Punski ratovi (ime su dobili po rimskom nazivu za Feničane, kojima su etnički pripadali i Kartažani), neposredni su produkt stalnih, dugogodišnjih sukoba dviju velikih sila antičkog svijeta – Rima i Kartage, za prevlast u središnjem i zapadnom Sredozemlju, a počinju širenjem Rimljana u južni prostor Apeninskog poluotoka, ugrozivši na taj način interese Kartage koja je čvrsto vladala Sicilijom. Najstarija povijest Rima, od njegovog nastanka (pretpostavlja se oko 753. prije Krista) pa sve do završetka vladavine zadnjeg rimskog kralja Tarkvinija II. Oholog 510. pr. Kr. isprepletena je legendama i mitovima, zbog čega je vrlo teško razlučiti vjerodostojne povijesne činjenice.
Međutim, pouzdano je potvrđeno kako je Rim već u VI. stoljeću pr. Kr. bio najveće i najznačajnije naselje Latiuma zahvaljujući prvenstveno svom vrlo povoljnom geografskom položaju (bio je na dovoljnoj udaljenosti od obale da izbjegne napade s mora, ali je s njime bio vezan velikom rijekom, plovnom za sve brodove onog vremena. Na taj se način koristio prednostima obalskog grada, ali ujedno nije riskirao i njegove opasnosti). Kao izrazito ratnički narod, Rimljani su najprije proširili vlast u Latiumu, a zatim su se postupno nametnuli svim narodima na Apeninskom poluotoku.
Takva ekspanzionistička politika zahtijevala je prije svega dovoljno jaku i učinkovitu vojnu silu u kojoj su trebali sudjelovati pripadnici obiju klasa slobodnih građana, jer vojna snaga patricija nije bila dovoljna pa se vojna obveza proširila i na plebejce. Protjerivanjem zadnjeg rimskog kralja Tarkvinija Oholog 510. pr. Kr. započelo je razdoblje Rimske Republike, tijekom kojeg je nastavljeno njezino širenje i u kojem Rimljani ovladavaju cijelim Apeninskim poluotokom.
