Naslovnica

Propalo rušenje habsburške vlasti

Prije 347 godina pogubljeni su hrvatski vitezovi Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, borci za hrvatsku slobodu i prava hrvatskog naroda.
03. travnja 2018. u 12:03 0 komentara 931 prikaza
Foto: Arhiva VL

Prije 347 godina, 30. travnja 1671. godine, u Bečkom Novom Mjestu pogubljeni su hrvatski vitezovi Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, borci za hrvatsku slobodu i prava hrvatskog naroda. Njih su dvojica bila na čelu pokreta protiv Bečkog dvora, centralizma i apsolutizma, koji je u povijesti poznat kao Zrinsko-Frankopanska urota.

Možda niti jedan događaj iz hrvatske povijesti nije toliko zanemaren ako se pogleda njegovo značenje i važnost, i niti jedan događaj možda nije znakovitiji od utamničenja i pogubljenja Zrinskog i Frankopana, iz kojeg se mogu povući paralele i pronaći slični slučajevi kroz hrvatsku povijest, sve do današnjih dana. Iako je nezadovoljstvo odnosom Beča prema Hrvatskoj i Ugarskoj među hrvatskim i ugarskim plemstvom tinjalo već dulje, izravni uzrok i povod pokreta protiv Habsburgovaca bilo je potpisivanje sramotnog Vašvarskog mira s Osmanlijama 1664. godine kojim je Leopold I. omogućio Turcima da zadrže sve što su do početka rata osvojili, bez obzira na činjenicu da su kod Sv. Gotharda potpuno potučeni i poraženi. Hrvatsko i ugarsko plemstvo, koje je bilo na čelu većine ostvarenih pobjeda u ratu s turskom vojskom, na takav odnos i ponašanje Beča nije željelo pristati.

Pokrenut je savez koji je želio srušiti habsburšku vlast u Hrvatskoj i Ugarskoj, na čijem su čelu bili Nikola, a kasnije i Petar Zrinski, te ostrogonski nadbiskup Đuro Lippay i ugarski palatin Franjo (Ferenc) Wesseleny. Kasnije su im se pridružili i Erazmo Tattenbach, plemić iz Štajerske, i sudac Franjo Nadasdy. Nikola Zrinski, čelni čovjek urote, krenuo je u traženje savezništva izvan domovine. Prvo se za pomoć obratio francuskom kralju Luju XIV., koji je u početku obećavao pomoć urotnicima, no kasnije njegovo ponašanje pokazat će kako je zapravo čekao da vidi rasplet cijele situacije i riješi svoje aktualne probleme s Austrijom, pa da na osnovi toga odluči ima li interesa u pomaganju urote ili ne.

Francuski je kralj koji je s urotnicima komunicirao preko svog poslanika u Veneciji zapravo Zrinskom davao lažne nade i skromnu pomoć u novcu, no konkretnu i odgovarajuću potporu nikad nije pružio iako su hrvatski i ugarski plemići nudili priznanje francuske krune nad Hrvatskom i Mađarskom. Petar Zrinski kojeg je Leopold 1665. godine, uz stalno odugovlačenje i vjerojatno da bi smirio tenzije, imenovao banom, dobio je 1669. još jednog člana urote, mladog Frana Krstu Frankopana, koji je bio brat Nikoline žene Katarine. Frankopan je dobio zadatak da vojno organizira pobunu, a ostali zavjerenici i dalje traže saveznike koji bi im pomogli u borbi s Habsburškim dvorom. Za pomoć su se osim Francuskoj obratili i Poljskoj i Veneciji, koji su ih odbili, a svoju oklijevalačku politiku definitivnim okretanjem leđa urotnicima potvrdio je i Luj XIV. koji je s Leopoldom I. sklopio nagodbu o diobi Španjolske baštine između Austrije i Francuske.

