Kada su se tijekom Prvoga svjetskog rata pojavili tenkovi na bojištu, nije postojalo ništa što bi ih moglo unišititi, osim uobičajenog artiljerijskog topništva ili posebnih protuoklopnih pušaka. Iako je većina zemalja koristila protutenkovske puške do 1939. godine, bilo je jasno već 1930. da će se morati napraviti posebna protutenkovska oružja za borbu protiv oklopnih vozila.
Na početku Drugoga svjetskog rata njemačko standardno protutenkovsko oružje bio je 37-milimetarski top kojega je 1936. godine izradila tvrtka „Rheinmetall“. Ovaj top (službenog naziva „PanzerabwehrKannone [PaK] 36“) koristio se i u drugim vojskama svijeta. Bio je postavljen na kotače te je težio nešto manje od 500 kilograma. Ispaljivao je protutenkovsku granatu mase 0.68 kg te je mogao poraziti 31 milimetarski oklop, ukošen 30 stupnjeva na daljini od 500 metara.
Sovjetski i američki modeli
Sovjetski 37-milimetarski model „1930“ razvijen je u istoj tvrtki – „Rheinmetall“ te je bio sličan njemačkom topu „PaK 36“. Japan je također imao službenu dozvolu za proizvodnju istog topa. Američki 37-milimetarski top „M3A1“ proizveden 1940. Godine, bio je nešto drukčiji, iako su američki znanstvenici temeljito proučavali njemački top. Proizvedeno je više od 18 000 komada. Iako tijekom rata više nije imao svrhu u Europi zbog razvijanja većih i bolje oklopljenih tenkova, koristio se u borbama na Pacifiku protiv slabijih japanskih tenkova.
Godine 1939. standardno britansko protutenkovsko oružje bio je 40-milimetarski (2pdr) top sa sličnim karakteristikama iako je bio na težem i složenijem postolju. Sovjeti su izgradili 45-milimetarski top „M1937“ koji je bio nešto jači te je kasnije zamijenjen verzijom „M1942“ koja je imala dužu cijev.
Jači kalibar topova
Od 1939. godine počeli su se proizvoditi snažniji topovi. Nijemci su proizveli 50-milimetarski top naziva „PaK 38“ koji je mogao dvostruko jače penetrirati u protivnički oklop za razliku od starog topa „PaK 36“.
Nova verzija britanskog protutenkovskog oružja bio je 57-milimetarski (6pdr) top, ali trebalo mu je dugo vremena da krene u masovnu proizvodnju jer se moralo ponovno opremiti britansku vojsku nakon katastrofalnog poraza u Dunkirku. Američki 57-milimetarski top „M1“ bio je zapravo britanski „6pdr“ koji je išao preko „Lend-Lease“ programa. Sovjeti su također proizvodili 57-milimetarski top iako u malim količinama po njihovim standardima. Sve ove nabrojene zemlje proizvodit će snažnije topove kasnije tijekom rata.
Njemačka je imala male i velike protutenkovske topove na početku sukoba. Veći topovi bili su 88-milimetarski top, popularno nazvan „Acht-Acht“, koji je prvobitno namijenjen za protuavionsko djelovanje. Koristili su se topovi „FlaK 18“ i „FlaK 36“ . Kao protuavionski topovi imali su dovoljno snage za protutenkovsku ulogu te su koristili i posebno streljivo, za razliku od drugih zemalja. Bili su daleko najbolji i najučinkovitiji topovi na početku rata.
