Nuklearne podmornice bit će, i jesu, smatraju stručnjaci, jedna od najvećih opasnosti potencijalnog budućeg ratovanja. Plove na velikim dubinama i mogu praktički neopažene ispucati svoj nuklearni arsenal na neprijateljske ciljeve. No, nekada podmornice nisu nosile bojeve glave i slična moderna naoružanja, imale su torpedo.
Torpedo je kroz povijest imao različite oblike, a u glavama inženjera i izumitelja javio se još u 13. stoljeću, kada je Sirijac Hassan al-Ramah iznio ideju o “gorućem jajetu koje pluta po površini vode”, i općenito se pod tim pojmom mislilo na plutajuće mine, mine koje su brodovi vukli za sobom, ili kao u Američkom građanskom ratu, mine na štapovima kojima bi ih odgurivali od obale i koje bi eksplodirale uz brod koji napada.
Prvi koji je upotrijebio naziv torpedo za pomorsku minu bio je američki izumitelj Robert Fulton, koji je 1800. godine konstruirao podmornicu Nautilus i demonstrirao svoju metodu podmorničkog napada s korištenjem plutajućih bombi nazvanih torpedo. Torpedo koji danas poznajemo kao projektil sa samostalnim pogonom, koji se lansira ispod ili iznad površine vode i dizajniran je da se aktivira u kontaktu s metom ili neposredno prije kontakta, nastao je u Hrvatskoj. U Rijeci. Autor modernog torpeda bio je Giovanni Luppis (Ivan Blaž Vukić), pomorski časnik austro-ugarske mornarice, koji potkraj 50-ih godina 19. stoljeća odlazi u mirovinu kao kapetan fregate Bellona.
Razmišljajući o novom oružju nazvanom “spasitelj obale” (Kustenretter) Luppis je zamislio ploveći projektil punjen eksplozivom koji bi zbog što manje vidljivosti bio opremljen staklenim krilima i kojim bi se putem konopa upravljalo s obale. Taj je svoj projekt predstavio Tehničkom komitetu Austrijske mornarice 1861. godine, a tri godine kasnije izradio je i jedan metar dugačak prototip oružja, koje je u stvarnosti trebalo biti dugačko šest metara. Reakcija je bila obeshrabrujuća, jer su troškovi daljnjeg usavršavanja zahtijevali velika novčana sredstva, a Beč ih nije bio spreman platiti, pa se Luppis obratio drugim zainteresiranim strankama. Pomoć je stigla u obliku tadašnjeg riječkog gradonačelnika Giovannija de Ciotta, koji je Luppisa povezao s direktorom riječkog Tehničkog zavoda Englezom Robertom Whiteheadom.
U kolovozu 1864. godine Luppis, Whitehead i De Ciotta potpisali su ugovor kojim su se obvezali na punu tehničku i financijsku suradnju u sklopu svojih mogućnosti. Dvije godine kasnije iz radionice u kojoj su radili Luppis, Whitehead, šef radionice Annibale Ploech i Whiteheadov 12-godišnji sin John, 21. prosinca 1866., izašao je prvi Whitehead-Luppis model torpeda. Bio je to torpedo cilindrična oblika koji je s prednje strane imao eksplozivno punjenje, kretao se pomoću komprimiranog zraka, imao je zračni motor, dvokrilni propeler i mehanizam za održavanje dubine koji se bazirao na hidrostatskoj membrani povezan s dva horizontalna kormila. Dodavanje servo motora kasnijim usavršavanjem postat će glavna tajna novog oružja. Pravac su održavala dva vertikalna kormila. Prvi primjerak torpeda postizao je brzinu od sedam čvorova i doseg od 200 m, a testiranje je pokazalo da mu je potrebno daljnje usavršavanje.
Nakon tri godine Engleska je pokazala interes za novo oružje i pozvala izumitelje da ga testiraju u Engleskoj. Torpedo postiže domet od 700 metara s brzinom od sedam čvorova. U veljači 1871. Englezi otkupljuju pravo na korištenje i usavršavanje torpeda, a u sljedećih šest godina isto čine Italija, Njemačka, Francuska, Danska, Švedska, Norveška, Rusija, Turska, Argentina, Portugal, Čile, Grčka i Belgija. Englezi su 1872. uveli inovaciju: dva propelera s obrnutim smjerom kretanja, što počinje primjenjivati i Whitehead. Četiri godine kasnije, nakon što je Njemačka naručila 100 torpeda, isplaćuje svoje poslovne partnere i posvećuje se daljnjem razvoju toga oružja. Torpedo se dodatno razvija i modificira, u čemu važnu ulogu ima Ludovico Obry koji je 1894. godine u Trstu patentirao žiroskop, a Whitehead otkupljuje patent i usavršava ga te postaje svjetski lider za proizvodnju i primjenu takvih vrsta mehanizama. Razvoj torpeda posebno je vidljiv uoči Prvog svjetskog rata, u kojem je postao osnovno oružje podmornica.
Tada se javljaju prva torpeda navođena radiovalovima te prva samonavodeća torpeda koja su pratila zvuk brodskih motora. Kao što je slučaj i s brojnim drugim oružjima i inovacijama, razvoj torpeda zamro je između dva svjetska rata, da bi se uoči drugog velikog svjetskog sukoba intenzivirao. Inovacije su se uglavnom odnosile na pokretački mehanizam. Tako su Japanci umjesto komprimiranog zraka počeli koristiti čisti komprimirani kisik, a pojavila su se i torpeda na električni i mlazni pogon. S vremenom su se povećali točnost pogodaka ciljeva, brzina i doseg torpeda, a razorna moć ovisi o vrsti bojeva punjenja u glavi torpeda. Razvoj moderne vojne tehnologije donio je i superkavitaciju, koja torpedima omogućava razvijanje velikih brzina, jer se projektil kreće obavijen mjehurićima što smanjuju trenje.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u lipnju 2011. godine.