Petar Zrinski naposljetku odlučuje zatražiti savezništvo sa stoljetnim neprijateljem – Turcima. Na pregovore sa sultanom šalje čovjeka od najvećeg povjerenja kapetana Franju Bukovač- kog, koji Osmanlijama nudi da Hrvatska i Ugarska budu pod pokroviteljstvom Turske, za što će godišnje plaćati danak od 12.000 talira. Hrvatskom i Ugarskom bi vladao Zrinski i njegovi potomci, a na mjesto Apafya doći će Franjo Rakoczy, erdeljski knez za kojeg je udana Petrova najstari ja kći Jelena i koji mu se također pridružio u uroti. Sultan je trebao priznati staru slobodu i ustav Hrvatskoj i Ugarskoj i pomagati Zrinskog sa 30.000 vojnika, a po potrebi i s cijelom vojskom. Sultan je bio sumnjičav prema ovoj ponudi ali nije htio odmah odbiti Bukovačkog pa je ovaj shvatio kako Turci pristaju na ponudu. U međuvremenu o svemu je obaviješten carski poslanik Casanova koji je o uroti i planovima javio Bečkom dvoru po tekliču koji je vijest donio u Beč 15. siječnja 1670.

Urota je provaljena, a Zrinskog i Frankopana počinje se pratiti. Po povratku u Hrvatsku Bukovački uvjeren u uspjeh počinje pripremati vojsku za ustanak, uz pomoć Frana Krste Frankopana koji je u međuvremenu na stranu urotnika pridobio hrvatsko plemstvo. Istodobno Bečki je dvor započeo s pripremama za gušenje pobune i obračun sa Zrinskim i Frankopanom. Sukob je visio u zraku, pojedini obračuni su se i dogodili, no Zrinski je u jednom trenutku počeo oklijevati lomeći se u sebi – može li se problem ipak riješiti bez nasilja. S obzirom na to da sa sultanom nije imao pismeni sporazum, poslao je u Beč svoju nevjestu udovicu Sofiju Lobl da pokuša spor riješiti mirnim putem.

U Beč je otputovao i zagrebački biskup Martin Borković, koji je knezu Lobkovicu izložio uzroke nezadovoljstva urotnika prema caru. Iznio je stajalište Zrinskog kako ga se ne poštuje dovoljno, kako se krše hrvatski ustav i zemaljski zakoni, a general Herberstein pljačka hrvatske ljude. Unatoč tome, rekao je Borković, Zrinski želi mirno okončanje problema. Bečki dvor tek je sada bio uvjeren da je sporazum s Turcima ostvaren, i na ministarskom vijećanju pod Lobkovicevim predsjedanjem zaključeno je da Zrinski radi na ustanku protiv vladara i povezuje se s neprijateljima te kako ustanak treba ugušiti i sasjeći prije nego što se Turska umiješa u sukob.

Kasnije će se pokazati kako Turci nisu niti imali namjeru sudjelovati u pobuni. Borkoviću je pak poručeno neka ode Zrinskom i kaže mu da car cijeni Zrinskoga i neka samo dođe u Beč i sve će se dogovoriti. Nakon što je Borković Leopoldovu poruku prenio Zrinskom, on i Frankopan bili su voljni poći u Beč, a Zrinski je čak i sina Ivana bio spreman odmah tamo poslati kao taoca. Napisali su i pisma caru, u kojima su naveli da nikakav pismeni savez s Turcima nije potpisan, te da su ih na sve natjerale već dobro poznate prilike. Prisegnuli su i na odanost kruni. Augustinac Marko Forstall, inače Irac, dugogodišnji prijatelj i ispovjednik Zrinskoga u travnju je u Beč doveo Petrova sina Ivana i predao ga Lobkovicu, no odmah je shvatio kako od pomilovanja i dogovora neće biti ništa. Dvor je već odlučio obračunati se s urotnicima. Noću 13. travnja Zrinski i Frankopan pozdravljaju se sa svima i napuštaju Čakovec. Nitko nije slutio da se više neće vratiti. Nakon pet dana 18. travnja ujutro Zrinski i Frankopan dolaze u Beč i odsjedaju u augustinskom samostanu. Lobkovic po njih šalje kočiju i prebacuje ih u gostionicu “K bijelom labudu” gdje ostaju do večeri kad ih razdvajaju i stavljaju u kućni pritvor pod stražom. Gotovo istodobno carska vojska zaposjeda Hrvatsku i guši sve moguće pobune i značajniji otpor. Usput se pljačka što god se stigne, a vrhunac je bio pljačkanje i pljenidba Zrinsko-Frankopanskih imanja prema Leopoldovoj odluci.

