Naslovnica

Tko je bio Rudi Čajavec?

Bio je visoki dužnosnik NDH, a zatim je postao partizanski narodni heroj nakon bijega zrakoplovom u partizane u svibnju 1942. godine.
04. veljače 2019. u 10:32 0 komentara 4734 prikaza
Foto: Wikimedia Commons

U jugoslavenskoj, a samim time i u hrvatskoj historiografiji o Rudiju Čajavcu pisano je kao o partizanskom narodnom heroju. Navodi se kako je potkraj travnja i u tijeku prve polovice svibnja 1942. pripreman dolazak Rudija Čajavca i Franje Kluza zrakoplovima na «oslobođeni teritorij», odnosno područje koje su nadzirali partizani. 

IZ NOVOG BROJA Tehnički razvoj sovjetskoga zrakoplovstva u Hladnome ratu

Bilo je planirano da se spuste na provizornu zračnu luku kod Skender – Vakufa, ali zbog četničkih pobuna, odnosno pučeva koji su izbili u srednjoj Bosni, odlučili su ovu akciju, odnosno poduhvat, kako su navodili partizanski izvori i literatura, odgoditi. Ipak 23. svibnja 1942. nakon Franje Kluza s banjalučke zračne luke zrakoplovom krilašem „Breguet“ 19 uzletio je Rudi Čajavec s Milutinom Mišom Jazbecom i spustili su se na zračnu luku Urije kod Prijedora. Čajavec je trebao zrakoplovom prenijeti strjeljivo i hranu opkoljenom domobranskom garnizonu u Gornjoj Sanici. Deset dana poslije toga događaja Rudi je Čajavec zajedno sa svojim strijelcem, Mišom Jazbecom (s kojim je i pobjegao na oslobođeni teritorij) mitriljirao i malim bombama bombardirao Banja Luku i vojni logor na banjalučkom polju. Tada je ranjen metcima, odnosno rafalima koji su upućivani sa zemlje, a zrakoplov mu je bio oštećen. Letio je još nekoliko desetaka kilometara, a onda je bio prinuđen sletjeti, odnosno aterirati na livadu s desne strane rijeke Vrbas, blizu sela Klašnice. Međutim, bilo je to područje koje su nadzirali četnici.

O samoj smrti Rudija Čajavca u historiografiji postoje različite inačice. U izdanjima „Vojne enciklopedije“ nalazi se podatak da su poslije prinudnoga slijetanja Čajavca i Jazbeca ubili četnici Draže Mihailovića. Prema drugim izvorima, njega nisu ubili četnici, već je učinio samoubojstvo. Prema tim je izvorima Rudi Čajavec bio ranjen u obje noge i nije se mogao kretati te je odlučio okončati si život. Mišo Jazbec nakon prinudnoga slijetanja uspio se probiti do sela Klašinca. Tamo je napravio kobnu pogrješku ušavši u gostionicu Nike Mihaljevića i pitao za najbliži put za Kozaru. Vlasnik ga je gostionice zadržao i u međuvremenu telefonirao u Banja Luku da se u njegovoj gostionici nalazi pilot koji je bombardirao Banja Luku. Ubrzo su došle ustaše i odvele ga prvo u Banja Luku, a zatim u Zagreb gdje je i ubijen. Prema nekim neprovjerenim podatcima i glasinama prelazak Čajavca i Kluza partizanima bio je motivitran velikim kockarskim dugovima.

Tko je uistinu bio Rudi Čajavec? Rudolf Rudi Čajavec rodio se 1. travnja 1911. u selu Zgošča pokraj Kaknja. Pod utjecajem istaknutih funkcionera tada ileglne Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) Ognjena i Srđana Price, Čajavec se u Sarajevu priključio komunističkom omladinskom pokretu. Kao kolovođa đačkoga štrajka istjeran je iz sedmoga razreda sarajevske Prve muške gimnazije pa je taj razred završio u Somboru. Nakon toga njegovi roditelji (otac je bio činovnik u Agrarnom uredu) odlučili su da majka s djecom prijeđe u Beograd, dok je otac, privremeno čekajući premještaj ostao u Sarajevu. Osmi je razred Rudi Čajavec završio u Drugoj beogradskoj muškoj gimnaziji 1930. Iste se godine upisuje na Pravni fakultet u Beogradu i sudjeluje na svim demonstracijama i nekoliko su ga puta policijske vlasti uhićivale. Prema nekim neprovjerenim podatcima kao student Pravnoga fakulteta u Beogradu Rudi Čajavec bio je primljen u KPJ. Unatoč tome 1934. Rudi Čajavec dipomirao je kao redovni student Pravnoga fakulteta u Beogradu, poslije čega je bio pozvan u vojsku i bio raspoređen u školu za zrakoplovne inženjere u Novom Sadu. Završivši tamošnju školu dobio je čin narednika, a kasnije je na vježbi u Mostaru bio unaprijeđen u čin poručnika jugoslavenske vojske. Kao stipendist Ministarstva poljoprivrede Čajavec je 1938. otišao u Francusku s namjerom da završi doktorski studij na temu zadrugarstva.

