Nakon nekoliko silovitih juriša Batina je ponovo zauzeta. Vrlo teške borbe vođene su za tzv. Piramidu, „kotu 169“ ili „krvavu kotu” kako su je nazivali borci 7. vojvođanske brigade. Ta je kota nekoliko puta prelazila iz ruke u ruku. Obje su je strane željele zadržati zbog izuzetnog taktičkog značaja i dominiranja nad okolinom i prilazima Dunavu. Željezničku stanicu također.
Sve dok ih je neprijatelj držao nije se moglo govoriti o podizanju pontonskog mosta i prijelazu većih snaga na batinski mostobran. Nijemci su u to vrijeme još uvijek imali prevlast. Nakon žestokih juriša i borbi prsa u prsa, 2./7. bojna i dijelovi 214. pješačke pukovnije i 73. gardijske divizije napokon su zauzeli „kotu 169“ i odbacili neprijatelja kilometar južno od nje. Inače, „kota 169“ nalazi se na 150 do 200 metara jugozapadno od sadašnjeg spomenika. Željezničku su stanicu zauzele 3. i 2. bojna 7. vojvođanske brigade u suradnji s 209./73. gardijskom pješačkom pukovnijom i 3. bojnom 12. vojvođanske brigade. Osjetne gubitke pretrpjela je 209. pukovnija koja je nastojala stanicu obuhvatiti s jugozapada gdje ih je iz više smjerova dočekala žestoka neprijateljska vatra. Slično je prošla i 3. bojna 12. brigade koja je napadajući duž komunikacija Batina – Zmajevac za kratko vrijeme izgubila polovinu svog sastava. Nakon ovladavanja Batinom i „kotom 169“ i uvođenja u borbu 64. pješačkog zbora, prešlo se na proširenje i spajanje batinskog i apatinskog mostobrana. Poslije neobično jake i na jugoslavenskom ratištu do tada neviđene topničke i minobacačke vatre i bombardiranja iz zraka, počeo je 19. studenog, na Dan sovjetske artiljerije, proboj nove obrambene crte neprijatelja, koja se sada protezala od sela Draža do sela Zmajevac.
Preko uspostavljenog pontonskog mosta na mostobran su u međuvremenu prebačene 113. i 199. pješačka divizija i 1. bojna 7. vojvođanske brigade koja je ujedno bila i posljednja pričuva 51. vojvođanske divizije. Nakon višesatne vatre iz preko tisuću topovskih i minobacačkih cijevi otpočeti su juriši pješaštva podržanog samohodnim topništvom i tenkovima. Na moral neprijatelja osobito je pogubno djelovala neprekidna vatra iz sovjetskih višecjevnih raketnih bacača „Kaćuša”. Tog dana prvi je put prevlast u zraku prešla na stranu sovjetskog zrakoplovstva. Najjači otpor u tom trenutku njemačke snage pružale su s dobro utvrđenih i branjenih kota 206 i 205, gdje su se nalazila njihova glavna uporišta. Nijemci su dobro znali da bi gubitkom tih kota izgubili i belomanastirsku gredu. Zapovjednik jugoistočnog bojišta, maršal von Weichs, izričito je zabranio povlačenje s tih položaja. Tri dana i tri noći smjenjivali su se juriši dijelova triju sovjetskih i jedne partizanske divizije s neprijateljskim protunapadima. Nijemci su upotrijebili svoju posljednju armijsku pričuvu, oklopno-mehaniziranu bojnu i 131. pješačku pukovniju koje su uspjele vratiti osvojenu kotu 205. Zapovjednik sovjetskog 64. zbora, general Kravcev, uveo je tada u borbu drugi borbeni red i pokrenuo treći napad duž čitave bojišnice. Nakon višekratnih juriša, i uz teške obostrane gubitke, napokon su zauzeti i ti Njemački položaji.
Istovremeno, s napadom na kotu 205 i 206, a u suradnji s 209./73. pukovnijom, 7. je vojvođanska brigada prešla u napad na utvrđeno selo Zmajevac, zauzela ga, i probila bojišnicu na odsjeku gdje je neprijateljska obrana bila posebice jaka. Nijemci su ovdje spretno iskoristili mnogobrojne uvale i poprečne usjeke belomanastirske grede i branili svaku kuću duž komunikacije. Potiskujući neprijatelja s jedne uzastopne crte na drugu, 7. je vojvođanska brigada zauzela selo Suzu i izbila pred jako neprijateljsko uporište Kneževe Vinograde. Na apatinskom smjeru i na malom mostobranu 78. pješačke pukovnije 18. studenog uvedena je u borbu 8./51. vojvođanske brigada. Poslije višednevne borbe zauzela je dio utvrđenog nasipa kod parobrodske stanice Kazuk i pustaru ciproš te Monjoroš koje su branili pripadnici divizije Branderburg. Da bi došli do utvrđenih neprijateljskih položaja na dunavskom nasipu borci su morali gaziti u vodi do pojasa, negdje i do vrata.