Moć ovih dviju najsnažnijih hrvatskih obitelji tim je činom praktički završila. Istraga u Beču išla je preko ispitivanja zarobljenih hrvatskih vitezova, koje su pokušali zavaditi i posvađati, tražeći od njih da priznaju udruživanje s Turcima protiv cara i krune što niti jedan nije htio priznati, iako su ih ispitivali odvojeno prenoseći im lažne izjave. U Hrvatskoj i Ugarskoj istodobno su započeli prosvjedi što Zrinskom i Frankopanu sudi njemački sud jer je za to nadležan isključivo Hrvatski sabor. Nakon saslušanja proglasili su ih krivima za uvrede Veličanstva, za pregovore s Turcima i Poljacima te jer su željeli dovesti drugog vladara na hrvatskougarsko prijestolje.

S obzirom na to da su uvršteni među kranjske i štajerske plemiće, vijeće je utvrdilo da pripadaju i pod austrijski sud. Odlučeno je da ih se prebaci u Bečko Novo Mjesto gdje će se voditi proces, a zaključili su i da neće biti mira dok žive Zrinski i Frankopani i drugi urotnici. Time su de facto već donijeli presudu. Zrinski je bio svjestan što im se sprema pa je u posljednjim mjesecima života nastojao pismima i pozivanjem na stare zasluge pomoći i sačuvati što više može za svoju obitelj. Nakon suđenja 18. travnja osuđeni su na smrt sječom glave i desne ruke, što je kasnije preinačeno u sječu glave.

Dan uoči izvršenja kazne Zrinski i Frankopan pozdravili su se i izmirili među sobom i s Bogom, kako navode povjesničari, uz zagrljaj i pozdrav: “S Bogom. Dakle samo junački, sutra u to doba, grlit ćemo se na drugom svijetu”. Zrinski je istu večer napisao pismo svojoj supruzi Katarini, koje je samo nekoliko godina nakon pogubljenja prevedeno na desetak svjetskih jezika. Ujutro 30. travnja pogubljeni su na gradskom trgu Bečkog Novog Mjesta Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan. Dvor nije imao milosti niti prema drugim urotnicima.

Istog dana u Beču je pogubljen državni sudac grof Franjo Nadasdy, a 1. prosinca ista je sudbina snašla i grofa Erazma Tattenbacha. Koliko su Zrinski i Frankopan te njihova borba bili značajni u onom vremenu dokazuju i brojne pjesme i književni radovi spjevani u njihovu čast, a posebno odzvanjaju riječi A. G. Matoša koji je 1955. godine napisao: “Slaveći posljednjeg Zrinskog i posljednjeg Frankopana ne slavimo u njima samo najdivnije predstavnike onog doba u našem narodu, nego ih slavimo kao rijetke ljude, koji se ne rodiše za stotinu, nego za nekoliko stotina godina prerano: tako rano, da njihova misao, misao slobode Hrvatske i misao borbe za tu slobodu ni dan današnji nije osvojila inteligenciju, a kamoli cijeli narod hrvatski.”

Glava pokreta Nikola Zrinski pogiba pod čudnim okolnostima u lovu na divljeg vepra

Zla kob urote pokazala se već 18. studenog 1664. godine kada glava pokreta Nikola Zrinski pogiba pod čudnim okolnostima u lovu na divljeg vepra na svom posjedu u Kuršanečkom lugu kod Čakovca. Iako službena verzija govori da ga je ubio vepar s tri snažna ugriza, do današnjeg dana ostalo je nerazjašnjeno zašto vrhunski vojnik nije na vepra niti pucao puškom niti ga udario mačem iako je oboje imao kod sebe. Također je zanimljiv podatak da je jedini s njim u tom trenutku bio Stjepan Pako, koji ga je i pozvao da zajedno gone ranjenog vepra, a čiju je udovicu nakon njegove smrti uzdržavao Bečki dvor. To je još više potpirilo sumnje kako je Zrinski ubijen iz zasjede po nalogu Beča. Nikolu je zamijenio njegov brat Petar Zrinski, no ubrzo umiru i druga dva vodeća člana urote Lippay i Wesseleny, čime pokret gubi vodstvo i jedinstven stav u kojem smjeru borba treba ići.

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u svibnju 2011. godine.

DRUGI SVJETSKI RAT Prva partizanska tenkovska brigada AGRESIJA Rezolucija Ujedinjenih naroda osudila kinesku agresiju na Koreju
 
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.