Saladin, pravog imena Salah al-Din Yusuf, bio je veliki muslimanski vođa. Rođen je u poznatoj kurdskoj obitelji; otac mu je radio za turskog guvernera Imada ad-Din Zangi ibn Aq Sonqura u sjevernoj Siriji. Saladin je proveo svoju mladost u Ba'lbeku i Damasku. Tamo je više učio o religiji nego o ratovanju te se nije moglo niti naslutiti što će postati.
Kada je Saladin dosegnuo godine u kojima se mogao zaposliti, počeo je raditi sa svojim ujakom Asadom ad-Din Shirkuhom koji je bio glavni vojni zapovjednik pod Nur al-Dinom, sinom i nasljednikom Zengia. Nakon što je Zengi umro, pokrenute su tri vojne ekspedicije prema Egiptu koje je vodio Shirkuh kako njihova zemlja ne bi pala pod kršćanske vođe Jeruzalemskog Kraljevstva. Jeruzalemski kralj Amalrik I., Shirkuh i Shawar, vođa egipatskog Fatimidskog kalifata, počeli su borbu za vlast.
Tridesetjednogodišnji Saladin priključio se trećoj ekspediciji blizu Kaira, 2. siječnja 1169. godine. Franci su se počeli povlačiti natrag te su tako dali priliku Saladinovim postrojbama da uđu u Kairo. Saladin je naredio 18. siječnja da se kralj Shawar mora ubiti te je nakon toga Shirkuh postao vođa. Međutim, on je nenadano umro 23. ožujka te je Saladin postao zapovjednik sirijske vojske u Egiptu i vođa Fatimidskog kalifata 1169. godine. Poznat je bio pod imenom „Sultan“. Saladin je tada postao jedini vladar Kaira te prvi ajubidski sultan od Egipta 1174. godine. Iako je okupirao Damask i druge sirijske gradove, u Egiptu je i dalje ostalo njegovo zapovjedništvo.
Saladina se smatra povijesnom figurom u vojnoj povijesti koja se borila pošteno – kada su križari zauzeli Jeruzalem 1099. godine, počinili su masovna ubojstva, a kada je Saladin zauzeo ponovno grad 1187., porazivši jeruzalemskog kralja u bitki za Hattin blizu Galilejskog jezera, dopustio je stanovnicima da sigurno napuste grad. On je nazivao ove sukobe „samo ratom“ te je rekao da su njegove odluke donesene iz poštovanja prema Jeruzalemu kao svetom gradu. Unatoč jakoj konkurenciji kršćanskih snaga, Saladin je imao pošten odnos građen na suparništvu s engleskim kraljem Rikardom I. (Rikardom Lavljeg Srca). Kada je Rikard ranjen u bitki protiv Saladina, on je ponudio osobnog doktora Rikardu.
Saladin je uspio ujediniti i voditi muslimanski svijet, a kršćani zapadne Europe nisu mogli vjerovati kako mu je to pošlo za rukom. Papa Grgur VIII. odmah je naredio novi križarski rat u svrhu zauzeća Svetog Grada. To je bio početak Trećeg križarskog rata. Vodili su ga Rikard I. (Rikard Lavljeg Srca), njemački car Frederick Barbarossa i francuski kralj Filip II, tada tri najvažnija čovjeka u zapadnoj Europi. Rat će trajati od 1189. do 1192. godine.
Rikard je bio spreman zauzeti Jeruzalem te je čekao borbu protiv Saladina. Obje strane borile su se u bitki za Arsur u rujnu 1191. godine. Rikard je pobijedio, ali nije napao Jeruzalem u predviđeno vrijeme jer je njegova vojska trebala odmor. Rikard je napao Jeruzalem u lipnju 1192. godine. Međutim, kada je Rikard Lavljeg Srca dobio groznicu, javio se svom neprijatelju Saladinu da mu pošalje svježe vode i voće. Saladin je to i napravio. Poslao je svježe voće i zaleđeni snijeg te pokazao križarima kako se snijeg može koristiti kao voda.
Zašto je Saladin to napravio? Postoje dva razloga. Prvi, Saladin je bio strogi musliman. Jedno od temeljnih načela islama jest da muslimani trebaju pomagati drugima u nevolji. Drugo, Saladin je mogao poslati svoje vojnike u Rikardovo zapovjedništvo kako bi špijunirao što Rikard ima od zaliha i vojske. Otkrili su da Rikard ima malu vojsku kojom nije mogao zauzeti Jeruzalem. Saladin i Rikard dogovorili su primirje. Novo primirje nije se sviđalo niti Rikardu niti Saladinu, ali vojska je bila vrlo izmorena te je primirje bilo neophodno. Tijekom listopada 1192. godine Rikard je zaplovio prema zapadnoj Europi te se više nikad nije vratio u Svetu Zemlju.
Jedna od stvari po kojoj je Saladin bio poznat jest izgradnja vojne utvrde u Kairu, koju je izgradio između 1176. i 1177. godine. Kako bi poboljšao gradsku obranu, sagradio je zidine koje su okruživale cijeli grad – od Badrovog zida na sjeveru, zapadno do Nila i luke Al Maks te do gorja Mukattam na istoku.
Saladin je potrošio fatimidsko blago kako bi platio svoje turske postrojbe te je tako jačao svoju vojsku. Nakon napuštanja Kaira 1182. godine, Saladin je otišao u Siriju kako bi se borio protiv križara te tako oslobodio velik dio Palestine od engleskih, francuskih i ostalih postrojbi. Nakon njegove smrti u Damasku 1193. godine, naslijedio ga je njegov brat – Al Adil.
