Naslovnica

Naši burski ratnici

Dobrovoljci iz mnogih zemalja pohrlili su u pomoć burskoj vojsci. Među njima je bilo i Hrvata, napose hrvatskih iseljenika koji su se u vrijeme rata zatekli u južnoj Africi.
03. listopada 2019. u 16:20 0 komentara 1618 prikaza
Foto: Wikimedia Commons

Cijelo stoljeće dijeli nas od Englesko-burskog rata, prvoga u, nažalost, dugome nizu ratova minulog 20. stoljeća. Samo u prvoj polovici tog »stoljeća ratova« u raznim je dijelovima svijeta izbilo 117 ratnih sukoba u kojima je život izgubilo 42,5 milijuna ljudi.

POVIJEST HRVATA Bitka s Turcima kod kaštela Konjščina

U drugoj polovici stoljeća učinak boga Marsa nije bio ništa manji. Statističari švedskog Instituta za istraživanje mira (SIPRI) izračunali su da se samo između 1945. i 1975. godine na ovom našem planetu ratovalo ukupno 350 godina. Slična institucija iz Londona još je preciznija pa tvrdi kako je u tom tridesetogodišnjem razdoblju, statistički gledano, svakoga dana u svijetu vođeno barem dvanaest ratova, a između 1965. i 1968. godine čak dvadeset ratova dnevno. Slabo nas pri tome može utješiti porazno saznanje kako ni prije nije bilo ništa bolje. Upućeni naime tvrde da je u posljednjih 3 500 godina čovječanstvo živjelo u miru samo 204 godine. Neki ambiciozni norveški statističar izračunao je uz pomoć računala da je u 5 560 godina ljudske povijesti bilo 14 530 ratova, ili u prosjeku 2 631 rat godišnje!

Prema njegovu izračunu, samo je deset od dosadašnjih 185 generacija ljudskoga roda imalo privilegiju svoj život provesti u miru. Ratni sukob Bura i Engleza na jugu Afrike, taj prvi rat 20. stoljeća, bio je istodobno i posljednji rat »viktorijanske ere« – dugog razdoblja gotovo sedamdesetogodišnje vladavine ratoborne britanske kraljice Viktorije. Što mačem, što lukavom diplomacijom, britanski je imperij pod njezinim vodstvom prigrabio gotovo svaki nezaposjednuti teritorij na kugli zemaljskoj, često samo zato da to ne učini netko drugi. Otkako je 1837. godine kraljica Viktorija stupila na prijestolje, Englezi su potpuno podjarmili Indiju, zadobili Sueski kanal, Egipat i Sudan, te zaposjeli golema prostranstva Afrike i Azije. I kad je već izgledalo da će stara dama trijumfalno i pobjednički sići sa životne scene, Burski rat zagorčio joj je posljednje dane. Umrla je 22. siječnja 1901. ne dočekavši konačnu pobjedu, koja – istini za volju – baš i nije bila slavna. 

U ratu Bura i Engleza kao da se ponovila biblijska priča o Davidu i Golijatu. Gordi je Albion gotovo tri godine krvario u savanama i pustinjama afričkoga juga, trpeći višemanje ponižavajuće udarce i poraze od višestruko slabijeg protivnika. Na sveopće čuđenje cijeloga svijeta, najmoćnija kolonijalna sila nije mogla izići na kraj sa šačicom nizozemskih farmera. Uopće, podjela afričkog kolonijalnog kolača krenu je za Engleze tako loše da se u diplomatskim

krugovima u Londonu mogla čuti zlobna pošalica kako je »crni kontinent« providnost izmislila samo zato da bi zadavala brige britanskom »Foreign Officeu«. Glavobolje Engleza na jugu Afrike počele su, ustvari, dvjesto i više godina prije Burskoga rata, točnije – onog davnog 6. travnja 1652. kada se nizozemski brodski liječnik Jan van Riebeck iskrcao na poluotoku Cape. Van Riebeck je na tom najjužnijem rtu Afrike osnovao postaju za opskrbu brodova Nizozemske istočnoindijske kompanije koji su plovili iz Europe u Indiju i natrag. Tako je promućurni Nizozemac pretekao Britance, premda su zapravo britanski moreplovci mnogo prije njega stigli do Rta dobre nade (u početku se nazivao Rt oluja). Ali dok su se Britanci zadovoljili samo time da istaknu svoju zastavu i odu dalje, Nizozemci su ostali i Južnoj Africi udarili svoj pečat. Van Riebeckova postaja za opskrbu nizozemskih jedrenjaka vodom, mesom i svježim namirnicama uskoro je postala odskočna daska za useljavanje Nizozemaca u Južnu Afriku. Iz »zemlje tulipana« dolazili su ponajviše seljaci pa otuda i ime južnoafričkih pionira. Naime »boer« [búr] na nizozemskom znači ‘seljak’. Nizozemcima se 1688. godine pridružilo i nekoliko stotina francuskih protestanata (hugenota) koji su uslijed vjerskih progona napustili domovinu. Taj francuski začin nizozemskome tijestu poslužit će Englezima kao izlika za prvi obračun s Burima. Opravdavajući se strahovanjem da ova strateški važna točka na putu za Indiju ne padne u ruke Napoleonu i Francuzima, Englezi su 1795. godine jednostavno oteli Rt (engl. »Cape«) nizozemskim doseljenicima. To je bio početak grabeža i klica kasnijih sukoba.

