – Poslao mi je poruku da se ne brinemo i da kažem roditeljima da se ne ljute. Prvi puta nazvao je telefonom 19. srpnja i razgovarao s mamom. Rekao je da je Ivan, a ona je mislila da se netko šali sve dok se nije nasmijao. Tek tada je shvatila da je on. Mene je prvi puta nazvao početkom kolovoza. Od rujna je imao slobodan internet, telefon, sve kad god je htio. Kada me je nazvao nisam mogla vjerovati da je on, prvo se nasmijao i uvijek mi kaže “di si sestro”. Taj prvi razgovor bio je jako dug, pričao mi je sve što mu se događalo – kaže Anita kojoj je brat ispričao i kako je izgledao njegov dolazak u Marseille. Točnije, iz Marseilla se zaputio u Aubagne, nedaleki gradić u kojemu se nalaze prihvatni centar i dom Legije. – Došao je, rekao mi je, pred vrata i taman izlazi čovjek u uniformi, mislim nekakav časnik, i pita ga na engleskom bi li htio biti legionar. Ivan mu je odgovorio potvrdio. On je valjda prepoznao naglasak i pitao ga na engleskom otkuda je. Kada je Ivan rekao “Croatia”, na tečnom mu je hrvatskom rekao: „Ma daj, nemoj me zafrkavati!“. Odmah je naišao na Hrvata! Uglavnom, on ga je odvezao do grada, pokazao mu gdje i što treba potpisati i u biti, dva ili tri dana su prošla dok nije počela obuka. Već 5. svibnja započeo je osnovnu obuku – dodaje Anita. Nekoliko mjeseci nakon njegova odlaska zvali su iz vukovarskog Ureda za obranu da dođe na pregled. Rekla sam mu to, a on se samo nasmijao i rekao da im poručim da je njemu dobro tu gdje je. Ivan je od malih nogu bio sportski tip. Uvijek u trku. Mladić rođen 7. rujna 1989., trenirao je nogomet otkako su se iz progonstva, koje su proveli u Štitaru kod Županje, vratili kući 1999. godine.

IZ NOVOG BROJA "U trenutku začuo se povik: Diži ruke!"

Trenirao je kao kadet u Cibaliji, u Starim Jankovcima i Novim Jankovcima i u Slatini gdje je jednu sezonu živio i primao plaću za igranje. Igrao je jedno vrijeme i mali nogomet u Vinkovcima. - Kada je igrao u Cibaliji, tada smo saznali na pregledu da se ne umara i da mu srce radi jednako radio sklekove ili sjedio! Trčanje mu je bila jača strana koju su otkrili i u Francuskoj. Kada su bili još na početku na toj tzv. „Farmi“ na obuci, postojao je nekakav poligon od 25 metara i onda su svi u grupi trčali. On i neki crnac ostali su posljednji, a taj je dečko počeo ispuštati nekakve čudne zvukove i stao. Kaže Ivan: „Ja gledam, nema nikoga. Trčim još malo pa i ja stao, šta ću ja trčati sam“ – smije se sestra. Uvijek su se, rekao je, zezali kako svi trče i već su umorni, kad vidiš Ivana on samo prolazi pokraj njih i ode... - Jednom je trčao s nekim visokim oficirom i zajedno su završili utrku. Upitao ga je čovjek je li zadovoljan, on malo šuti i kaže nisam. Pita ga on zašto, a on kaže da vas se nisam bojao, ostavio bih vas kilometar iza sebe. Čovjek se nasmije i kaže kako je hrabar što je to rekao - prisjeća se bratovih prepričavanja doživljaja. S obzirom da je bio najbolji, morao je svoju postrojbu postrojiti i rekao joj je – smije se sestra – kako ga je bilo „frka“ pred tim glavnim generalom. Za njegovu spretnost u trčanju čulo se i izvan granica „Farme“. - Danijel Banfić iz Varaždina koji je u Legiji već 16 godina i ima dosta visok čin, ali ne znam koji, te inače voli trčati i trči maratone, rekao nam je da mu je žao što nije upoznao Ivana, jer je čuo da je dobro trčao. Žao mu je što nisu njih dvojica odmjerili snage. Naime, on je bio na godišnjem kada je Ivan došao na Korziku, onda je bio na terenu pa opet godišnji i taman su se trebali sad nekako upoznati, i to se dogodilo – dodaje ona. Ivan je bio legionar 1. klase druge pukovnije padobranaca 2ème Régiment Étranger de Parachutistes ili skraćeno 2e REP i gdje mogu samo najbolji legionari. Smješteni su na Korzici u gradu Calvi, vojarna im se zove Camp Raffalli. Bio je stručan za protutenkovske projektile Milan. – Kada je dobio taj prvi čin, znači nije bio obični legionar, već legionar prve klase, morao je nazdravljati sa starijim legionarima. Uglavnom, oni te tada pokušavaju napiti i morao je piti iz šljema i slično. Čak su mu stavili čin u bocu od piva i rekli nek’ proba izvaditi. Kaže on meni „Ja razbio bocu piva i izvadio čin, a oni umrli od smijeha što sam se toga sjetio“ - navodi sestra. Za Božić su, pak, radili nekakvu priredbu gdje dođu i civili. Legionari tada glume i on je trebao odglumiti nekakvog zapovjednika, koji je dosta karakterističan po svojim pokretima i ponašanju. – Zove on mene i kaže ne zna štoće, da li da odglumi kako treba, iako ne zna što će taj čovjek reći ili da malo popije kao i ostali pa da bude hrabriji. „Ma nema šanse da pijem“, kaže onda, „pa da zaboravim sve reći na francuskom“.

