Njemačka je još u Prvome svjetskom ratu uspješno vodila krstarički rat protiv pomorskoga prometa, a nastavila je tu tradiciju i u Drugome svjetskom ratu. Njezina carska mornarica bila je manja od britanske „Royal Navy“ i nastojala je ometati protivnički pomorski promet krstaričkim i podmorničkim ratom.
Regularne krstarice u prekomorju izgubljene su već 1914. godine, kao i većina naoružanih brzih putničkih brodova, jer su bili veliki, lako prepoznatljivi i trošili previše ugljena. Drugi val od 1915. godine činili su sporiji, ali manje uočljivi teretni brodovi. Dvanaest pomoćnih krstarica potopilo je 112 protivničkih i neutralnih trgovačkih brodova s ukupno 415 226 BRT, a među žrtvama su bile i dvije britanske pomoćne krstarice te dva bojna broda, koji su stradali od mina. Poslije 1918. godine Njemačka više nije smjela opremati pomoćne krstarice, a njezina ratna mornarica bila je još manja i slabija od carske mornarice, no imala je iste zadatke. Dio ograničenja nametnutih Versajskim ugovorom izbjegnut je gradnjom „džepnih bojnih brodova“, de facto snažno naoružanih krstarica s velikim doplovom.
Ostale njemačke lake i teške krstarice nisu mogle djelovati na oceanima, stoga su opet opremane pomoćne krstarice, ali htjelo se izbjeći naziv „Hilfskreuzer“ pa je skovan pojam „krstarica za zaštitu (pomorske) trgovine“ („Handelsschutzkreuzer“/ HSK), koji je poslije promijenjen u „krstarica za ometanje trgovine“ („Handelsstörkreuzer“), s brojevima od „1“ do „9“. Prvotnosu planirane samo tri teške pomoćne krstarice sa šest topova od 150 mm i dvije lake s dvama topovima od 150 mm, ali je naoružanje lakih ocijenjeno kao preslabo te su zamijenjene četvrtim teškim HSK-om, a zatim su dodana još dva teška HSKa.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. listopada 2018.
