U Hrvatskoj, iako ne samo ovdje, traje dugotrajna rasprava između "desnice" i "ljevice", koje se u političkim sučeljavanjima koriste prošlošću, i to najviše Drugim svjetskim ratom. "Desnica" se poziva na tradiciju borbe za samostalnu hrvatsku državu, neki i na NDH, dok se "ljevica" poziva na vrijednosti partizanskog pokreta ističući antifašizam kao njegovu najvažniju sastavnicu, a neki među njima i na vrijednosti socijalističke Hrvatske. Oni prvi, kad podsjećaju na opravdanost borbe za Hrvatsku, pozivaju se isključivo na želju za samostalnom državom koja se na kraju ostvarila s Republikom Hrvatskom, a marginaliziraju činjenicu da je NDH bila dio "nove Europe" pod vodstvom nacista i fašista te zločine učinjene u ime samostalnosti, rasnih i šovinističkih ideja. Slično postupa i ona druga strana. Poziva se na borbu protiv fašizma i za Hrvatsku kao ravnopravnu republiku u federalnoj Jugoslaviji - doduše, Jugoslavija se manje ističe - i za socijalnu pravdu, a prešućuju zločini u ime komunizma i Jugoslavije. Međutim, i jedni i drugi pojednostavnjuju povijesne činjenice i govore da je bila riječ jedino o borbi za slobodu i pravdu. Iako bit, primjerice, ustaške organizacije jest borba za uspostavu hrvatske države, ipak je to samo jedna strana kompleksnog pitanja. Stvarnost ne nudi tako idiličnu sliku. Štoviše, djelovanje ustaša i pristaša NDH, osirn fizičkog uništavanja ili negiranja cijelih nacionalnih i vjerskih skupina te odbacivanja demokracije, rezultiralo je i rješenjima potpuno suprotnima njihovim izvornim ciljevima, primjerice, u pogledu hrvatskih granica, ako su se ti interesi kosili s interesima saveznika, tj. Kraljevine Italije. Ako je jedna od logičnih posljedica savezništva bio gubitak velikoga dijela hrvatskoga teritorija, druga posljedica izbora saveznika bila je ideološko približavanje fašistima i nacionalsocijalistima te rasistički progoni Roma i Židova. Tome su dodane i mjere protiv Srba. Upravo su diskriminacija ili progoni Srba, bez obzira na njihovu individualnu krivnju u oružanoj borbi za obnovu Jugoslavije, izražavali način na koji je ustaška organizacija namjeravala dugoročno stabilizirati hrvatsku državu.
Istodobno, strana koja se poziva na antifašizam i borbu za socijallnu pravdu zaboravlja da su tu borbu predvodili komunisti, protivnici višestranačkoga parlamentarnog sustava zasnovanog na poštovanju privatnog vlasništva i demokracije i na čelu s vrhovnim autoritetom J. V. Dž. Staljinom. Prednost koju ima univerzalnost komunističke ideje pred uskim nacionalnim ili državnim idejama gubi se u činjenici da je riječ o totalitarnom sustavu u kojemu se negiraju mnoge temeljne vrijednosti modernih demokratskih društava, kojima, prema tim istim mišljenjima, Hrvatska pripada. Barem lako dokazive činjenice nitko ne bi smio zanemariti: i ustaški pokret i NDH i partizanski pokret na čelu s KPJ i SFRJ beskrupulozno su negirali građanska prava pojedinaca i manjina, višestranačje i privatno vlasništvo. I jedna i druga strana u borbi za svoje ciljeve koristile su državni teror sa zakonskom podlogom, a istodobno su tolerirale i zločine u izvedbi osvetničkih skupina i pojedinaca.
Međutim, spomenutim redukcionističkim pristupom prošlost se pojednostavnjuje do dviju jednostavnih i gotovo općeprihvaćenih političkih krilatica: "borba za nacionalnu slobodu i samostalnu državu" i "antifašizam kao temeljna vrijednost moderne Europe u borbi protiv šovinizma i rasizma". Iako je opis stvarnih dogadaja puno važniji od izjava, ipak neka izjave i ustaškog i komunističkog vođe posluže kao podsjetnik i na one manje poželjne strane dviju političkih strana. Ante Pavelić početkom 1940-ih je izjavio:
"Danas, kada smo mi, hrvatski narod, pristupili, prišli novim idejama, a odbacili ideje individualističke i demokratske, čitav narod postaje jedna obitelj, ono što Niemci kažu: Volksgemeinschaft."