Nakon dvodnevnih krvavih juriša uspjeli su očistiti oko dva kilometra utvrđenog nasipa i protjerati neprijatelja do pustare Mirkovac i Malog Dunava gdje se nalazila njegova sljedeća obrambena crta. Gazeći kroz duboko blato i prenoseći teško oružje na rukama, postrojbe 75. zbora i 8. vojvođanske brigade također su izbile pred Kneževe Vinograde. Tu se povezuju sa 7. vojvođanskom brigadom, a time dolazi i do povezivanja batinskog i apatinskog mostobrana. Zapovjedivši borbu do posljednjeg čovjeka i odobrivši upotrebu najstrožih kazni uključujući i smrtnu, njemačko je zapovjedništvo nastojalo pod svaku cijenu uspostaviti narušeni sustav obrane na crti Vardarac – Lug – Grabovac – Kneževi Vinogradi – Branjina – Duboševica. Ne dopuštajući neprijatelju konsolidaciju nove obrambene crte i nastojeći što bolje iskoristiti uspjeh 64. pješačkog zbora kod Udvara i Duboševice, zapovjednik 57. sovjetske armije, general Šarohin, uveo je na tom smjeru drugi borbeni red – 6. gardijski zbor i 32. oklopno-mehaniziranu brigadu. U proboju posljednje njemačke obrambene crte u Baranji 51. vojvođanska divizija imala je vrlo značajnu ulogu.
Ona je napadala na odsjeku na kojemu je neprijateljska obrana bila najžilavija. Tako je njezina 7. vojvođanska brigada danonoćno jurišala na jako neprijateljsko uporište Kneževi Vinogradi u koje su se povukli ostatci Borbene grupe Hanke iz 13. SS Handžar divizije i ostale kvislinške postrojbe. Sve do 25. studenog tu su vodile ogorčene ulične borbe u kojima su se neprekidno smjenjivali napadi i protunapadi. Skoro u potpunom okruženju, ove su se snage nastavile uporno boriti čak i kada je probijen front u sjeverozapadnom dijelu Baranje. Zapleteni u teške ulične borbe Nijemci nisu mogli s ovog odsjeka izvući ni jednu postrojbu i uputiti ju na ugrožene dijelove bojišnice kod Branjine i Duboševice. Ocijenivši da neprijateljska vatra ipak slabi i da se pokušavaju izvući iz okruženog uporišta u Kneževim Vinogradima, 7. vojvođanska je brigada poduzela napad i 26. studenog zauzela to mjesto. U međuvremenu, njezina je 4. bojna u zauzetom Kamencu odbila snažan protunapad tek prispjelih dijelova njemačke 1. gorske divizije. Osma vojvođanska brigada imala je sličnu situaciju na Malom Dunavu i na crti Vardarac – Lug – Grabovac. Njemačke snage nastojale su pod svaku cijenu zadržati u svojim rukama komunikaciju Osijek – Beli Manastir, kako ne bi ostao odsječen od svoje glavnine koja se nalazila na desnoj obali Drave. Nakon višednevnih borbi i neprekidnih juriša preko poplavljenog zemljišta i nabujalog Malog Dunava, 8. vojvođanska brigada probila je utvrđenu neprijateljsku crtu, presjekla komunikaciju Osijek – Kneževi Vinogradi i Osijek – Beli Manastir i 27. studenog zauzela važno raskrižje – Dardu. Vežući na sebe velike neprijateljske snage, 51. vojvođanska divizija pomogla je 57. sovjetskoj armiji probiti posljednju neprijateljsku crtu na odsjecima Duboševica – Beli Manastir i Grabovac – Kneževi Vinogradi. Ocijenivši da je neprijatelj glavne snage usredotočio na batinsko-apatinski mostobran, zapovjednik 3. ukrajinskog fronta zapovijedio je da se kod Mohača uspostavi novi mostobran i da se na tom mjestu prebaci drugi borbeni red fronta, umjesto kod Batine, kako je bilo prvotno zamišljeno, – 4. gardijska armija.
