Naslovnica

Protuoklopne puške - Tajna borba tenka i protuoklopnog oružja

Interes za razvoj protuoklopnih pušaka naglo je porastao tridesetih godina ponovnim naoružavanjem Njemačke te razvojem njemačkih oklopnih postrojbi.
06. svibnja 2020. u 08:30 0 komentara 1342 prikaza
Foto: Dinko Predoević

Dana 15. rujna 1916. na bojišnici su se pojavili prvi tenkovi. Iako bismo pomislili da njemačka vojska u tom trenutku nije imala niti jedan pravi odgovor na pojavu tenka, nije bilo tako. Godine 1903. austrijska tvrtka Roth iz Beča patentirala je probojno zrno napravljeno od kroma i nikla i prilagođeno promjeru cijevi od 7,92 mm.

DRUGI SVJETSKI RAT - Oružja Njemački vojnik - bacač plamena

Početkom rata njemačka je vojska odlukom Ministarstva rata usvojila ovo zrno te ga namijenila upotrebi iz Mauserove puške Gew.98 i teške strojnice Maxim 08. Osnovna zadaća strijelaca, koji su upotrebljavali ovo zrno, bila je gađanje protivnika koji se štitio raznim vrstama pješačkih oklopa, gađanja poslužitelja strojnica i poljskog topništva iza zaštitnih ploča njihovih oružja te raznih čelikom ojačanih osmatračnica i snajperskih položaja. U zalihi streljiva svake njemačke pješačke satnije nalazio se i određeni dio probojnog streljiva. 

Odmah nakon uvođenja tenkova u borbu ovo je streljivo primijenjeno i u protuoklopnoj borbi. Analizom borbe kod Arrasa u Belgiji 1917. njemački su zapovjednici ustanovili da je značajan dio onesposobljenih i zaplijenjenih britanskih tenkova Mark I bio upravo ovim zrnima koji su probijali bočne strane tenkova te paljbene otvore za strojnice i topove. Istu su analizu najvjerojatnije na pravili i britanski zapovjednici te su u upotrebu uvedeni novi tenkovi Mark.IV s poboljšanom oklopnom zaštitom. Na neki način nakon Arrasa započet će trajna borba između tenka i protuoklopnog oružja koja traje do današnjih dana. Njemački odgovor za poboljšanu zaštitu britanskih tenkova bilo je uvođenje prvog pravog protuoklopnog oružja koje se proizvodilo masovno i za čiju je borbenu upotrebu proizvedeno prvo serijski izrađeno posebno protuoklopno streljivo.

Dana 25. listopada 1917. godine njemačko je zapovjedništvo izdalo nalog za izradu prve protuoklopne puške u promjeru 13 mm. Prema specifikacijama puška je bila namijenjena za gađanje tenkova i zrakoplova. Pod nazivom „13 mm Tank und Flieger Tuff“ tvrtka Mauser Werke je već u siječnju 1918. godine prikazala prve puške te odmah dobila narudžbu za izradu 30 000 primjeraka. Proizvodnja je započela odmah tempom od 100 komada puške dnevno te je nakon kratkog vremena dosegla proizvodnju od 300 pušaka dnevno. Do kraja rata proizvedeno je oko 15 800 pušaka. Usporedo s puškom razvijena je i teška strojnica 13 mm Tuffmaschinegewehre „Tuf und Flieger M.G.18“ po konstrukciji vrlo slična strojnici Maxim 08. Proizvodnja ove teške strojnice bila je vrlo zahtjevna te ih je do kraja rata isporučeno svega pedesetak. Kraj rata i poraz njemačke značio je prekid razvoja protuoklopnih pušaka. Odredbama mirovnog ugovora njemačkoj je zabranjen daljnji razvoj ovih oružja, a ostale zaraćene strane nisu pokazale interes ni potrebu za razvojem ovakve vrste oružja.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (DRUGI DIO) Slovačke oružane snage (1939.-1945.)

Protuoklopne puške Drugoga svjetskog rata

Interes za razvoj protuoklopnih pušaka naglo je porastao tridesetih godina ponovnim naoružavanjem Njemačke te razvojem njemačkih oklopnih postrojbi. Do početka Drugoga svjetskog rata protuoklopne puške će razviti, proizvesti i uvesti u upotrebu Njemačka, Poljska, Čehoslovačka, Švicarska, Sovjetski Savez, Velika Britanija i Japan. SAD, Italija i Francuska neće razvijati protuoklopne puške, iako će ih u manjem broju kupiti i ispitivati. Njemačka će nakon 1933. godine proizvesti i uvesti u upotrebu dvije protuoklopne puške promjera 7,92 mm. Panzerbuschse 38 prva je u upotrebu uvedena puška. Ovu tehnički zahtjevnu pušku ubrzo će zamijeniti Panzerbuchse 39, daleko jednostavnija puška. Osim što je bila jeftinija i jednostavnija za proizvodnju, ova je puška i za tri kilograma bila laganija od svoje prethodnice. I jedna i druga puška su sa njemačkim čeličnim zrnom na daljini od 100 metara pod kutom od 60 stupnjeva mogle probiti oklopnu ploču debljine 30 mm.