Iz pokrajine Cape Englezi su se širili dalje prema sjeveru, a Buri su bili prisiljeni uzmicati sve dublje u unutrašnjost. Pritom su krvarili u okršajima s domorodačkim crnačkim plemenima jer su zaposjedali njihovu zemlju. U takozvanoj »velikoj seobi« (1835–1838) Buri se povlače daleko na sjever i istok te tamo osnivaju dvije svoje samostalne republike: Transvaal (preko rijeke Vaal, kako i samo ime kaže) i Oranje (između rijeka Vaal i Oranje). Englezi su u početku velikodušno priznali neovisnost burskim državicama, ali pronalazak bogatih nalazišta dijamanata u Oranju i zlata u Transvaalu bio je dovoljan razlog da se predomisle.

POVIJEST SVIJETA Burski rat donio nove vojne odore (prvi dio)

Izbio je novi sukob, ali već prvi veći okršaj završio je loše za Engleze: kod Majube Buri su 1881. godine hametice porazili njihovu kolonijalnu vojsku. Premijer Gledstone morao se odreći Transvaala i nevoljko priznati poraz. Učinio je to prije svega zbog bojazni da se Nizozemci iz kolonije na Rtu dobre nade ne pridruže svojoj krvnoj braći s druge strane rijeke Vaal, što bi Engleze dovelo u još veće neprilike. Ali mir nije potrajao dugo.

Kada su pet godina poslije svijetom prostrujale vijesti o novim, još bogatijim nalazištima zlata i dijamanata u Transvaalu, Gledstoneova pomirljiva »majubska politika« pala je u vodu. Bljesak transvaalskog zlata privukao je »jastrebove« iz kolonijalne metropole, sada još odlučnije da Bure konačno uklone s puta do izvora golemih bogatstava. Englezima je kao povod za sukob poslužilo pitanje zaštite engleskih doseljenika u Transvaalu. Nakon dugih i neuspjelih pregovora, 11. listopada 1899. izbio je rat. Formalno, rat su započeli Buri jer su prodrli preko granice Natala te »preventivnim « brzim udarom pokušali razbiti britanske kolonijalne snage kako bi osujetili njihovu očekivanu invaziju većih razmjera. Poslije početnih uspjeha, Buri su ipak primorani na uzmak. Snažne britanske trupe pod zapovjedništvom lorda Kitchenera, dopremljene iz Engleske i Indije, već su 13. ožujka 1900. zauzele glavni grad Oranja, Bloemfontein, zatim 30. svibnja Johannesburg, a 5. lipnja i glavni grad Transvaala Pretoriu. Ali Buri ni tada nisu pokleknuli. Izgubivši gradove, nastavili su gerilski rat sve do 31. svibnja 1902. kada su konačno kapitulirali.

Takav ishod Englesko-burskog rata jedne će zagrebačke novine onog vremena popratiti riječima: »Sramotnijom pobjedom nad pravicom nije mogao ovaj viek započeti!« Gorak okus toj neslavnoj pobjedi dale su brojne osude engleskog »kolonijalnog imperijalizma«, kao i simpatije širom svijeta za poražene Bure. Burima u počast pjevale su se pjesme, u njihovu su korist održavane dobrotvorne priredbe, a nisu izostali ni dobrovoljci koji su iz mnogih zemalja pohrlili u pomoć burskoj vojsci. Među njima je, dakako, bilo i Hrvata, napose hrvatskih iseljenika koji su se u vrijeme Englesko-burskog rata zatekli u južnoj Africi. Samo u Transvaalu na prijelazu stoljeća bilo je više od 500 naših doseljenika. Razabiremo to iz »molbenice « koju su Hrvati iz Pretorie uputili uredništvu zagrebačkog pravaškog lista »Hrvatska domovina« tražeći da im bečka Vlada u Pretoriu pošalje konzula ili da se konzulat povjeri kojem tamošnjem Hrvatu. Kako piše taj list u broju od 10. listopada 1899, na ovu molbenicu »podpisalo se je za četrdeset i osam sati više od četiri stotine Hrvata«. Među njima je bilo »trgovaca, rudara i svake vrste zanatlija«, koji su u Transvaal došli »iz Dalmacije, zatim iz Hrvatskog primorja, te ponešto iz Istre«. »Nama Hrvatima je ovdje lijepo i dobro«, pisao je 15. prosinca 1899. iz Johannesburga riječkome »Novom listu« Pavao Vidas, iseljenik iz Hreljina – »primorski Hrvat i ništa drugo sve do smrti«, kako je često dopisivao uz svoje ime. »I nas ima ovdje koji stojimo u službi kao stražari na majni i u gradu. Neki su čak dobre volje otišli da ratuju, jer koliko god nas ovdje ima Hrvata i ljudi raznih drugih narodnosti, svi smo protiv Englezima (...)«

Kad su Englezi u svibnju 1900. godine zauzeli Johannesburg, na udaru njihovih represalija našli su se i hrvatski iseljenici. O tome su pisale mnoge domovinske novine, pa tako i mali pokrajinski list »Podravac« koji je izlazio u Virju. U broju od 1. rujna 1900. u njemu čitamo i ovo: »U Južnoj Africi udariše Englezi i po Hrvatima, jer stoje uz Bure (...) Nedavno su po nalogu generala Robert[sa] pohvatali englezki vojnici sve Hrvate u Johanesburgu, pa ih pobacali u tamnice a drugi dan odpremili ih kao živinu lađom u London. Bilo ih je 65. Iz Londona su ih odpremili u Beč, gdje su se pritužili ministarstvu, a odanle su se razišli k svojim kućama (...) Svi ti naši zemljaci morali su ostaviti svu svoju imovinu u Johanesburgu, a mnogi i žene i djecu.«