Međutim, kada je u Francuskoj 1939. provedena mobilizacija, prekinuo je studij i bez položenoga se doktorata vratio u zemlju. Tada je premješten iz Ministarstva poljoprivrede u Osijek, a odatle u Agrarni ured u Splitu, gdje ga je zatekao i Travanjski rat i kapitulacija jugoslavenske vojske. Unatoč takvom životopisu Čajavec se uspio ubrzo poslije uspostave Nezavisne Države Hrvatske, kao Hrvat i stručnjak za poljoprivredu zaposliti, u Glavnoj upravi za kolonizaciju pri vladi NDH u Zagrebu. Kada je početkom ljeta 1941. u Banja Luci osnovan Ured za kolonizaciju kao ekspozitura, odnosno ispostava Glavne uprave u Zagrebu, na njezinom se čelu našao tada tridesetogodišnji pravnik Rudi Čajavec. Ured za kolonizaciju u Banja Luci imao je zadatak da na području nekadašnje Vrbaske banovine, odnosno Velike župe Sana – Luka preuzima i popisuje pokretnu i nepokretnu imovinu prije svega Srba i Židova, a zatim je dijeli zaslužnim mještanima i obiteljima ustaša ili poginulima. Na seoska imanja trebalo je naseljavati uglavnom obitelji ustaša iz pasivnih krajeva Hercegovine i Like. O zadatcima banjalučkoga Ureda za kolonizaciju govorio je i sam Čajavec koji je istaknuo: „Cilj nam je da ta dobra (imovina Srba i Židova, nap. D. K.) sačuvamo od pljačke i predamo onima koji su to svojim stavom i borbom u ustaškim redovima zaslužili. S imovinom u Banja Luci i ostalim gradovima nemamo većih problema, ali teškoće se pojavljuju u vezi s imanjima što se nalaze po selima u kojima još uvijek živi pretežno stanovništvo srpske nacionalnosti, a ovo je neprijateljski raspoloženo prema vlastima NDH, i u selima koja se nalaze u blizini teritorija što ih kontroliraju banditi. Naši službenici koji odlaze na taj teren nailaze na velike poteškoće, a često su izloženi i smrtnoj opasnosti zbog mogućnosti da budu napadnuti od bandita i njihovih simpatizera.“ Ured za kolonizaciju uživao je veliki ugled u ustaškim krugovima. Primjerice, kada je iz Higijnskoga zavoda u Banja Luci početkom 1942. jedna skupina komunista pobjegla u partizane visoki ustaški dužnosnik dr. Viktor Gutić rekao je: „Jest, jest, ima komunista svugdje. Ja sam jedino siguran u Ured za kolonizaciju.“