Njemačka je vojska tijekom rata koristila i dvije protuoklopne puške proizvedene u Švicarskoj. Švicarska tvrtka Soloturn je 1934. godine proizvela tešku protuoklopnu pušku promjera 20 mm koju je uvela u naoružanje svoje vojske, a dio izvezla u Njemačku. Na temelju ove puške proizvedena je 1936. godine puška Soloturn s18-1100 istog promjera, težine oko 54 kg. Na daljini od 300 m zrno iz ove puške moglo je probiti ploču debljine 15 do 18 mm pod kutom od 30 stupnjeva. Uz Njemačku dio proizvodnje izvezen je u Italiju, Rumunjsku, Nizozemsku i Mađarsku. Godine 1941. započeta je proizvodnja puške Soloturn M SS 41 promjera 7,92 mm za potrebe njemačke vojske. Ova puška je bila sličnih obilježja kao njemačka Panzerbusche 39 puška. Postrojbe SS koristile su manji broj protuoklopnih pušaka čehoslovačke proizvodnje Brno MPzB 41 promjera 7,92 mm.

Nakon osvajanja Poljske u ruke njemačke vojske palo je 630 protuoklopnih pušaka Karabin Przeciwpancerny wz.35 Marosczwek sa zalihama daleko naprednijeg protuoklopnog streljiva s jezgrom od tungstena. Ova poljska puška razvijena je u tajnosti 1935. godine te je zajedno sa zrnom od tungstena najbolja i najučinkovitija protuoklopna puška Drugoga svjetskog rata. Njezino zrno moglo je probiti oklopnu ploču tenka debljine 20 mm na daljini od 300 metara. Jedini nedostatak ove puške bio je kratki vijek trajanja cijevi koja je mogla izdržati oko 200 opaljenja. Nijemci su sve ove puške uveli u svoje naoružanje pod nazivom PzB 770(p) ili PzB35(p). Tijekom 1941. godine veću količinu ovih pušaka ustupili su talijanskoj vojsci koja ih je koristila na Istočnoj bojišnici.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (DRUGI DIO) Češka uprava u Državnom protektoratu Češke i Moravske

Prema planu njemačkog zapovjedništva svaka pješačka divizija je u svom naoružanju trebala imati 81 protuoklopnu pušku. U rujnu 1939. godine njemačka je vojska imala samo 62 puške PzB 38 i 568 pušaka PzB 39. Zahvaljujući ubrzanoj proizvodnji do dana napada na Sovjetski Savez u lipnju 1941. godine sve njemačke pješačke postrojbe su bile opremljene protuoklopnim puškama te je u naoružanju njemačke vojske bilo 25 298 protuoklopnih pušaka. Tijekom 1943. godine radi neučinkovitosti i istrošenosti, njemačka vojska ih povlači iz upotrebe. Dio pušaka Panzerbusche 39 prerađen je u bacače granata Granatbusche 39.

Britanska se vojska za razvoj protuoklopne puške zainteresirala 1934. godine. Namjera britanskog zapovjedništva je bila da sa po jednom protuoklopnom puškom opremi svaki pješački vod svoje vojske. Oznaka ovog oružja je bila Rifle, anti tank, 0,55 in Boys Mk.1. Zbog težine i jakog trzaja puška je bila izrazito nepopularna kod vojnika. Puška je upotrebljavana u britanskim postrojbama do 1941. godine kada je zbog slabe probojnosti njemačkih tenkova postala neučinkovita. Britanski vojnici su je tijekom rata u Sjevernoj Africi koristili kao tešku snajpersku pušku. Zabilježeni su pogoci iz puške i na daljinama većim od 1000 metara, ako ne bi izravno pogodila cilj, lomila kamenje i neizravno pogađala protivničke vojnike.