Ali usprkos odmazdi Engleza i ratnim pogibeljima, hrvatski su iseljenici i dalje pomagali Burima. O tome nalazimo mnogo podataka u novinama iz onog vremena jer su svi domovinski listovi redovito objavljivali izvješća s bojišta u Južnoj Africi, kao i pisma ili dopise nekih naših burskih ratnika. Tako je riječki »Novi list« 15. srpnja 1900. prenio iz johanesburškoga »The Standard & Diggers Newsa« članak o ranjenicima koji leže u tamošnjoj bolnici. U tom članku piše: »Među tima je više Hrvata. Imena ranjenika, koji su označeni sa ‘Austrian’ glase: August Rattice, ranjen u prsi; Bakičović ranjen u ruku; Ivan Deković ranjen u glavu; Josip Amidel ranjen u glavu; M. Papić i J. Bartolović ranjeni na glavi. Kod velike eksplozije tvornice streljiva u Johanesburgu 24. travnja nastradalo je također nekoliko Hrvata: usmrćen je Mate Dobrić, a ranjeni su što teže što lakše Ivan Vidas iz Kraljevice, Mate Papić i Ivan Blažinčević iz Grižana, jedan Omišljanin i šestorica Dalmatinaca (...)«

POVIJEST HRVATA Brzopleto napuštena obrana Siska

U istom je broju »Novi list« objavio i vijest da je »prošli mjesec stupio u bursku vojsku i Kastavac Jurčić Ivan-Komodančić, baš onaj koji je nedugo poslao obćini Kastav nekoje znamenitosti za muzej«. Uz tu je vijest i pismo Primorca Josipa Ježića iz Johannesburga u kojem javlja da je u burskoj vojsci »desetak Riečana, Primoraca i Dalmatinaca... Među njima ima i dva Novljanina, August Potočnjak i Stjepan Dobrić. Jedan dalmatinski Hrvat poginuo je u bitci kod Bloemfonteina«. Pod naslovom »Zagrebčanin – boerski častnik« »Hrvatsko pravo« 30. je prosinca 1899. objavilo ovu vijest: »Pred dvie godine otišao je u južnu Afriku Zagrebčanin Lubinski, po zanimanju kipar. Kad je planuo rat između Englezke i Transvaala, upisao se je u boersku vojsku te je postao častnik. Ovih dana dobio je ovdješnji njegov prijatelj pismo. Lubinski ne može da se dosta nahvali boerah. Opisuje ih kao dobre, hrabre i nabožne ljude (...)« U Africi se u to vrijeme zatekao i neki Filić Mirkić. Doputovao je s četrdeset Primoraca i »dospio u najjužniji grad Kapstadt«. Javio se 12. travnja 1900. pismom zagrebačkom dnevniku »Hrvatski narod« te nagovijestio kako bi »rado u Transval k Burom«. To je i učinio jedan naš Ličanin o kojem »Novi list« 17. siječnja 1900. piše: »Buri ni najmanje ne trebaju sumnjati u ratni uspjeh protivu Engleza. Kad oni imaju u svojoj vojsci Ličanina, onda se nemaju čega plašiti. Kao što, naime, doznaje gospićki ›Hrvat‹, nalazi se u Južnoj Africi naš zemljak Ratković, rodom iz Brušana, a sin umirovljenog učitelja Ratkovića. On je nedavno pisao svomu staromu ocu, a iz pisma se razabire osobito njegovo oduševljenje za Bure (...)« O većini ovih i drugih naših burskih ratnika znamo vrlo malo, a nekima jedva znamo i imena. Izuzetak je Ulderik Franić iz Vrgorca, koji je poginuo u Burskom ratu. Zahvaljujući njegovu bratu, splitskom odvjetniku dr. Dušanu Franiću, sačuvani su neki Ulderikovi dokumenti i pisma iz Afrike, kao i pisma njegovih suboraca koji su javili o pogibiji mladoga Vrgorčanina. Ulderik Franić rođen je 1871. godine u Vrgorcu. U rodnom je mjestu završio šest razreda osnovne škole, a učitelj mu je bio otac pjesnika Tina Ujevića. Imao je još četiri mlađa brata i dvije sestre, a kao najstariji zarana je morao preuzeti dio skrbi za brojnu obitelj. Zato čim je odslužio vojsku, otišao je 1895. godine u svijet. Iz Dalmatinske su zagore mnogi tada iseljavali u Afriku pa se i 24-godišnji Ulde, kako su ga nazivali u obitelji, uputio onamo. Poslije kraćeg lutanja zaustavio se na jugu afričkog kontinenta, u Transvaalu. Radio je na željeznici – »Na feroviji «, kako piše ocu – a od zarade bi redovito slao poneku funtu svojima u Vrgorac. Tako ga je na jugu Afrike zatekao i početak Englesko-burskog rata 1899. godine.

Iz njegovih pisama ocu u Vrgorac razabire se da je već od prvih dana rata vojevao na strani Bura. I to ne samo puškom nego i – perom. Naime u želji da svijet sazna pravu istinu o tom ratu, iz Južne je Afrike poslao nekoliko dopisa zadarskom »Narodnom listu« koji ih je objavio u brojevim a od 17, 20. i 24. siječnja 1900. pod zajedničkim naslovom »Sa bojišta«.