IZ NOVOG BROJA Zakon o zajmu i najmu

Kao neoženjen čovjek Čajavec je stanovao u centru Banja Luke, u hotelu „Palace“ gdje se svaku večer poslije posla družio s najvišim predstavnicima ustaške vlasti u gradu. Čajavec se družio s visokim ustaškim dužnosnicima i šefovima policije, odnosno redarstva u Banja Luci. Tako se družio s istaknutim ustaškim dužnosnicima Ozrenom Kvaternikom, bratićem šefa policije Eugena Dide Kvaternika, Božom Dražićem koji je iz Dubrovnika došao na položaj šefa banjalučke policije, njegovim pomoćnikom dr. Vladimirom Vinekom te sa spomenutim dr. Viktorom Gutićem. U rujnu 1941., izašavši iz ustaškoga zatvora u Bihaću, u Banja Luku je došao predratni skojevac Vinko Markotić, po zanimanju geometar. Preko poznanstava obiteljskoga prijatelja protekcijom je dobio posao u Uredu za kolonizaciju. Tu je uspostavio i vezu s Mjesnim komitetom KPJ-a. Markotić navodi da je pri dolasku u Ured znao da je Čajavec „povjerljiva ličnost“ režima, što je uostalom ukazivao i sam položaj koji je zauzimao. U jednom su razgovoru potkraj listopada 1941. Markotić i Čajavec povodom bitke za Moskvu započeli razgovor o prilikama na bojištima. Čajavec je rekao kako ne vjeruje ni u kakvu, a kamoli brzu pobjedu Njemačke, naglasivši: „Brzi svršetak rata više ne vjeruju ni oni gore, s kojima sam često u društvu. Boje se ruske zime.“ Na te riječi Markotić je ostao iznenađen. U daljnjem tijeku razgovora Markotić je priznao Čajavcu da je još prije Drugoga svjetskog rata pripadao „naprednom omladinskom pokretu“ te da je veći dio ljeta do dolaska Ured proveo u bihaćkom zatvoru. Sutradan ujutro nastavili su razgovor i tada je Čajavec govorio o sebi; kao Hrvat, Jugoslaven zgražao se nad svime onim što su činile ustaše i što je donio „novi Hitlerov poredak“. Čajavec je tražio od Vinka Markotića da ga poveže s komunistima te je rekao: „Moje mogućnosti da pomognem antifašističkom pokretu i partizanima su velike“. Rekao je da dobro poznaje visoke ustaške dužnosnike i njemačke časnike. Nadalje je rekao da je rezervni poručnik pilot bivše jugoslavenske vojske te: „Imam odobrenje da mogu da letim avionom u cilju održavanja kondicije kad god zaželim. Morate mi pomoći da se povežem s drugovima.“

Markotić je o sadržaju tih razgovora obavijestio tajnicu Mjesnoga komiteta KPJ-a u Banja Luci, drugaricu „Malu“, odnosno Zagu Umičević, i tako je prema njegovim navodima počela suradnja Rudija Čajavca s NOP-om. Kasnije su Markotić i osobe koje su u Uredu radile za partizane donijeli odluku da Čajaveca upoznaju s postojanjem njihove skupine u Uredu. Čajavec je ostavio dojam osobe koja je bila obradovana tim saznanjem, ali ne i iznenađena. Međutim, sjećanja Đorđa Pstrockoga, također namještenika u Uredu za kolonizaciju na Rudija Čajavca nisu u skadu s Markotićevim sjećanjima. Naime, on smatra da je teško za pretpostaviti da bi Čalijavec u onim prilikama u kojima je imao sve što je želio, sva ovlaštenja, sve mogućnosti, puno povjerenje najviših ustaških dužnosnika, „da bi on u takvoj situaciji u lipnju ili srpnju 1941. na osnovu bilo čega odjednom promijenio shvaćanje“.

Pstrocki smatra da je Čajavec morao ranije imati i održavati neke veze s lijevo orijentiranim krugovima.Pstrocki navodi i da je Mjesni KPJ u Banja Luci bio obaviješten o radu Rudija Čajavca i u potpunosti je koristio njegovu pomoć, ali skoro do samoga njegova odlaska u partizane nije se mogao osoboditi određene rezerviranosti ni imati puno povjerenja u njega. Razloga za nepovjerenje bilo je mnogo: svi su znali da ima jake veze u Zagrebu i da je dobar s Mladenom Lorkovićem, u to vrijeme ministrom vanjskih poslova i još nekim ustaškim ministrima, da je osobni i nerazdvojni prijatelj šefa ustaškoga redarstva u Banja Luci, da je prijatelj referenta za borbu protiv KPJ-a Bogoyevskoga. Odnos njega i Čajavca bio je toliko prisan da je jednom prilikom neki službenik ušao u kancelariju Bogoyevskoga u kojoj je već bio Čajavec. Službenik se počeo ustručavati, ali mu je Bogoyevski rekao da može slobodno sve pričati pred Čajavcem kao i pred njim samim. Na taj je način Čajavec doznao da je Franjo Kluz pristalica partizanskoga pokreta. Saznao je da će Kluzu biti zabranjeno letenje i da će biti uhićen.