Uz pješaštvo puška Boys se stavljala i na lake britanske oklopne automobile, tegljače Universal te razna terenska vozila. Najveću upotrebu protuoklopne puške su dobile u opremi i naoružanju sovjetske vojske. Njihove postrojbe ove su puške koristile do kraja rata. Godine 1941. sovjetska je vojska u svoje naoružanje uvela dvije protuoklopne puške promjera 14,5 mm. Prva je bila protuoklopna puška PTDR 1941 Dagtyarov. Ova vrlo moćna puška mogla je svojim zrnom probiti oklopnu ploču debljine 25 mm na daljini od 500 metara. Sovjetski metak za ovu protutenkovsku pušku također je razvijen po ugledu na poljsko streljivo s jezgrom od tungstena. Ovo je streljivo došlo u ruke sovjetske vojske 1939. godine nakon okupacije dijela Poljske. Ubrzo je u naoružanje uvedena i protuoklopna puška PTRS 1941 Simonov istog promjera koja je imala istu probojnu moć, ali i spremnik u kojem je stalo pet metaka. Svoju upotrebu do kraja rata ove puške mogu zahvaliti svojoj izuzetnoj preciznosti te učinkovitosti u uličnim borbama gerilskim prepadima.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (PRVI DIO) Državni protektorat Češke i Moravske

Protuoklopne puške na bojištu Hrvatske 1941.-1945.

Vojska Kraljevine Jugoslavije u svojem naoružanju nije imala protuoklopne puške, a njemačke divizije koje su sudjelovale u travanjskom ratu 1941. godine svoje protuoklopne puške nisu imale gdje ni upotrijebiti. Kao što smo već rekli, talijanska vojska u svonjem jem naoružanju nije imala protuoklopnih pušaka.

Njemačke protuoklopne puške će na hrvatskom ratištu imati najvjerojatnije samo jednu kratku epizodu. Prve protuoklopne puške na hrvatsko ratište donijele su postrojbe 369. pješačke hrvatske divizije (369. legionarska „Vražja“ divizija) u prosincu 1942. godine. Odmah nakon razmještaja postrojbi, divizija je uključena u poduhvat „Bijelo“ (njem. Weis; IV. ofenziva) . Prema ustroju njemačkih pješačkih divizija u naoružanju svake pješačke, izvidničke opkoparske satnije iz sastava divizije trebale su biti po tri protuoklopne puške. Najvjerojatnije se radilo o protuoklopnim puškama Panzerbusche 39. Opremanje ove postrojbe protuoklopnim puškama pokazat će se odmah nepromišljenim činom i greškom.

Na ovom ratištu vodio se klasični partizanski rat u kojem protivnička strana nije raspolagala oklopnim vozilima tako da je ovo oružje u stvari bilo suvišno i beskorisno. Nasuprot tome, borcima NOV ovo bi oružje predstavljalo vrlo vrijedno sredstvo, koje bi imali priliku upotrijebiti na dosta vrijednih ciljeva. Upravo to se i dogodilo. U noći s 15. na 16. siječnja 1943. godine postrojbe 7. banijske brigade NOVH napale su u selima Bijelniku i Blinji na Banovini jednu satniju 369. divizije te ju potukli i pri tome zarobili tri ispravne protuoklopne puške sa streljivom. U sastavu 7. banijske divizije NOVH odmah je postrojen vod lovaca tenkova. Puške su odmah upotrijebljene u borbama na cesti Petrinja -Jabukovac. Dva tenka Hotchkiss H.39 202. oklopne bojne dočekana su vatrom iz protuoklopnih pušaka. Jedan je tenk oštećen te ga je posada napustila. Partizanski borci prišli su tenku i ustanovili da je pogodak iz protuoklopne puške prekinuo gusjenicu tenka te da je posada tenka prilikom napuštanja vozila odnijela sa sobom zatvarač tenkovskog topa. Ne postoji nikakvo daljnje objašnjenje da li je tenk zapaljen ili miniran.

Dana 23. siječnja u borbama kod Bijelih Voda oštećen je još jedan njemački tenk, a 24. siječnja kod sela Brubna jedan njemački tenk je uništen. Borbe lovaca tenkova s njemačkim tenkovima bilježimo još 4. veljače na putu Bihać – Bosanski Petrovac uz rezultat od tri oštećena njemačka tenka. Prema partizanskim izvješćima ovi tenkovi pripadali su SS brdskoj diviziji „Prinz Eugen“. U ovim borbama najvjerojatnije je utrošeno svo streljivo za protuoklopne puške. Prema sjećanjima pojedinih boraca, puške su bile u sastavu postrojbe tijekom cijele IV. i V. ofenzive, unatoč zapovijedi Vrhovnog štaba NOV da se svo teško naoružanje uništi. Nakon ovih događaja njemačko je zapovjedništvo iz satnija 369. divizije odmah povuklo sve protuoklopne puške. Tijekom 1943. njemačka vojska je iz naoružanja počela povlačiti protuoklopne puške te je epizoda s njemačkim puškama najvjerojatnije završila s ove tri koje su zarobljene u Bijelniku i Blinji. Protuoklopne puške pojavit će se na hrvatskom ratištu ponovno krajem 1943. godine. Tijekom jeseni pojedinim postrojbama NOV Hrvatske, zračnim putem započet će isporuka vojne pomoći zapadnih saveznika. Uz ostalo naoružanje i opremu, počet će stizati britanske protuoklopne puške Boys Mk.1 . Do kraja 1944. ove će puške biti u naoružanju svih brigada NOV u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ove protuoklopne puške nalaze se u sastavu VIII. zbora NOVH, a kasnije 4. jugoslavenske vojske te IV., VI., X., XI. zbora pod zapovjedništvom Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (DRUGI DIO) "Plavo redarstvo" Poljske

