Većina japanskih mornara, vojnika i pilota volontirala je u postrojbama smrti jer su vjerovali da će postati duhovni čuvari svoje zemlje (jap. eirei). Umrijeti za državu smatralo se najvećom čašću i vjerovalo se da će biti uzvišeni u svetište Yasukuni i biti okićeni slavom za sva vremena. Japanski vojnici bili su svjesni situacije na bojištu, svjesni neravnopravnosti borbe s protivnikom. To implicira da su mnogi pošli u sigurnu i brzu smrt. Iz razloga što japanski borilački (ethos) nije poznavao iluzije, ne postoji nikakva nadoknada, nikakav zasluženi bolji život jer to ne postoji u ratničkom kodeksu.
Postrojbe kamikaza nisu nikada usmjerile svoje napade na civilno stanovništvo, nego isključivo na savezničku flotu. Bili su elitni vojnici koji su slušali zapovijedi. U nastavku teksta iznosimo neke karakteristike postrojbi za specijalni napad (kamikaza): a) ciljane žrtve napada kamikaza bili su svjesni ugroženosti i imali su mogućnost obraniti se; b) mnogi američki brodovi imali su radar koji je pružao sliku stvarne protivnikove snage i napada, taj je instrument donio prednost obrani koja je dugoročno otklonila sa sebe prijetnju strategije kamikaza; c) stotine kamikaza sunovratilo se u more promašivši mete; d) nijedan dokument, bilo američki ili japanski, ne svjedoči o napadu kamikaza na civile, isključivi cilj bili su saveznički brodovi.
Tokkotai (kamikaze) nisu fenomen Drugoga svjetskog rata, već su produkt, kulminacija, deset stoljeća kulturnog razvoja i tradicije koja je proizvela japanski borilački etos (duh)
Snažnim utjecajem animističke religije, raznih njezinih rituala, koju najbolje možemo razumjeti gledajući razne japanske festivale, festival lutaka, festival cvijeća itd. (matsuri), duboko se oblikovalo u japanskom kolektivu vjerovanje o zagrobnom životu, gdje je smrt poželjna. Po takvom učenju, nakon smrti dolazi ponovno život na zemlji, u obliku duha koji boravi u obitelji iz koje duh potječe i obližnje okoline i ima sposobnost razgovarati sa živima. Takav snažan utjecaj kulturom je ušao duboko u japanski mentalni sklop upravo zbog rituala koji su stari više od 1.500 godina, a nisu izbrisani Konfucijevim učenjem, Budinim ili kršćanstvom. Ovo je jedan od prihvatljivijih odgovora na pitanje japanske sklonosti samoubojstvu i žrtvovanju u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Tokkotai (kamikaze) nisu fenomen Drugoga svjetskog rata, već su produkt, kulminacija, deset stoljeća kulturnog razvoja i tradicije koja je proizvela japanski borilački etos (duh).
>>Ratna odora japanskih pilota kamikaza
>>Kamikaze - povijest jednoga imena
Ok, iako je clanak poprilicno konfuzan i ne govori previse, ugl barata istinitim cinjenicama osim male greske da se zivot nije davao za drzavu, nego iskljucivo za cara. Onaj dio o nenapadanju civilnih ciljeva je takodjer malo apsurdan jer se japansko ratno zrakoplovstvo u vrijeme nastanka kamikaze eskadrila koristilo iskljucivo u borbi protiv americkih nosaca i pratnje. Puno prije toga, u vrijeme japanskih uspjeha na pocetku ekspanzije japanski bombarderi, odnosno pjesastvo i artiljerija poprilicno su se dobro pobrinuli da gradovi na putu ekspanzije (zajedno sa civilnim stanovnistvom) bezobzirno budu sravnjeni sa zemljom.