Njemačke snage bile su zbunjene tom odlukom. Još uvijek nisu bile u stanju ocijeniti kamo smjera glavni udar i koji je glavni pravac snaga 3. ukrajinskog fronta. Budući da su zauzele Beli Manastir i presjekle komunikacije koje iz ovog mjesta vode prema Pečuhu i Mohaču postrojbe sovjetske 57. armije prihvatile su se gonjenja razbijenog neprijatelja prema Vilanj položaju. Na ovim je položajima stožer njemačkog LXVIII. zbora namjeravao uspostaviti novu obrambenu crtu, međutim, poslije žustrog i iznenadnog prodora 6. gardijskog zbora i 32. oklopno-mehanizirane brigade kod Sederkenja, njemačke su snage bile primorane napustiti tu pripremljenu obrambenu crtu gotovo bez borbe. Snažnu sovjetsku ofenzivu u južnoj Mađarskoj nije više mogao zaustaviti ni XXII. gorski zbor prebačen iz Jugoslavije, 71. pješačka divizija prebačena s Talijanskog bojišta i konjanička brigada iz Istočne Pruske. Ofenziva 57. sovjetske armije bit će zaustavljena tek 10. prosinca pred Nagykanizsom i na obalama Blatnog jezera. Istovremeno s napredovanjem sovjetskih trupa prema Pečuhu i Sekesfehervaru, postrojbe 51. vojvođanske divizije gonile su razbijene neprijateljske dijelove iz južne Baranje i izbile na lijevu obalu Drave. Poslije žestokih juriša preko poplavljenog i miniranog zemljišta, 8. vojvođanska brigada likvidirala je ostavljeni mostobran kod Tvrđavice i Podravlja, sjeverno od Osijeka. U oslobođenu Baranju prebačene su i ostale divizije 12. vojvođanskog zbora koje su dobile zadaću zauzeti lijevu obalu Drave i prebacivanjem borbenih djelovanja na suprotnu obalu osigurati lijevi bok i pozadinu 3. ukrajinskog fronta te uspostaviti suradnju s partizanskim snagama na Srijemskoj bojišnici i u Slavoniji. Zanimljivo, general De Angelis, zapovjednik njemačke 2. oklopne armije, smatrao je sve do 14. studenog da je batinski mostobran “sitna stvar”, zauzet sa samo 500 do 600 ljudi. Tješio se time što su dominantna uzvišenja još u rukama njemačkih vojnika te se dvoumio koji je mostobran glavno mjesto prijelaza sovjetskih snaga.
General Felmy, zapovjednik njemačkog LXVIII. zbora već je 13. studenog shvatio da je batinski mostobran glavni, a apatinski pomoćni pravac. Njemačko vrhovno zapovjedništvo (OKW), pa i sam Hitler, svakodnevno su se zanimali za stanje na dunavskom mostobranu i s velikom su zabrinutošću gledali na daljnji razvoj borbi, ali i s potpunim nerazumijevanjem o stvarnom odnosu snaga svojstvenim za ovo razdoblje rata. Tako je 12. studenog u 17.45 sati general von Butler iz vrhovnog zapovjedništva telefonom prenio načelniku stožera Jugoistoka: „Führer je prilikom izlaganja situacije ukazao da pri izvođenju protunapada na dunavski mostobran sve snage trebaju objedinjeno otpočeti napad...”. Ne samo LXVIII. zbor nego ni cijela 2. oklopna armija nije više imala na raspolaganju ni jednu slobodnu jedinicu za upućivanje na batinski mostobran. Tamo su se već nalazile grupacije u jačini oko četiri njemačke divizije (cijela 31. SS i 44. pješačka, nepotpune 13. SS i Branderburška divizija, 92. oklopno-mehanizirana brigada, zatim dijelovi borbene grupe Kibler, dijelovi 4. mađarske pješadijske divizije, ustaška pukovnija Baranja, pukovnija Srpskog dobrovoljačkog zbora i mađarske granične postrojbe). Pri takvom stanju stvari maršal von Weichs mogao je izdvojiti iz grupe armija E samo 1. gorsku i 117. laku pješačku diviziju. One će zajedno sa stožerom XXII. gorskog zbora, s velikim zakašnjenjem, priteći u pomoć njemačkom LXVIII. zboru u Baranji i južnoj Mađarskoj.