Prvo svoje ratno izvješće Franić je pisao 1. studenoga 1899, dakle dva tjedna nakon izbijanja rata. Započeo ga je ovako: »Gospodine uredniče! Bit ću vam mnogo haran i svi naši koji se nalazimo u ovoj zemlji, a sad na bojnom polju, ako obielodanite u vašem cienjenom listu ovo nekoliko redaka, koje vam šaljem iz ovih udaljenih strana (...)« U nastavku se osvrnuo na uzroke i povod ratu, pa kaže: »Svi oni uzroci koji se sa strane Engleza navadjaju da tobože opravdaju njihovo nasrtljivo postupanje prema Transwalu, nisu no puki izvjeti. Prosta spekulacija engležkih kapitalista prouzrokovala je ovaj rat. U više navrata pokušaše Englezi da osvoje ovu mirnu državicu, ali svi njihovi napori bijahu bezuspiešni, jer junaštvo Boera znalo je suzbiti sve njihove napadaje... Za neko vrijeme Englezi pustiše u miru ovu malu državicu, ali kad se amo otvoriše bogate zlatne rude, tad se opet njihovo pohlepno oko stalo otimati za ovom bogatom zemljom (...)« Nakon što je opisao pripreme za rat, Franić svoje izvješće »Sa bojišta« završava zanimljivim podacima o burskoj vojsci: »Ciela vojska sastoji se od 15.000 Boera republike transwalske, 7000 Boera republike Oranje, 25.000 evropejskih dobrovoljaca, većinom iz Njemačke, Francuzke, Austro-ugarske, Italije, Švajcarske, Holandežke, Švedske i Norvežke. Ima takodjer u boerskoj vojsci i 1000 engležkih katolika i liep broj naših Hrvata.«

U drugom dopisu, što ga je poslao 6. studenoga, Ulderik Franić javlja »potankosti sa bojnog polja«, i to kao neposredni svjedok većine tih događaja. Tako on piše: »Na 8. listopada našao sam se kod grada Dundi, na koji navalismo. Grad je utvrdjen, a u njemu engležke vojske preko 20.000. Nas je bilo samo 5.000. Boeri su u obće malo izučeni u ratnoj disciplini, ali su vrstni borci i neobično vješti na puški. Nasrnusmo na engležke utvrde u 7 sati u jutro, a okršaj je trajao do 4 sata po podne. Bio bi trajao i više da nije magla i dim topova smeo ratovanje, jer se već ništa nemoglo razabrati (...)« Opisao je Franić i zločine Engleza koji su u osvetničkom bijesu ubijali i nemoćne burske ranjenike, na što je burski general Joubert »pisao engležkom konsulu, tužeć se na nečovječno postupanje engležke vojske u ratu, ali nije ni odgovora dobio«.

Rat POVIJEST HRVATA O ustroju hrvatske vojske u ranom srednjem vijeku

Osvrnuo se na kraju i na posljedice rata u gospodarstvu: »Ovo su dvie godine da u ovoj inače mirnoj republici vlada uzrujanost, i da su gotovo sve radje zapele sa krivnje Engleza. Oni su zagospodarili sa rudokopim i drugim radjam, pa nehtjedoše primati na rabotu nikoga, ako nije engležki pripadnik. To je poglaviti uzrok, zašto svi amošnji evropeiski doseljenici u sadašnjem ratu pristaju uz Boere i s njima se skupa bore proti zajedničkom dušmanu.« Ulderik Franić 10. je studenoga poslao »Narodnom listu« i svoje treće izvješće s ratišta, a započeo ga je pohvalama hrabrosti Bura: »Boeri su pravi junaci. Netreba ih moliti, ni silovati da se u potrebi late oružja, nego to svak oduševljeno srće u rat na obranu svoje domovine, bio mladić od 15 godina, koliko starac od 70. Ima dječaka od 12 godina koji se nalaze na bojnim poljanam. Njihove žene nisu kô i naše, koje jauču kad im sina zapadne u vojnicu, već pače bodre svoje supruge i sinove kad polaze u rat, dapače i one same do potrebe hvaćaju se oružja i brane kućni prag.«

»Sad da vam još nešto javim o ratnim zgodama« – nastavlja naš Vrgorčanin i opisuje nekoliko događaja s bojišta, među kojima i ovaj: »Na 18. listopada nekako u magli Englezi oteše jedan top i zarobiše 17 Boera, izmedju kojih i jednog starca od 70 godina. Neimajuć konja da odagnaju oteti top, upregoše zarobljene Boere da im taj top vuku. Nevoljni starac od velika napora klonuo, te pao. Na to jedan engležki častnik izvadio samokres da ga usmrti, nego po sreći pogodi ga samo u spruženu ruku, dok malo kašnje nahrupili Boeri, te spasili svoje zarobljene drugove.« Zabilježio je i podatke o žrtvama na obje strane (»do 5. studenoga računa se da je poginulo do 8000 engležkih vojnika, a Boera samo 200«), a ovo svoje treće ratno izvješće s juga Afrike završio je riječima: »Mogao bi vam još koješta slična pripoviedati, ali za danas završavam, dok vam se opet javim, ako me pušćano zrno neugrabi, te me dobri Bog sačuva.« Ovim izvješćima iz Burskog rata Ulderik Franić vjerojatno je jedan od prvih ratnih dopisnika u hrvatskome novinstvu. Zanimljivo je pritom spomenuti kako se u isto vrijeme na protivničkoj strani kao ratni dopisnik proslavio čovjek koji je upravo u Burskom ratu počeo sebi utirati put prema blistavoj političkoj karijeri. To je bio – Winston Churchill. Kao 25-godišnji britanski poručnik, a ujedno i ratni dopisnik londonskog »Morning Posta«, Churchill je bio zarobljen, ali je pod dramatičnim okolnostima uspio Burima pobjeći iz Pretorije. Danju se skrivao u šumama, a noću bi se kriomice popeo na teretne vlakove i tako polagano išao naprijed. Nakon silnih patnji i neprilika, prispio je konačno u Lourenco-Marques, te produžio brodom u Durban odakle se javio svojem listu. Njegovi su novinski izvještaji o tim događajima bili svjetska senzacija, a taj je podvig osigurao Churchillu da već na izborima 1900. godine bude izabran u Donji dom Parlamenta. U njemu će, s manjim prekidima, provesti cijeli život te obilježiti ne samo britansku nego i svjetsku povijest 20. stoljeća.