POSTROJBE Ivan Vinković u Legiji stranaca

Određenu rezerviranost prema sebi Čajavec je ipak uspio ukloniti tako što je s lakoćom rješavao i najsloženije zadatke. Dostavljao je dragocjene i pouzdane podatke dobivene od svojih prijatelja upravnika policije Dražića i njegovoga zamjenika Vineka te drugih istaknutih ustaških dužnosnika u Banja Luci. Donosio je podatke o predviđenim uhićenjima u gradu, o snazi ustaških uporišta oko Banja Luke i o planiranim pvojnim akcijama protiv partizana. Od Dražića i Vineka saznavao je kako se pojedine pristalice narodnooslobodilačkoga ilegalnog pokreta u gradu drže u zatvoru i jesu li koga izdali i o tome je odmah obavještavao MK KPJ u Banja Luci. Tako su se oni mogli povući u ilegalnost i prebaciti u partizane. U nekim se slučajevima Čajavec na pažljiv i pogodan način i izravno zauzimao za pojedine uhićene aktiviste NOP-a pa kada bi u tome uspio sugerirao bi mjesnom komitetu da ih odmah uputi u šumu. Isto tako, Čajavec je velike količine naoružanja, sanitetskoga i uredskoga materijala koje su dolazile u njegov Ured preko partijske organizacije u Uredu (Markotić, Pstrocki i ostali) dostavljao partizanima. Da ironija bude veća odvozili su ih do određene veze kamioni toga istog Ureda. Rudi je Čajavec nastavio i dalje živjeti dotadašnjim životom visokoga dužnosnika NDH. Bio je čovjek vesele naravi, energičan i volio se družiti s ljudima. Skladne figure, tankih brčića bio je meta žena u Banja Luci. Prema nekim svjedocima čuvao se žena jer im nije vjerovao.

Jednom je govorio da je vrlo dobar s ministrom pravosuđa NDH dr. Mirkom Pukom s kojim se poznaje još iz školskih klupa. Tada bi znao govoriti, ali nikada u prisutnosti ustaških dužnosnika, da se svojedobno s jednom skupinom drugova pripremao da ide u Španjolsku da se bori u redovima republikanaca, ali je bio spriječen. Zatim, da je prvih dana rata bio spreman zrakoplovom pobjeći u Sovjetski Savez pa je bio opet spriječen, ali da ga nitko neće spriječiti da ode u partizane itd. Čajavec je priređivao svečane večere i partije karata za ondašnju banjalučku društvenu elitu. Na tim partijama karata njegovi prijatelji, zapovjednik redarstva, odnosno policije, Dražić, i njegov pomoćnik Vinek znali su izgubiti za jednu noć nekoliko stotina tisuća kuna, ali bi im Čajavec sutradan to velikodušno namirio iz blagajne Ureda za kolonizaciju. Iako se cijelu noć družio sa svojim prijateljima, Čajavec bi skoro redovito sutradan dolazio u ured i načinio zabilješke o informacijama sakupljenima prethodne noći. Te su informacije preko određene veze prenošene Mjesnom komitetu. Čajavec je preko svoga prijatelja Dragutina Brozovića, domobranskoga pukovnika, u Odjelu za naoružanje II. zbornoga područja u Banja Luci, zaposlio svoga brata Dragutina i zadužio ga da mu prikuplja podatke o tome koliko i kakvo se oružje i strjeljivo u tijeku dana izdaje te kojim jedinicama. Te je podatke preko Mjesnoga komiteta KPJ-a slao partizanima i oni su na osnovi analize tih i drugih podataka mogli ocijeniti vatrenu moć pojedinih domobranskih jedinica i njihovih posjeda u pojedinim područjima.

Nakon odlaska Rudija Čajavca u partizane ustaše par dana nisu znali što je s njim, čak su sumnjali da su ga partizani uhitili i ubili. Poslije toga zapovjednik redarstva Dražić nije samo smijenjen nego je i uhićen, odnosno stavljen u kućni pritvor u hotelu „Palace“, gdje je inače stanovao s Rudijem Čajavcem. Poslije bijega Rudija Čajavca skupina iz Banja Luke pod nazivom „Hrvati“ podnijela je prijavu Ministarstvu unutarnjih poslova, Ravnateljstvu za javni red i sigurnost i Ustaškoj nadzornoj službi, protiv ravnatelja banjalučkoga redarstva Dražića. U prijavi navedenim institucijama navedeno je da „cijela Velika župa Sana – Luka zna da je Rudi Čajavec aviatički poručnik, inače nadstojnik Ureda za kolonizaciju pobjegao sa krilašem.“ Dalje se u prijavi navodi: „Čajavec je bio prisni prijatelj Dražića i Stožernika Beljana. Oni se nisu mogli zamisliti jedan bez drugoga, kako se veli kao šipka uz bubanj. Dražić, Čajavec, Burda, bivši poljski konzul, poznati rotarijanac i mason te dr. Nikić, mrzitelj svega što je hrvatsko, pa napokon neki Mandrović, ravnatelj pivovare, čija je žena Židovka i Hakija Bešlagić stalno su održavali večere na kojimu su vodili konferencije. Ti svakodnevni sastanci su se održavali čas kod kuće Bure, čas kod Mandrovića, a čas kod Bešlagića. Iako je Dražić upozoravan na pojedine tipove u svojoj okolini kao što su Čajavec, Burda i dr. Nikić nije pomogalo.

