U boj, krenite junaci svi...« Svatko tko je početkom devedesetih bio star barem deset godina nije mogao prečuti niti zaboraviti stihove koji su se tih godina uz sumorni »Marš na Drinu« razlijegali okupiranim područjem Hrvatske i najavljivali dolazak četničke soldateske. Sam marš nastao je 1914. godine u samim počecima Prvoga svjetskog rata, a skladao ga je Stanislav Binički nakon iznenađujuće srpske pobjede na Ceru. Podsjetimo, u uvodnim mjesecima rata s obje strane granice gomilale su se vojne snage. Dok su većinske srpske snage očekivale forsiranje Dunava i Save, na sjevernom predjelu Drine austro-ugarske su postrojbe prodrle u Srbiju i krenule prema strateški važnoj planini Cer, smještenoj poviše Šapca.
Usprkos početnom iznenađenju i tehničkoj inferiornosti, Srbi su se uspjeli krajnjim naporom obraniti i odbaciti napadače te izvojevati neočekivanu pobjedu. Točno pola stoljeća kasnije glazbenom aranžmanu Biničkog pridodani su i stihovi književnika Miloja Popovića. Također Cerska bitka poslužila je iste godine kao inspiracija ne samo Popoviću već i srpskome redatelju Živoradu »Žiki« Mitroviću. Patos, značenje i tragika bitke pružali su dovoljno materijala da se napravi rekonstrukcija prvog vojnog manevra na tlu tadašnje Srbije kroz prizmu pripadnika topničke bitnice koji usiljenim maršem napreduju prema Ceru i Drini. Mitrović je početkom šezdesetih imao možda i najbolje preporuke za snimanje takvoga filma. Do tada je ostvario već zanimljivu karijeru – u prijeratno doba kao tinejdžer profilirao se kao jedan od značajnijih crtača i scenarista srpske škole stripa, a filmom se aktivnije počeo baviti tek nakon rata. Do snimanja »Marša« režirao je (kažu, žanrovski i izmislio) partizanski špageti-vestern »Kapetan Leši« i »Obračun«, te snimio filmove poput »Nevesinjska puška«, »Signali nad gradom« i »Ešalon doktora M.«. U kasnijoj će fazi karijere opusu pridodati jednako uspješne »Užičku Republiku«, »Savamalu«, »Nož« i »Timočku bunu«. Premda je pomalo naivno reći da je jugoslavenska kinematografija početkom šezdesetih bila mlada, do tada se mogla pohvaliti korektnim ratnim filmovima poput »Kozare«, »Desanta na Drvar« i »Mačka pod šljemom«, te je Mitrović bio pod pritiskom snimanja filma dostojnog žanrovskih prethodnika.
Ono što je iz današnje perspektive zanimljivo, napose zbog amblematske uloge marša u ratovima devedesetih, jest u kojoj je mjeri film opterećen srpskim nacionalizmom. U intervjuima danima nakon raspada Jugoslavije Mitrović je isticao (»Blicnjuz«, A. Režina, 2004) kako tadašnje državno rukovodstvo nije bilo pretjerano oduševljeno filmom. Navodno je partijski vrh negodovao iz razloga što se, tvrdio je Mitrović, filmom »pretjerano srbovalo«, a posebno glasni prigovori dolazili su iz hrvatskog ogranka KPJ-a. Sam redatelj priznao je da mu politička pozadina i sukobi u vrhu nisu bili najjasniji, osobito stoga što je, takvim kritikama usprkos, u realizaciji filma dobio punu podršku vrha JNA. Koliko je takva podrška značila i u kojemu je bila opsegu, svjedoči podatak da su cjelokupno snimanje i postprodukcija odrađeni u nepuna tri (!) mjeseca. Snimanje je počelo u svibnju, paralelno se svaku večer montirao svježe snimljeni materijal (slično je radio Sam Peckinpah na gotovo svakome svome filmu, odnosno Sidney Lumet u »Serpicu«), a već krajem srpnja održana je premijera u Puli, gdje je »Marš na Drinu« osvojio Zlatnu arenu za režiju i glavnu mušku ulogu.
Nastavak teksta i ostale zanimljivosti čitajte u novom broju VP magazina od subote, 5. rujna na svim kioscima!
" Marš na Drinu " ima isto toliko veze sa četništvom kao " U boj,u boj" s ustaštvom.