Kasnije mi je javio da je super odglumio, da ga je skinuo u originalu i da su se svi smijali čak i taj zapovjednik - dodaje Anita. Jednom je čak i provalio kod specijalaca, Oni su poseban odjel u vojarni, imaju svoj kafić, zatvorena vrata i nitko ne smije kod njih. Ivan je jedan dan provirio i prošetao njihovim hodnikom. - Sav „lud“ me zove i kaže da sam bio malo hrabriji otišao bih u kafić i naručio ali, eto. Ta jedinica mu se jako sviđala, tu je mogao upasti tek nakon godine dana što je tamo, ali nije bio siguran - kaže Anita. Na obuci je, inače, bio među 800 mladića, od kojih je stotinu, među njima i on, položilo sve testove. Između tih stotinu, izabran je među manje od 50 koji su, s obzirom da su najbolji, mogli birati gdje će. Odabrao je padobrance i na Korziku stigao krajem rujna. Kroz neki mjesec ili dva morao je skočiti šest puta padobranom. - Dana 4. studenoga već je bio odradio skokove i tada je saznao da je upao u sekciju za milan projektile. Rekao mi je, “tek dan poslije skoka shvatio sam koja sam ja budala, iskočio sam iz aviona…”. Na moje pitanje kakav mu je bio noćni skok, uzvratio je: „A što misliš, razbio sam se“ - sjeća se sestra. Ondje, dodaje, nisu smjeli igrati nogomet, jer su se znali prije ozljeđivati pa su im zabranili, tako da je prvi puta otkako je otišao, igrao nogomet u ožujku ili travnju ove godine. Sakrili su se iza nekih hala i igrali. – Svađali su se tko će ga uzeti u ekipu, jer su znali da je prije igraoi kaže on meni kako je šteta da je njegova ekipa izgubila 7:6, ali “znaš šta, ja sam dao svih šest golova!”. Ivan se na Korzici najviše družio s Istvanom Szabom iz Vojvodine i Dušanom Popovićem iz Crne Gore. Istvan je i vozio transporter toga kobnog petka. – U Legiji imaju te tzv, „staževe“ i mogao je birati hoće li polagati za transporter, slaganje padobrana i slično. On je izabrao trubu. Smijao se kako ne zna što je s tim padobranom, ali kako god ga složio, nešto viri.

Eto, da je polagao za transporter možda bi on vozio, a ne Istvan – dodaje sestra koja, za razliku od roditelja, nije vidjela brata za Uskrs. Rodila je par mjeseci prije i nije mogla kćer Taru ostaviti samu. Javljeno im je samo da je u Grazu i ako mogu, neka dođu. – Kada je stigao u Legiju morao je predati svu svoju odjeću i dokumente. Putovnica mu još nije bila gotova i on se kao legionar mogao svugdje kretati po Europskoj uniji, ali ne i ući u Hrvatsku. Znam da smo imali deset minuta za spremiti se i stići na vlak za Zagreb i otuda za Austriju. Uvijek sam mu govorio da radi što hoće, ali neka me ne bude sram kada budu govorili o njemu. Rekao mi je tada: “Tata, sad možeš biti ponosan na mene”. I meni i majci rekao je da mu se odlaskom u Francusku ostvario životni san – shrvan je otac Josip. S Ivanom se sestra čula nedugo nakon toga posjeta i brat joj je otkrio da je mama Lucija, znajući da voli kulenovu seku, sa sobom ponijela deset kilograma suhomesnatih proizvoda! Počastio je cijelu postrojbu. Nakon što je otišao na Korziku, Anita je dobila e-mail njegova kolege Senegalca Ousmanea Yadea koji je ušao među stotinu onih koji su prošli testove, ali ne i selekcijom izabranih 50 najboljih. Objasnio joj je da je Ivan sada četiri mjeseca u izolaciji, da se ne brinu što se ne javlja i neka se ne začude kada stigne nekakvo čudno pismo u kojemu traži dokumente.