Uglavnom je u sastavu pojedine divizije bilo od 20 do 30 protuoklopnih pušaka koje su bile ravnomjerno raspoređene po brigadama u sastavu divizije. Po ustroju puške su se nalazile u sastavu satnija za vatrenu podršku partizanskih bojni. Prema sporazumu Tito – Tolbuhin, sovjetska je strana trebala isporučiti naoružanje i opremu za osam pješačkih divizija NOV Jugoslavije. Zajedno s ostalim naoružanjem isporučen je veći broj sovjetskih protuoklopnih pušaka PTDR 1941 Dagtyarov i PTRS 1941 Simonov. Ove protuoklopne puške upotrebljavane su na Srijemskom frontu i završnim operacijama 1. , 2. i 3. jugoslavenske vojske. Grupe boraca s protuoklopnim puškama u divizijama opremljenim sovjetskim naoružanjem izdvajane su u posebne vodove „lovaca tenkova“ u sastavu pješačkih bojni. Osim u borbi protiv oklopnih vozila ove su puške u završnom dijelu rata upotrebljavane za uništavanje motornih vozila, lako utvrđenih strojničkih i pješačkih položaja, utvrđenih stambenih kuća te kao teška snajperska puška za gađanje vojnika. S obzirom na veliki broj postrojbi kod kojih su protuoklopne puške upotrebljavane, nećemo navoditi pojedine primjere upotrebe nego iznijeti neke omjere iz kojih možemo izvući zaključke o učinkovitosti protuoklopnih pušaka na ovoj bojišnici.

Do sredine 1944. glavni njemački tenkovi na ratištu bili su zarobljeni francuski tenkovi Somua S.35, Renault R.35 i Hotchkiss H.39. Na području NDH i Srbije nalazilo se u svakom trenutku oko 120 komada ovih tenkova. Debljina oklopa tenka Somua S.35 bila je od 20 do 45 mm. Tenkovi Hotchkiss H.39 i Renault R.35 imali su debljinu oklopa od 12 do 40 mm. Najjači oklop na ovim tenkovima nalazio se na prednjoj strani tijela tenka i kupole tenka. Protuoklopna puška Boys probijala je oklopnu ploču debljine 23,2 mm na daljini od 100 metara odnosno 19 mm na daljini od 460 metara pod kutom od 90 stupnjeva. S obzirom da se u uvjetima partizanskog rata borbe vode na relativno maloj udaljenosti, puška Boys mogla je oštetiti ili uništiti svaki od ovih tenkova.

Od sredine 1944. glavni tenk njemačkih postrojbi je talijanski tenk M.15/42 s prednjim oklopom debljine 30 do 42 mm, a na bokovima i stražnjoj strani 25 mm. Od rujna 1944. godine sve njemačke postrojbe s ovim tenkovima sudjeluju u borbama u Srbiji, a kasnije na Srijemskom bojištu. S obzirom da sovjetske protuoklopne puške probijaju oklopnu ploču debljine 25 mm na daljini od 500 metara, ni ovi tenkovi nisu bili imuni na vatru protuoklopnih pušaka. Jedina njemačka oklopna vozila koja su se pojavila na hrvatskom ratištu i koja su bila imuna na vatru ovih protuoklopnih pušaka, bili su jurišni topovi StuG. III. Ostala oklopna vozila njemačke vojske i oružanih snaga NDH bila su slabije oklopljena te su u većini slučajeva bile pogodan i lak plijen protuoklopnih pušaka.

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u travnju 2015.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (PRVI DIO) Okupirana Poljska - zemlja bez kvislinga? DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (DRUGI DIO) Mađarski "Volksdeutscheri" i mađarski dragovoljci u Waffen-SS-u DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (PRVI DIO) Kraljevina Ugarska
 
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.