Josip Broz Tito rekao je 1950.: "Mi živimo u jeku društvenog preobražaja u našoj zemlji, a revolucija ne zna za šalu, revolucija se ne može igrati kojekakvim koncesijama i drugim stvarima. Revolucija je surova stvar." Tome je 1962. dodao: "Ja znam da ne mogu zatvoriti usta svakom onom čovjeku u Jugoslaviji koji nije prijatelj socijalizma i spriječiti ga da nešto izbrblja. Ali imamo pravo, i ja i svi mi, da onemogućimo one koji to stalno čine." Ukratko, mnogi sudionici gorljivih rasprava, iako ne uvijek svjesno, ističu samo neke, i to samo danas poželjne vrijednosti, a odbacuju sva ona obilježja države, pokreta, stranaka i pojedinaca koje se ne mogu uskladiti s koncepcijama država zapadnoeuropskog tipa. No čini se da je politički uvjetovana analiza većine takvih rasprava sa stajališta suvremene politike čak i dobrodošla. Naime, oni se natječu na političkom tržištu s idealiziranim antifašizmom ili pak državotvorstvom i, srećom, odbacuju njihove radikalne verzije.
No takav pristup, u kojemu se povijesne činjenice očiste od neželjenih "nuspojava" i stavljaju u službu političkih ciljeva, problematičan je kad se želi proglasiti historiografijom. Brojni "borci za bolju prošlost" trebali bi biti svjesni da pristajanje na političku logiku u jednostranom prikazivanju prošlosti često završava njezinim krivotvorenjem. Osim toga, ostaje pitanje kako spriječiti gorljivog političara da ne prevlada nad distanciranim povjesničarom i poželjnim historiografskim pristupom prema kojem prošlost ne treba veličati niti optuživati nego tumačiti.
Članak se bavi, grubo govoreći, sa dvije dosta različite teme. Jedna zadire u u nekakve ideološke rasprave, a druga strana je vezana uz povijest. Ovaj put ću više komentirati ovaj ideološki dio. Naime, navode se izjave Pavelića i Tita kojeoje govore protiv demokracije i slobode govora. I s time se dokazuje da su ti sustavi totalitarni i da ih je poradi toga potrebno odbaciti. To je, naravno, suvremen i popularan pristup, ali u isto vrijeme i pristup koji vodi proasti čitave civilizacije. Konkretno, zamjerka Titu ne može biti ta što se zalagao za nedopuštanje apsolutne slobode govora. Zamjerka Titu je ta što se zalagao za nedopuštanje govora istine. Odnosno, elementarni zdravi razum govori da društvo, ukoliko misli dugoročno preživjeti, ne smije dopustiti jednako pravo za govorenje laži kao pravu za govorenje istine. Stoga, zamjerka Titu i komunistima se ne može temeljiti prvenstveno na ograničavanju slobode, nego se mora temeljiti na ograničavanju (i zabrani) govorenja istine. Slično je i s Pavelićevim navodom protiv demokracije. Mi smo svi odgojenti tako da demokraciju smatramo svetom kravom u koju se ne smije sumnjati, nečim što je znak i dokaz napretka ljudske vrste. No i to je poprilično površno i netočno razmišljanje. Netočno je u toliko što je demokracija odavno poznata kao način vladanja i što je poznato da ona, dugoročno, ne može opstati. Ona može funkcionirati u društvu koje je temeljno moralno, nepotkupljivo, koje ne nasjeda na propagandu i jeftine demagogije. Jer, ukoliko nešto od ovoga nije zadovoljeno, demokracija će pojesti smu sebe u vrtlogu neučinkovitosti, korupcije, te povlađivanju najnižim ljudskimstrastima... a što vodi kolapsu čitavog društva (ili čak i civilizacije). U konačnici, i demokracija može proizvesti isti učinak kao bilo koji autokratski totalitarizam. Stoga, niti tu ne može osnova kritike biti usmjerena na govor protiv određenog društvenog sustava (jer ni jedan sustav, sam za sebe, ne jamči niti nešto dobro niti nešto loše, s tim da kad demokracija udovolji najnižim ljudskim strastima, ona postaje najgore društveno uređenje). A što se tiče povijesti, doista se nadam da ću jednom vidjeti članak koji će objektivno prikazati stvarnost. Konkretno, da su istraživanja u Jasenovcu i njegovoj okolici, koja su za cilj imala pronalazak tragova ustaških masovnih zločina, a koja su provedena 1961., 1964., i 1984., pokazale da nigdje nema traga masovnih ustaških zločina. Pokazala su da nigdje nema nikakvih stratišta koja bi nužno morala postojati kada bi službena verzija povijesti bila točna. Isto tako bih volio vidjeti da se javno kaže da je u čuvenoj Šaranovoj jami u koju je navodno bačeno 20.000 do 40.000 Srba, provedeno speleološko istraživanje (koje je i snimljeno) od strane poznato hrvatskog speleologa Stipe Božića, iz kojeg je vidljivo da u toj jami nema niti jednog jedinog tijela. Što znači da su sva ona godišnja okupljanja i bacanja cvijeća, zapravo hranjenje demona laži, manipulacije i falsifikacije. Zašto se niti danas nitko ne usudi reći istinu? Eto, tu leži odgovornost Tita. Ne u zabrani govora, nego u zabrani govora istine.