IZ NOVOG BROJA "Operirali smo ga na limenom stolu koji se nije mogao zakočiti jer nije bilo struje"

Moraju takvo pismo napisati. – Bilo je to pismo „Bok Ivan je. Trebam papir taj i taj“. U biti, tražio je rodni list. Bilo je napisano kao da je nepismen, ali tako su morali – kaže Anita dodajući da joj je Ivan stalno govorio da mu je žao što im ne može objasniti kako mu uopće nije niti teško niti loše i da se uopće ne bi brinuli da to znaju. – Inače nije bio „sladunjav“, zato mi još uvijek odzvanja u ušima pismo koje je poslao u ljeto prošle godine u kojem doslovno kaže kako mu svi nedostajemo, da nas voli i da možemo biti ponosni na njega – kaže ona. Toga 11. svibnja s Korzike su nazvali na kućni telefon i mama se javila. – Nazvali su nekih sat vremena nakon nesreće, bilo je malo poslije 18 sati. Mama nije mogla pričati pa je zvala tatu i on je uzeo telefon. Nakon toga je mama nazvala mene na mobitel i rekla da je Ivan nastradao u prometnoj nesreći – dodaje bolom shrvana sestra, koja još ne vjeruje da joj brata nema. Brata koji je samo na fotografiji dobivenoj putem maila vidio danas devetomjesečnu nećakinju Taru. Uvijek je govorio da će ju, čim ujo dođe, voditi svugdje sa sobom i hvaliti se. Rekao je sestri i da je vidio jednog medvjedića-legionara. Je li ga kupio, ne zna, s obzirom da s Korzike još nisu stigle sve njegove stvari. – Zvala sam ga „Mali“. Uvijek će i ostati mali, neće ostarjeti, oženiti se, imati djecu. Lakše mi je kada pričam o njemu i mislim da zaslužuje da ga ljudi upoznaju. Bio je tako mlad, tako pun života i snova – zaključuje Anita. Ivanovo tijelo prevezeno je brodom s Korzike do Marseilla te vozilom do groblja u Novim Jankovcima, gdje leži u istoj grobnici kao i djed mu Ivan. Naime, možda je baš djed imao presudnu ulogu u odabiru karijere.

Više od sedam godina, od kraja 30-ih godina prošlog stoljeća do kraja 2. svjetskog rata koji je proveo u odori domobrana, bio je instruktor vojnopotkivačke škole u Zagrebu. Obitelj je dobila Ivanovu svečanu uniformu, a mladi legionar posthumno je dobio Zlatnu medalju nacionalne obrane, La Médaille d’or de la Défense nationale. Uniforma legionara - sjeća se Anita - vrlo je skupa pa je običaj kada netko dezertira, podijeliti njegov stvari. Nažalost, ispričao joj je Ivan, kada je dezertirao Rumunj Christian Bejan, ništa mu njegovo nije odgovaralo, tako da je tek dobio oznaku imena “C. Bejan”. Potpisivanjem ugovora Ivan je zarađivao i plaću od 1.500 eura, a u siječnju je, otkrio je obitelji zapovjednik, trebao ići u mirovnu misiju u Afriku. Tada bi mu plaća narasla na 2.000 eura. Uvijek nasmijani mladić, kako ga svi opisuju, u Legiji se naučio i urednosti. Prije toga bi, sjeća se sestra, stvari samo skinuo sa sebe i ostavio na podu. Istina, dolaskom u Legiju našao je način kako imati besprijekorno izglačanu uniformu. Samo su takvi mogli izići u grad Calvi. Kolegi je kupovao pivo, a on mu je u zamjenu glačao stvari... Kasnije je ipak počeo sam glačati. Mediji su, dodaje Anita, prenijeli da nije imao djevojku. Međutim, Ivan je bio u vezi s jednom Anitom do kolovoza 2011.

Prekinuli su u ljeto, par mjeseci nakon što je otišao. – Prvo mi je rekao kako to nije ništa i da ima cura, a onda je priznao da se skoro ne sjeća toga dana koliko ga je pogodilo. Znao je samo da ga je zapovjednik taj dan kaznio pranjem zahoda – sjeća se. Ivan se radovao mirovnim misijama u koje je trebao ići. Govorio je da bi možda mogao ići u Abu Dhabi ili Novu Kaledoniju. Uvijek bi mi natuknuo “joj sestro, kolika ja još gradova moram vidjeti” – prisjeća se Anita dodajući da Pariz nikako nije mogao „skužiti”. Prvi mu se put nije svidio, no odlučio mu je dati drugu priliku. – Zove on mene i kaže: „znaš šta, dat ću tom gradu još jednu šansu, ali stvarno ne kužim, nikakav je“. To mu je bila glavna izjava za Pariz – smije se sestra dodajući i da joj je opisao osobni doživljaj Mona Lise. – „Tražio sam je četiri sata i šta, na kraju, slika k’o slika, nije ništa posebna“ – rekao je sestri. 

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u studenom 2012. 

IZ NOVOG BROJA "Bili smo prvi, a ostali zadnji" OKLOPNE SNAGE NDH (PRVI DIO) Pojačanje naoružanja oklopnih snaga NDH IZ NOVOG BROJA Ratno zrakoplovstvo
 
  • AmyCasarez:

    Napravit cu 86 dolara za sat od kuce. Bio sam šokiran kad je moj susjed rekao da je prosjek 95 dolara, ali vidim kako to sada radi. Osjecam se toliko slobode sada kad sam ja vlastiti šef. posjetiti>>>>>> www.WebJob33.Com