U jeku ruske agresije na Ukrajinu, evo nas u magazinu s temom koja je također vezana uz Ruse. Mnogi sigurno malo znaju ili uopće ne znaju o ruskoj opsadi Hvara 1806. godine. Ni u VP-u dosad o tome nismo imali baš ništa.
U ovom broju tekst možemo zahvaliti Jošku Bracanoviću, ravnatelju Muzeja hvarske baštine, koji nam je za naše čitatelje ustupio tekst o tome, prvotno objavljen u „Prilozima povijesti otoka Hvara“ 2022.godine. Kako navodi Bracanović, ruska opsada Hvara dosad je u historiografiji uglavnom spominjana usput i bila je pogrešno datirana. Naime, prvi je opsadu 1841. godine opisao Ivan Katalinić i naveo pogrešnu godinu, 1807. Za njime su se poveli i kasniji povjesničari Tullio Erber, Paul Pisani i Grga Novak. Točnu godinu donio je Jerolim Machiedo, a kronologiju ruske opsade prema francuskim i ruskim izvorima prikazao je Nikola Safonov. Sve nejasnoće oko točnog datuma opsade razriješio je pokojni zavičajni povjesničar dr. sc. Joško Kovačić u svom doktorskom radu „Razvoj grada i luke Hvara kao vojnog i pomorskog središta“ koji je obranio 2010. godine na Filozofskom fakultetu u Zadru. Ruska opsada Hvara dogodila se neposredno poslije francuske pobjede kod Austerlitza 2. prosinca 1805. koja je praktički okončala Rat treće koalicije i prisilila je Austriju na potpisivanje Požunskog mira 26. prosinca iste godine. Kao što se zna, tim mirom raspušteno je Sveto Rimsko Carstvo i utemeljena Rajnska Konfederacija, dok su Venecija, Istra i Dalmacija pripojene Kraljevini Italiji. Francuske snage Hvar su preuzele u ožujku 1806. godine. No, Rusija nije potpisala mir, pa je nastavila svoju sredozemnu kampanju, tj. Drugu arhipelašku ekspediciju (1805.-1807.). Sve ostalo pročitajte u članku.
Dinko Predoević nam donosi pregršt zanimljivih detalja o nacističkim zločinima u Istri i Primorju, a Zlatko Čondić više nego zanimljiv materijal o tesacima u Habsburškoj / Austro-Ugarskoj Monarhiji. No posebno želim izdvojiti novi tekst Borisa Trnskog, nastavak njegovog feljtona o hrvatskim generalima i admiralima u austrijskoj vojsci, ovaj put o Đuri Čaniću, za kojeg navodi da je „jedan od reprezentativnih primjera čovjeka koji se uvijek pitao što još može učiniti za svoju domovinu, ma koliko to utjecalo na njegovu časničku karijeru“.
