Vojna operacija Saudijske Arabije i njezinih saveznika u Jemenu je pustolovina s nepoznatim ishodom. Jedan gubitnik je već poznat - jemenski narod, smatra komentator DW-a.
Saudijska Arabija je u Jemenu - gledano iz njezine perspektive - povukla ručnu kočnicu. Nakon što je zaprijetila opasnost da bi pobunjeni šijitski Huti i odmetnuti članovi vojske nakon sjevera zemlje mogli osvojiti glavni grad Sanu i kompletan jug, Rijad se uz pomoć brojnih arapskih saveznika odlučio posegnuti za oružjem: bombardiraju se položaji Huta, a sljedeći korak bi mogao biti kopnena ofenziva.
Službeni ciljevi operacije "Oluja odlučnosti" su vraćanje na vlast predsjednika Abeda Rabboa Mansura Hadija i ponovna uspostava sigurnosti i stabilnosti u Jemenu. Prvi cilj bi i mogao biti ispunjen, ali drugi sigurno neće, jer se sigurnost i stabilnost u beznadno siromašnom i brojim konfliktima uzdrmanom Jemenu ne mogu ostvariti vojnom silom. Za to je potrebno političko jedinstvo svih relevantnih snaga.
Demonstracija moći
Činjenica da važne i moćne zemlje poput Egipta, Jordana, Katara, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Maroka pa čak i Pakistana djeluju zajednički i jedinstveno demonstracija je moći vrijedna pažnje. Ona ne bi trebala biti pogrešno shvaćena kao čin solidarnosti s jemenskim narodom. Jemen će njegovi bogati susjedi i dalje držati na prosjačkom štapu jer je za te "bratske zemlje", a posebno za moćnu Saudijsku Arabiju Jemen samo figurica u velikoj igri koja se igra i u Iraku, Siriji i Libanonu. Saudijci žele prije svega potisnuti utjecaj šijitskog Irana u regiji, koji iz saudijske perspektive vojnim prodorom Huta u Jemenu postaje sve opasniji.
Za sada srećom malo govori u prilog tome da će se Iran aktivno uključiti u borbene akcije u Jemenu - kao što je to djelomično bio slučaj u Siriji i Iraku. Jer vojna nadmoć njegovog protivnika je jednostavno prevelika. A i rizici od širenja regionalnog konflikta su za Teheran potpuno nepredvidivi. U svakom slučaju, ovo je vrlo opasna igra jer Iran u svojoj borbi za regionalni utjecaj ima i drugih sredstava. Naime, Teheran bi Hutima mogao potajno pružati još veću potporu - u oružju i logistici. Također bi mogao pokušati potaknuti šijitske skupine u zemljama poput Saudijske Arabije i Bahreina na nove ustanke protiv sunitskih vladara ili dodatno raspiriti vatru sukoba u Siriji i Iraku. Ni režimu u Teheranu nije stalo do solidarnosti, a još manje do prava manjina. On želi samo proširiti svoju moć u regiji. Zbog toga i tamošnje sunitske države slično kao i Izrael sa zabrinutošću gledaju na iranski atomski program.
Dobitnici i gubitnici
Presudno bi moglo biti kako će se ubuduće postaviti bivši predsjednik Ali Abdullah Saleh. Okretni i korumpirani bivši dugogodišnji vladar bio je sklopio savez s Hutima kako bi se vratio na vlast. Sada su mu arapske države pomrsile račune. Ali Saleh iza sebe i dalje ima veliki dio vojske. Ako se te jedinice i ubuduće budu borile na strani Huta, kopnena ofenziva bi mogla biti krvava.
Teheran i njegove savezničke šijitske snage kao što je libanonski Hezbolah već upozoravaju na posljedice vojne operacije u cijeloj regiji. Može se raditi samo o prijetnjama, ali vojne operacije će sigurno znatno povećati vjerske napetosti na Bliskom i Srednjem istoku. A od toga po prirodi stvari profitiraju radikalne snage kao što su Al Qaida i Islamska država, baš kao i tvrdolinijaši na šijitskoj strani. Istovremeno je jasno i tko bi bio gubitnik ove eskalacije: civilno stanovništvo u Jemenu, preko čijih će se leđa prelomiti rat i sve političke snage koje se zalažu za dijalog, razvoj i obnovu u arapskom svijetu.
S pravom se pitam za koji vrag je osnovan UN? Saudijska arabija je za cilj postavila, vraćanje legitimno izabranog predsjednika na vlast, barem je tako službena verzija, to što je vraćanje predsjednika popraćeno sa stotinu zrakoplova i 150 000 vojnikaka (prema nekim izvorima) to je sad sporedno pitanje i što je postalo pod normalno da jedna država napadne drugu državu u cilju zaštite vlastitih interesa, građana i tome sličnom. Tako smo prije nekoliko mjeseci imali, obranu izraelskog teritorija, sa neviđenim razaranjem civilnih ciljeva, a sve do nedavno smo imali optužnicu kako je jedan naš general prekomjerno granatirao grad Knin, ne znam kako nazvati događanja u Gazi onda. Problem je što je netko pustio vuka među ovce, cijeli bliski istok je poludio, pobiše se muslimani između sebe, a nigdje jasnog cilja. Imamo probleme u Tunisu, Libiji (koju je nato oslobodio nedavno od tiranina), Egipat, Sirija, Yemen, Irak, Afganistan, kome paše takva situacija? Neka ljudi sami zaključe.