Da bi oslobodio 1. gorsku diviziju, vezanu u teškim borbama na Drini, zapovjednik Jugoistoka bit će prisiljen na složna i rizična prebacivanja 11. zrakoplovne divizije, zatim dijelova 7. SS dobrovoljačke gorske divizije Princ Eugen i 104. lake pješačke divizije. U konačnici, suočen s teškoćama i Hitlerovim zapovijedima, maršal von Weichs bio je prisiljen na području Srijema i Baranje zapovijediti primjenu borbe nazvanu „Draufgangen” – doslovno prevedeno – borba do kraja. U jednom zaplijenjenom njemačkom dokumentu objašnjava se smisao ovog načela: „Samo smrt i onesposobljavanje u borbi može te osloboditi izvršenja postavljenog zadatka”. Gubitci tijekom ovih borbi bili su obostrano veliki. Za svega dvadesetak dana izbačeno je iz stroja oko 8000 sovjetskih i partizanskih vojnika i oko 15 000 na strani Nijemaca. Sovjetske jedinice imale su oko 1500 poginulih i 4500 ranjenih. Utvrđena su imena 1297 poginulih čija su tijela položena u grobnicu na „koti 169“ gdje se i danas nalazi spomenik batinskoj bitci. Na groblju u Somboru sahranjeno je još 150 neidentificiranih pripadnika Crvene armije umrlih od zadobivenih rana. Vojvođanska 51. divizija imala je 648 poginulih i 1500 ranjenih. Tijela ubijenih, mahom vjeruje se vojnika Wehrmachta, i danas se još otkrivaju u baranjskim selima. Mještani pamte, no o tome nerado govore, brojne zločine počinjene nad stanovništvom zbog suradnje s Nijemcima i ustašama. U borbama za svaku kuću događala su se prebijanja, teška zlostavljanja pa i masakriranja zarobljenih vojnika, ali i civila na koje bi naišli, a koje bi ispitivali o položajima neprijateljskih vojnika.
Preispitati ocjenu jugoslavenske historiografije kako je general Felmi vodio njemačke snage
U jugoslavenskoj historiografiji general Felmi zadobio je poraznu ocjenu za vođenje njemačkih snaga u bitci za batinski mostobran: „Sve indicije govore da je stari isluženi austrougarski general Felmi suočen s izvanrednom upornošću i riješenošću partizanskih i sovjetskih boraca da po svaku cijenu zadrže i prošire osvojeni mostobran, već na početku izgubio glavu. U žarkoj želji da što prije likvidira batinski mostobran, pravio je početničke greške, a time bacao i sjenu na svoju dugogodišnju reputaciju aktivnog zrakoplovnog generala. Umjesto da koristi brojnu i tehničku nadmoć i stvori jake pokretne rezerve, odlučuje se na svoju ruku organizirati protunapad, šaljući jedinice u borbu neposredno iz pokreta te je dozvolio da ih protivnik pojedinačno lomi i uništava“. Ova porazna ocjena svakako zaslužuje preispitivanje. Njemačke postrojbe na lijevoj obali Dunava bile su u teškom stanju nakon gubitka Bugarske, Rumunjske i Srbije. Gubitci u ljudstvu i opremi bili su ogromni, a de ne spominjemo da su se negdašnji saveznici sada našli na suprotnoj strani. Jugoslavenska historiografija sve je njemačke postrojbe vodila kao postrojbe u punoj borbenoj spremi, dok je zapravo riječ o istrošenim postrojbama, izgorjelima u prethodnim bitkama u kojima su izgubile većinu teškog naoružanja. Znajući koliko je teško izbaciti Sovjete s mostobrana, a i u kakvom su stanju njegove snage, možemo pretpostaviti da je Felmi procijenio da mu je jedina mogućnost pokušati uništiti snage u mostobranu što prije dok Sovjeti nisu prebacili jače snage preko Dunava. Sovjeti zacijelo ne bi mirno čekali da Felmi prikuplja snage za protuudar već bi i sami pojačavali mostobran i u toj trci Nijemci nikako nisu mogli izaći kao pobjednici. Stanje je stvari za Nijemce bilo takvo da nisu mogli puno toga učiniti i čudo je da su uspjeli i toliko. Pri konačnoj ocijeni ne smije se zaboraviti i da u njemačkoj pozadini istodobno djeluju partizanske snage, koje isto tako vežu znatan dio njihovih snaga.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u veljači 2012.
