Kad su se Osmanlije tijekom 15. stoljeća pojavili kao osvajači na hrvatskom nacionalnom teritoriju, ondje su zatekli gradove i tvrđave zaštićene srednjovjekovnim zidinama neotpornim na topničku vatru.
Stoga se u narednom razdoblju svim državama i feudalnim strukturama vlasti na ovom području nametala nužda da, žele li zaštititi svoje posjede, što prije sagrade nove utvrde izrađene po načelu topničkih tvrđava. Srednjovjekovne su kule i zidna platna bili visoki i izgrađeni od razmjerno tankog kamenog zida, dok su topničke tvrđave bile sasvim bez kula i s razmjerno niskim zidnim platnom ali je ono bilo tako debelo da ga topovske kugle ne mogu probiti. Ustvari su ta zidna platna bili zemljano-cigleno-kameni nasipi kod kojih je samo vanjsko lice bilo obloženo kamenom ili ciglom te jako zakošeno radi rikošetiranja ispaljenih topovskih kugli. Izgradnja takvih fortifikacijskih sustava bila je izuzetno skupa, iscrpljujuća i dugotrajna, ali je zato pružala sigurnost u onim katastrofičnim vremenima. Najvažniji mletački posjed na istočnoj obali Jadrana bio je grad Zadar. Grad se nakon pada Skradina (1522.) i Obrovca (1527.) i drugih na području srednjovjekovnih Hrvata (Ravni kotari), te urušavanja ostataka stare hrvatske feudalne vlasti u njegovom zaleđu našao na prvoj crti obrane prema nadirućim Osmanskim Carstvom. Venecija je stoga morala uložiti velike napore da sačuva i utvrdi grad ako ga je željela zadržati.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. prosinca 2023.
