Naziv kuruc (njemački Kuruzzen, Kurutzen, mađarski kuruczok, kurucok i slovački kuruci) prvotno je označavao sudionika križarskih pohoda - križara. Naziv kuruc potječe od latinske riječi crux, cruciatus – križ, križanje.
U 15. stoljeću riječ kuruc bila je opći naziv u Ugarskom Kraljevstvu za sudionike križarskih ratova. Nakon što se siromašno stanovništvo Ugarskog Kraljevstva (današnja Mađarska i južna Slovačka), koje se 1514. prvotno okupilo za novi križarski rat, pod vodstvom Jurja Dózsa pobunilo protiv plemstva (seljačka buna), ime je dobilo potpuno novi značaj, a to je značilo pobunjenik. Nakon Dózsove pobune ime je palo u zaborav, a ponovno se pojavilo početkom 17. stoljeća kao kuruc, kurus, kuroc, kurudsch i značilo je razbojnik, bandit.
Novi značaj ime je dobilo 1671. godine kada je Memi beglerbeg paša u Egeru u Mađarskoj većinom plemićke bjegunce iz područja današnje Slovačke (tadašnje Ugarsko Kraljevstvo) nazvao kurucima. Ime se brzo ustalilo i između 1671. i 1711. u mađarskim, slovačkim i turskim dokumentima pojavljuje kao oznaka za pobunjenike u Ugarskom Kraljevstvu i sjevernom Sedmogradsku (točnije na Slovačkom i u zapadnim Karpatskim područjima Ukrajine te sjeveroistočnoj Mađarskoj). Riječ je o posljednjoj fazi pobune koja traje od 1604. protiv Habsburgovaca u Ugarskoj (1604 – 1711), koja se do 1671. većinom odvijala na području današnje Slovačke. Zanimljivo je da posljednji vođa kuruca, Franjo II. Rakoci, nije koristio ime kuruc, već većinom izraz malcontenten (francuski nezadovoljni, ustanci). Kuruci su većinom bili pobjegli podložnici i odsluženi ili otpušteni vojnici iz austrijskih protuosmanskih graničnih tvrđava, kao i neki plemići, prvenstveno oni koji su 1671. pobjegli pred sudom. Po etničkoj pripadnosti većinom su bili Slovaci i Ruteni/Ukrajinci te Mađari.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 4. siječnja 2025.