Ali vratimo se našem Ulderiku Franiću. Osim novinskih članaka iz »Narodnog lista«, sačuvano je i nekoliko njegovih pisama ocu u Vrgorac u kojima Ulderik »otvara dušu« te iskazuje svu svoju prostodušnost i dobrotu mladića s kamenjara Dalmatinske zagore. »Dragi Otče, vrlo me je obveselilo vaše pismo koje sam primio taman kad sam se vratio sa bojišta za malo dana ter do 10 dana opet polazim« – pisao je iz Pretorie 28. ožujka 1900. godine. »Ja znam da će Vas mnogo smutiti što sam pošo, ali pošten čovik koji brani svoju Domovinu od napadaja zlikovaca dužan je i nije čovik da gleda jednom krunom napadajućim silnicim, dajim neda ako mu snage podnašaju da pomogne svakom malim i pravednim ljudima. Smatrate mi za zlo istina je pravedno mislite, ali dragi Otče da ste ovdje, ja vam poznajem krv jer istu imamo, vi bi sigurno da i ne bi ja tio turnili mi pušku u ruku ter mi rekli hajde sinko pomozi bijednicim kad ne možeš sebi. Ingleska nasilja i njihova nepravednost bi svako srce slomili na tugu i jad... ter što da bi ja bio kad bi sam gledao tužne biednike koji hrli sdušom na bojište i sanjega se krvavi vraćaju, ne Otče ja nemogu nisam rođen da s mirom gledam krv mi je junačka i ako nisam junak nemogu stati ter me nećete za zlo smatrati imalo ako se sjetite naše tužne domovine. Sigurno da moja nije ova domovina, ali unjoj stojim i radim i jasam dužan... Ja pomagam možda daće mi uspjehi neuspješni biti ali svakako sam čovik, ter ako djegod naša tužna domovina usklikne osvetom, meni će se činiti boj kao igračka.«

U nastavku tog zanimljivog pisma iz davnih dana čitamo i ovo: »Dragi Otče Jasam sa 9 Crnogoraca a zapovida nam Ruski oficir koji je iz Rusije došo. Bio sam u Boju na Spiunkop kojeg ste već čuli od slavi Burskoj, tu sam našo Burskog kolonela Gurku sina Velikog Generala Gurke ter se je samnom razgovara ter mi poznaje Vrgorac i daje u njemu bio (...)« Na kraju, Ulderik izražava bojazan »daće Boeri malaksati jer jih je malo i jer svaki koji pogine nema koće njegov broj napuniti«, ali i tješi roditelje: »Nemojte se isto plašiti daću poginuti jer Inglezi nisu vištni.« Pismo završava riječima: »Ja nemam drugo ter pozdravljam Sestre Braću i vas mili Roditelji i ostajem vaš sin Ulderik Franich Živili!« Na omotnici je još dopisao sitnim slovima: »Sa ovom poštom nemogu, sa drugom ja«. Nažalost, ta želja nije mu se ispunila. Poginuo je samo nekoliko mjeseci poslije, 24. srpnja 1900, kod Strujdkaala nedaleko od Caroline. Prije pogibije bio je jednom i teško ranjen. Kad se oporavio, burski general Botha ponudio mu je da ga uvrsti u svoju osobnu pratnju i tako zadrži u pozadini, ali Franić je to odbio i vratio se na bojište.

Ulderikova je oca o pogibiji sina obavijestio njegov talijanski prijatelj A. Merlini, pismom iz Caroline 10. kolovoza 1900. godine: »Dragi gospodine, bolno mi je da sam saznao tako tužne vijesti. Vaš sin Ulderik, a moj dragi prijatelj takvog nesebičnog karaktera i principa za slobodu, javio se dobrovoljno u trupe Transvaala da bi branio nezavisnost ove Republike, a protiv invazije Engleza.

