Neka od svojih prvih saznanja o hladnom oružju dugujem i ranim tekstovima jednog od naših najvećih kolekcionara, pokojnog dragog prijatelja Mladena Vukuše. Stoga ću u uvodnom dijelu, koji govori o konjaničkim sabljama općenito, citirati upravo njegove riječi: „Konjaničke sablje općenito uzevši razlikuju se na prvi pogled od ostalih po širini sječiva.
One gotovo uvijek imaju šire sječivo od ostalih, balčak sablje je robustan a ukupna težina sablje je veća nego kod drugih tipova sablji. Sablja je bila tipično konjaničko oružje i kao ratno oružje tu se najduže i zadržala. Konjaništvo, lako pokretljivo u svim uvjetima, vjekovima je bilo udarna snaga vojske i to je ostalo sve do početka 20. stoljeća, kada njegova važnost naglo opada tako da poslije Drugog svjetskog rata mnoge vojske potpuno ukidaju taj rod. U novijim povijesnim periodima konjaništvo se dijelilo na lako (husari, kozaci), srednje (dragoneri) i teško (kirasiri). Austro-Ugarska Monarhija imala je jako konjaništvo te postoji niz tipova konjaničkih sablji. Neki su međusobno jako slični, pa je potrebno uočiti svaki detalj da bi se točno identificirao pravi model. Posebno je zanimljiva oznaka “Eisenhauer“. Ona označava kvalitetu, a pojavljuje se sredinom 19. stoljeća na sječivima proizvedenim u Njemačkoj. Utiskivana je na čelična sječiva koja imaju veliku tvrdoću oštrice. Tvrdoća i elastičnost oštrice postizala se specijalnim postupkom koji su u to vrijeme poznavali Solingenški majstori, a ispitivala se presijecanjem određenog željeznog klina koji nije smio ostaviti zamjetljiv trag na oštrici.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. listopada 2023.
