U prvim dvama stoljećima Carstva Rim nije podizao zidove. Italija nije imala ratnike. Naravno, bilo je manjih okršaja, ustanaka i ratova, ali su se uvijek odvijali negdje u germanskim prašumama ili u pustinjama Istoka, tako da se na Tiberu moglo mirno spavati kad bi Rim utonuo u tišinu. Rimska sigurnost ležala je u rukama njihove vlastite vojske. Na 400 000 ljudi gradila se prividna nepobjedivost vojne moći Carstva: na 170 000 rimskih legionara i 230 000 ljudi “pomoćnih“ postrojbi („Auxilia“), sastavljene od nâroda Carstva. Tko je želio služiti u redovima rimskih legija, morao je uz sposobnost posjedovati i rimsko građanstvo. Iako je život legionara bio težak i riskantan, nije bilo nestašice dobrovoljaca. Ponekad su pismene preporuke legionara veterana ili utjecajnih političara mogle pomoći pri upadu u legionarske redove. Vojni rok trajao je 20 godina, a godišnja plaća oko 100. g. poslije Kr. iznosila je oko 1200 sestercija, za centuriona čitavih 18 000 sestercija što je, s obzirom na rashode vojnika, relevantan trošak: tunika 15 sestercija, vrč vina 0,25 sestercija, posjet jeftinoj prostitutki 0,50 sestercija.
Drugi stup rimske vojske bila je „Auxilia“ u koju se novačilo prvenstveno nerimsko stanovništvo. Većina je željela napredovati i prijeći u legionarske redove nakon 25 godina vojne službe. Tko bi preživio vojnu službu, uz častan otpust i otpremninu, dobio bi i rimsko građanstvo.