Burski ratovi POVIJEST HRVATA Naši burski ratnici

Kroz osam mjeseci koliko je bio u službi vrlo se isticao hrabrošću i nesebičnošću. Svi oni koji su bili s njim govorili su o njemu sve najljepše. Ima oko dva mjeseca da sam tražio nekoliko dana slobodno kako bih bio s njim i ohrabrio ga da lakše podnese tegobe rata, koji je sada u zenitu. Dana 24. srpnja, oni koji su bili u vojnoj službi i neki drugi, na jednom mjestu koje se zove Stiydkraal, kod Paardekapa, sukobili su se sa Englezima a on i njegov kapetan smrtno su ranjeni. Dan kasnije, čim sam dobio ovu bolnu vijest, zapovjednik korpusa mi je potvrdio da je Ulderik poginuo te da je pokopan, a na grob mu je postavljena ploča na kojoj je njegovo ime. Dragi gospodine, oplakujem s Vama smrt Vašega sina heroja i znajte da imam novac koji je pripadao Vašem sinu, 15 sterlina, i koji ću Vam poslati čim završi rat. Očekujem odgovor. Vaš odani A. Merlini.« S priličnim zakašnjenjem, tužnu je vijest javio u Vrgorac i Ulderikov prijatelj Pavo Bošković. Pisao je 7. ožujka 1902. iz Johannesburga: »Velečastni Gospodine! Budući moljen od strane Gosp. Miha Pehovca davam obznanim tužnu viest od pokojnog vašeg rodjaka Ulderika Franića iz Vrgorca koji viteški pogibe u Bitki kraj Caroline na junačkom bojištu, ko izvrstni i hrabri Vojnik ali na žalost u njegovu najljepšu mladost, još daste ga mogli vidjet malo prija rata, on je izgledao pravi Vitez okosit snažan i vele srčan momak od svakoga hvaljen i dobro-počitovan (...) Gosp. Marko Baričević (iz Lošinja) on se je nalazija u Početku rata u Petersburgu te ga je često vidjao snjegovim starešinom koji ga nikad nije od sebe odaljijo ali je vazda govorijo: Strah me je izgubit ću ga jerbo je vrlo srčan momak!, te baš na žalost tako se dogodi. (...) Dok projde ovaj nesrećni Rat moramo potražiti pokojnika Greb na kojem ufam podignut jedan Spomenik, ali još sada nemore se o tomu ništa skrbiti (...) Primajte gospodine vrući pozdrav od sviuh nas koji vam velikom tugom i žalostju ovu nesretnu viest objavljivamo...

Pavo Bošković pokojnog Ulde dobri prijatelj, Bog mu daj pokoj duši. «Na grobu našeg burskog ratnika iz Vrgorca poslije je zaista postavljen spomenik o kojem govori Pavo Bošković. Podigli su ga Ulderikovi ratni drugovi – Buri, Hrvati, Crnogorci i Talijani – a na spomeniku je uklesan ovaj epitaf u stihovima: »Eroja dalmatinskog spomenik Od Vrgorca Franić Ulderika. Bijaše vitez, od vojnika dika Kojega majka dalmatinska dade. Boreći se ovdje slavno pade.« Burima su u pomoć priskočili i poznati hrvatski istraživači i svjetski putnici, braća Mirko i Stevo Seljan.

O njihovoj »tajnoj misiji« za Bure dugo se ništa nije znalo jer Seljani o tome nisu htjeli govoriti. Stevo je istom 1926. godine, pišući svoje uspomene, vrlo detaljno prikazao i taj događaj. Opis je započeo riječima: »Jedan fakat mogu danas povjeriti hartiji, ali i čitaocima, ako ove moje uspomene ikada budu tiskane.« Nažalost, uspomene Steve Seljana do danas nisu objavljene. Ostale su u rukopisu, nedovršene, a pohranjene su u Etnografskom muzeju u Zagrebu.

Kad je započeo Englesko-burski rat, Seljani su se zatekli u Abesiniji (današnja Etiopija) u službi cara Menelika. Bili su na vrhuncu slave i moći jer je »Negus« imenovao braću Seljan guvernerima svojih južnih pokrajina i podijelio im naslov grofova od Turgana. Govorkalo se čak da jednoga od njih kani oženiti svojom nećakinjom. »Međutim« – piše Stevo u svojim uspomenema – »ratne vijesti s buerskoga bojišta nisu ostale bez upliva na našu mlađahnu fantasiju (...)« To je i bio razlog što su nenadano napustili Abesiniju te otputovali u Europu – u »tajnoj misiji« za Bure. Poticaj za to dao im je francuski generalni konzul na abesinskome dvoru, Roux. Predložio je Seljanima da u Francuskoj kupe oružje, naoružaju njime urođenike na svojim posjedima u centralnoj Africi, koji bi zatim preko pokrajine Borana prodrli na engleske posjede sve do Zanzibara, razorili transafričku željeznicu te milom ili silom podigli revoluciju protiv Engleza. »Još njekoliko sličnih konferencija odlučiše našu sudbinu« – čitamo u Stevinim uspomenama. »Plan je bio dogovoren i gotov pa se prijavismo u audijenciju Meneliku, moleći ga za četveromjesečni dopust, jer imamo da podignemo u našoj domovini veliku baštinu, koja iznosi više od milijun talira. Također rekosmo starom kralju da smo odlučili kupiti za taj novac pušaka, mitraljesa i naboja i upotrijebit čitavi materijal za proširenje njegovih granica u centralnoj Africi. Oficijalno bi obavještena carinarnica u Djibutiju da sve oružje i naboji koje donesu braća Seljan pripadaju Abisinskoj kruni, jer sve ostale importacije kroz Djibuti plaćaju kolonijalnoj vladi 10 posto ad valorem izim onih koje su Negusove (...)«

