Gledano kroz prizmu povjesničara, presuda Haaškog suda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču sramotna je. Posebice je sramotan zaključak da su Srbi otišli zbog prekomjernoga granatiranja, s obzirom na to da je u raspravi dokazano da je od posljedica granatiranja Knina stradao najviše jedan (!) civil te da je prilikom granatiranja četiri grada pod okupacijom srpskih snaga manje od pet posto granata hrvatskog topništva palo izvan zamišljenoga prostora vojnoga cilja (a i taj je postotak, pokazat će obrane, preuveličan).
Stoga spomenutu presudu mnogi s pravom doživljavaju kao nastavak srpske agresije i definitivnu potvrdu da presudama u Haagu pravda nije zadovoljena! Čak i uz prihvaćanje objašnjenja da sudske presude utvrđuju samo pravne aspekte kompleksnih povijesnih događaja te da su one ograničene samo na utvrđivanje kaznene odgovornosti i ne objašnjavaju povijesni kontekst nekoga događaja ili procesa, ne može se reći da je Haaško tužiteljstvo dokazalo krivnju generalima Gotovini i Markaču. Dakako, u raspravi o „Oluji“ moramo se sjetiti stradalih civila srpske narodnosti tijekom i nakon te operacije, no spomenuti generali nisu odgovorni za njihovo stradanje. Njihovom osudom pravda nije zadovoljena, niti su žrtve dobile satisfakciju.
„Borci za ljudska prava“ kojih, barem prema prostoru koji dobivaju u medijima, ima puno, trebali su i u ovom slučaju dignuti glas i upozoriti javnost da se pravda ne može postići nanošenjem nepravde. Kao da im je svejedno je li presuda pravedna ili nije. Zapravo, određivanjem krivnje na način na koji to čini tužiteljstvo Haaškoga suda, žrtvama njihove „pravde“ postali su i generali Gotovina i Markač, kao i njihove obitelji.
