O Stjepanu Jakoviću mogla bi se napisati podeblja knjiga. Nema toga s čime se on nije bavio, i to uspješno. Glazbenik, vatrogasac, ribič, sportaš, mjesni odbornik, predsjednik više udruga.
Njegove tekstove možete naći u monografiji o sudjelovanju Zagoraca u Domovinskom ratu. Ali, Stjepan je i jedan od prvih hrvatskih branitelja. Na poziv tadašnjeg predsjednik dr. Franje Tuđmana, još uvijek Socijalističke Republike Hrvatske, hrvatskim domoljubima, da postanu predstavnici nove demokratske suverene hrvatske vlasti na terenu, da budu odlučni i odrješiti u svakoj situaciji koja će im se nametnuti, Stjepan bez ikakve dileme prihvaća poziv i postaje jedan od prvih hrvatskih redarstvenika. Oblači odoru hrvatskog policajca a srce i um preplavili su mu osjećaji ponosa i zadovoljstva. Iz njegovog Kebla u srcu Zagorja ratni ga je vihor nosio diljem Hrvatske. Tu je u Keblu i rođen 1959. godine, u skromnoj ali skladnoj, radišnoj i poštenoj zagorskoj obitelji. Nemaju mnogo, no nisu ni u oskudici. Kao i sva djeca rođena na selu od malih je nogu naučen na rad. Takav je to način života. U obitelji, svojevrsnoj zadruzi, svi moraju pridonositi životu u kući. Tu su kravice koje treba odvesti na pašu, timariti konje, nahraniti pajceke i perad. Onda je tu osnovna škola koju pohađa u obližnjem Brestovcu, pa vjeronauk u župi Orehovica. Svuda se je išlo pješice, i na vjeronauk i u školu. Uz put druženje i zabava sa vršnjacima. Ceste ni nema, zapravo su to puteljci, staze. Sjeća se Stjepan i dubokog snijega, čini mu se ponekad i višeg nego što je on bio. Sve u svemu, sjeća se on sreće, lijepog djetinjstva kako to samo može biti na pitomim zagorskim bregima i kako se je svemu veselio. Nogometu s dečkima iz njegova kraja, prošćenja pri zagorskim crkvama i kapelicama, svadbama. Nestašan je kao i sva djeca, no najprije posao i obaveze, a onda druženje. I sjeća se da nikad nije bio udaren, toga u njegovoj obitelji naprosto nije bilo.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. veljače 2025.