U Europu su otputovali koncem 1901. godine. Poslije dva tjedna plovidbe iskrcali su se u Marseilleu te produžili vlakom prema Parizu. U Parizu je Mirko razgovarao s francuskim ministrom kolonija St. Etienneom, ali francuska se Vlada nije htjela »službeno« uplitati u Burski rat. Seljanima je rečeno da produže prema Bruxellesu i jave se »kod tadašnjeg burskog punomoćnika dr. Leydsa«. Učinili su kako im je savjetovano, a čim su doputovali u belgijsku metropolu, Mirko se javio pismom prijatelju dr. Franji Bučaru u Zagreb. Na malenom komadiću papira ljubičaste boje napisao je Bučaru 24. prosinca 1901. tek nekoliko rečenica: »Jučer sam stigao u Bruselj. Imam silno posla. 10. I. počimam niz predavanja u Njemačkoj. Mirko Seljan – Avenues Louise 65.« Nakon više tajnih sastanaka s dr. Leydsom i nekim drugim osobama u Bruxellesu, stvoren je plan koji Stevo ovako opisuje: »Burski delegat u ime svoje vlade, nu kroz druge trgovačke osobe koje ni pojma [nisu] imale o čemu se radi, stavlja nam na dispoziciju deset tisuća berdan pušaka sa dva milijuna naboja, koje u svoje vrijeme poznati grof Leontijev prodao jednoj englezko-indijskoj firmi u Adenu (...) Osim toga trebalo je da ista tvrdka u Adenu isplati dvijesto tisuća talira Marije Terezije, jer je trebalo da ja odma krenem u Abisiniju s oružjem te čekam tamo na dolazak Mirka. Mirko trebalo [je] da ostane još njekoliko nedelja u Evropi pa da si uzme nekoliko pouzdanih ljudi koji dobro poznadu ratni zanat, bez da zovu pozornost na sebe. Po ugovoru imao Mirko da primi još jedan milijun talira Marije Terezije za ratne troškove (...)« Mirko se još neko vrijeme zadržao u Belgiji, a Stevo je otišao u Aden. Usput je svratio na dva dana u Zagreb i Karlovac, samo da vidi staricu majku i neke prijatelje. Zatim odlazi u Trst i dalje brodom za Aleksandriju. Odatle je vlakom produžio za Kairo i Port Said, pa dalje brodom kroz Sueski kanal i preko Crvenog mora u Aden – »u najžarče mjesto na svijetu «. Ali tu ga je čekalo razočaranje. Mirko je šifriranim brzojavom javio Stevi: »Botha s Englezima mir sklopio. Propao nam posao. Pođi do Abisinije, uredi naše poslove i vrati se. List slijedi (...)«

To je bio kraj »tajne misije« braće Seljan u kojoj su se oni upleli u konce visoke europske politike, a sve zbog želje da pomognu nesretnim Burima. Rat na jugu Afrike zasjenio je sve druge događaje, a bez obzira na ishode bitaka, solidarnost s Burima, i čak poistovjećivanje s njima, bilo je jednodušno. Posebno su bili popularni burski generali pa je postalo gotovo modom da njih svojataju i proglašavaju za sunarodnjake, sugrađane ili čak rođake. Kad se peštanski »Pester Lloyd« pohvalio kako je burski general Meyer podrijetlom Mađar iz Debrecena, dubrovačka je »Crvena Hrvatska« izrazila sumnju u to, ali je istodobno ustvrdila da su druga dvojica poznatih burskih generala, Louis Botha i Piet Arnoldus Cronje, nedvojbeno – Hrvati! O tome su pisale još neke naše novine, dodajući toj priči nove pojedinosti.

Proces podizanja grada Karlovca Povijest Hrvata Proces podizanja grada Karlovca

Za generala Bothu, koji je u »kroatiziranu « obliku ispao Luka Bota, tvrdilo se da je rođen u Velikom Grđevcu »u belovarskoj županiji«, a služio je kao poručnik u Jelačićevoj 79. pješačkoj pukovniji. Godine 1880. »zahvalio se na svojoj časti« te otišao u Ameriku i odatle u južnu Afriku. Provjeravajući ove navode, dopisnik pravaške »Hrvatske domovine « iz Velikog Grđevca pisao je kako tamo »nema katoličke obitelji onoga prezimena«, ali je čuo da ima Bota u Čađavcu, općina Velika Pisanica, kao i u Farkašiću. Iz Dalmacije su pak javili da ima Bota u Orebiću, te da u Splitu živi »zlatar imenom Bota, koji se osobito mnogo bavi izrađivanjem i popravljanjem starohrvatskih kaleža«.

Drugi »naš« burski general smješten je u Šibenik, jer »u okolici Šibenika ima mnogo ljudi istog prezimena«. A da bi pravda bila zadovoljena, »Hrvatsko pravo« proglasilo je Hrvatom i jednog engleskog generala! Riječ je o generalu Kekevichu za kojeg se tvrdilo da je rođen u Babinoj Gredi, gdje »njegova obitelj živi još i sada i bavi se poljodjelstvom«.