Zna se da je Čajavec bio jedan od vođa komunista u Beogradu i da je za vrieme Mačekove vlade morao bježati u Split. Nu on je pokraj svega toga sa ostalima iz njegove okoline imao presudnog utjecaja na redarstvu u vođenju politike i političkih mjera protiv sumnjivih lica i komunista. Tako je na intervenciju Čajavca pustio Ozren Kvaternik dok je bio šef Ustaškog redarstva Nedu Paternoster, poznatu komunistkinju, sestru Paternostera koji je podmetnuo požar u Ustaškom redarstvu i pobjegao u šumu. Čajavec, Ozren sa nekim Rebcem, činovnikom Ustaškog redarstva napravili su bili javnu kuću od Ustaškog redarstva. Cilj u njihovom radu bio im je: žene, cure i samovozi.“ U prijavi se navodi „da nezakonitost, zloupotrebe i saboterstvo koje graniči sa veleizdajom od strane izvjesnih ljudi, koji zauzimlju visoke državne položaje u B. Luci, natjerale su nas, da se obratimo na najviše naše čimbenike sa zadnjim vapajem, da se dok je vrieme uklone, izvedu pred sud te primjerno kazne po ustaškim načelima. Za sada podnosimo anonimnu prijavu, jer imamo slabo iskustvo. Tuživalo se pod punim potpisom, pa je, ostalo bez uspjeha, a podpisnici tužbe su proganjani i progone se od obtuženih, koji ostadoše na položajima. Izvjesna klika ljudi na čelu sa upraviteljem redarstva Dražićem čine nečuvena zla protiv države i njezinog opstanka. Zadnji slučaj sa bjegstvom Čajaveca i ostalih natjerao nas je, da ovo napišemo, moleći Vas, da radikalnim mjerama odstranite ove gubavce narodne i državne, jer se bojimo, da će prekipiti čaša žuči i napravićemo bartolomejsku noć.“

U službenom brzojavu koji je Ustaška nadzorna služba u Zagrebu, odnosno njezin Ured I., na čelu s Josipom Paverom 2. rujna 1942., dostavila Zaštitnom (Ustaškom) redarstvu za grad Banja Luku i Veliku župu Sana i Luka za dr. Oskara Turinu izaslanika Ministarstva unutarnjih poslova kaže se: „Savezno sa brzojavom od 19. lipnja 1942. ponovo molimo da bi gospodin Turina obaviestio njemačkog generala Stahla da dosadašnjom istragom protiv Bože Dražića bivšeg upravitelja redarstva nije istome ništa dokazano. Izvijestiti ovaj ured o stanovištu njemačkog generala. Broj 35892.“

Naime, njemački je general Stahl pretpostavljao da je Dražić obavještajno surađivao s Čajavcem i tražio je potvrdu o tome. Kako Dražiću ništa nije dokazano ubrzo je pušten iz zatvora, odnosno kućnoga pritvora. Nakon toga Dražić je nestao iz Banja Luke. Prema nekim svjedocima Dražić se na vijest o smrti Rudija Čajavca rasplakao. Njegov je zamjenik Vinek prije toga, saznavši za bijeg Rudija Čajavca partizanima zrakoplovom, rekao: „Ja sam 16 godina gonio komuniste i nitko meni ne može reći da je Rudi komunist“.

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u srpnju 2012.

ZDENKO AVDIĆ „Od 18 letova imao sam deset priznatih i jednu nepriznatu pobjedu" ŽIVOTOPIS Zdenko Avdić, hrvatski najučinkovitiji zračni as DRUGI SVJETSKI RAT Oznake na odorama na Istočnom bojištu

 
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.