U vrijeme ovih zbivanja i nad Hrvatskom se također nadvila sjena tuđinskih presizanja pa je solidarnost s Burima, kao i nabacivanje drvlja i kamenja po »gramzljivim englezkim hijenama«, nerijetko smjeralo na domaće muke i nevolje. Zagreb je tada imao jedva 50 000 stanovnika (»bez vojničtva«), ali je u njemu izlazilo više dnevnih novina nego danas i bilo je dovoljno mogućnosti za iskazivanje »javnoga mišljenja«. A »navijanje« za Bure bilo je jednodušno i zahvatilo je sve slojeve društva. Iz dana u dan u novinama su se pojavljivale vijesti o najrazličitijim iskazima simpatija za taj »mali narodić čobana i ratara«. Zanimljivo je da se i u Hrvatskome saboru povela žustra rasprava o iskazivanju potpore i upućivanju pozdrava Burima. To je bila prava rijetkost, jer »službena« je Europa zauzela stav stroge neutralnosti prema Englesko-burskom ratu. Na saborskoj sjednici 15. siječnja 1900. pravaški zastupnik dr. Juraj Žerjavić, »poduprt još po osmorici drugih narodnih zastupnika«, predložio je da se burskom narodu »čestita nad ratnim pobjedama koje je izvojštio proti Englezkoj«. Dr. Žerjavić svoj je prijedlog ovako obrazložio: »Budući da je malen, ali junački narod u južno-afrikanskim republikama, u Transvalu i Oranju, ustao na obranu svoje slobode, neodvisnosti i samostalnosti, koju mu htjede stegnuti i oteti pohlepna i gorostasna engleska država; budući da je šačica poljodjelskoga burskoga naroda sjajno nadvladala i hametom potukla silnu englezku vojsku i time burski narod sjajno dokazao, koliko može odlučna volja složnoga, makar i malenoga naroda proti najmoćnijoj ogromnoj velikoj državi; pa budući da i hrvatski narod znade cieniti takovu borbu za samostalnost i slobodu proti pohoti i prevlasti drugih naroda, predlažem neka bi hr. sabor u Zagrebu zaključio, da bi njegovo predsjedničtvo u ime cieloga hrvatskoga naroda čestitalo junačkomu burskomu narodu preko predsjednika republike transvalsko-oranjske (...)«

Mađaroni su odmah shvatili kamo zapravo smjera ova »čestitka« i desnica se usprotivila prijedlogu pravaških zastupnika. U žustroj raspravi što se povela u vezi s tim dr. Žerjavić do kraja je otkrio karte: »Gospodo! Gdje su sada oni prijatelji i neprijatelji hrvatskoga naroda, svi oni mrzitelji hrvatskoga naroda i hrvatskoga imena, koji nam govore i kazuju, koji poručuju, da je uzalud nama svako nastojanje, svako pregaranje i oduševljenje naše, gdje su oni političari, koji nam spočituju, da smo mi Hrvati malen narod, da smo slabi i nemoćni, pak zato da moramo robovati tuđincu i da moramo imati tuđinca u svojoj kući za gospodara... Jok! Gospodo, nije uzaludno naše nastojanje, pregaranje i oduševljenje, tomu su svjedoci Buri. Oni su tomu sjajni svjedoci. Hrvatski narod nije manji od burskog naroda, a ni Magjari valjda nisu jači od Engleza, pak kad maleni ali junački, hrabri i neustrašivi burski narod neće robovati Englezu, neće tegliti englezki jaram, zašto onda da hrvatski narod, od vjekova odvažan i hrabar, da podnosi ovaj sramotan jaram«.

Da ne bi bilo zabune na koji jaram misli, dr. Žerjavić svoj je govor završio pozivom: »Mi moramo složno, najodlučnije i najodrješitije zahtjevati ovdje svi kao jedan, kao jedna duša, u jedan glas. Svi skupa moramo kazati: Dolje sa sramotnim magjarskim jarmom!«

Ban Khuen-Hederváry, koji je također bio nazočan, odmah je replicirao kako se »u jednoj državi, koja se neutralnom izjavila prama onima, koji danas ratuju, takav govor ne smije bez protesta izustiti«. Mađaroni su, dakako, podržali bana. »Treba ozbiljno razmotriti pitanje to« – rekao je dr. Aleksander Egersdorfer – »da li jedan narod, koji se drži nepristranim, da li on može jednoj ratujućoj stranci, dok rat obstoji čestitati? Da li se može hrvatski narod odjeliti od cieloga ostaloga evropejskoga koncerta. Jer dosad još nijedan sabor evropejski nije čestitao ni jednoj ni drugoj od ratujućih stranaka.« Dr. Egersdorfer upozorio je i na moguće »tehničke« poteškoće s takvom čestitkom: »Mi možemo zaključiti, da ćemo Burima čestitati. Dobro je! No kako ćemo dostaviti tu čestitku? Čestitka mora onamo doći. Kabel imaju u rukama Englezi, pak će oni depešu konfiscirati. Ili mislite, da će ju Burima odnieti?«

Ova neobična i žustra rasprava završila je tako da je prijedlog dr. Josipa Žerjavića odbačen. Poduprlo ga je samo 12 zastupnika opozicijske pravaško-obzoraške koalicije, 35 »mađarona« bilo je protiv, a čak 73 zastupnika bili su odsutni. U osvrtu na tu saborsku sjednicu i prijedlog dr. Žerjavića zagrebačka »Hrvatska domovina« pisala je 16. siječnja s gorčinom: »Kolikogod je topli osjećaj u tom predlogu progovorio, i kolikogod obrazloženje predloga na našu podređenost pokazuje, to ipak nije težko pogoditi koja će ga sudbina snaći. Mi međutim gosp. zastupniku dajemo pravo, jer je upotrebio prigodu, da sjeti hrvatski narod i na taj način, kako drugi narodi znadu uztrajati i u kakovu se položaju nalazimo.«

Tako je Hrvatski sabor propustio priliku da jedini u Europi pošalje »službeni« pozdrav Burima. Ali to što su propustili učiniti »predstavnici naroda« obilato je nadoknađivao sam narod – hrvatski građani.

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u studenom 2015. 

Bitka 1809. godine kod Malborghetta Povijest Hrvata Bitka 1809. godine kod Malborghetta O počecima Vojne krajine u 16. stoljeću Povijest Hrvata O počecima Vojne krajine u 16. stoljeću Gotovo tri stoljeća povijesti Alke Povijest Hrvata Gotovo tri stoljeća povijesti Alke
 

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.