S promjenom ratne sreće na mediteranskome ratištu u zimi 1942. i proljeće 1943. godine i njemačko-talijanskim potpunim gubitkom bojišnice u sjevernoj Africi, odnos snaga na mediteranskome ratištu znatno se promijenio. Otvaranje nove fronte savezničkim iskrcavanjem na Siciliju, a kasnije i na Apeninski poluotok, ubrzalo je kapitulaciju političkog i vojnog vrha Italije.
Pripremajući se za iskrcavanje na Siciliju, odnosno Italiju, Saveznici su formirali Zračno zapovjedništvo Sredozemlja (Mediterranean Air Command - MAC), koje je objedinilo postojeće zračne snage za zračnu potporu desantu, ali i druge planirane operacije. Krajem 1943. godine to je zapovjedništvo preimenovano u Sredozemno savezničko ratno zrakoplovstvo (Mediterranean Allied Air Forces - MAAF). Tom zapovjedništvu bile su podređene sve zrakoplovne anglo-američke snage u Africi i Sredozemlju. One su bile promjenjivog sastava i objedinjavale su sve vrste zračnih snaga. Činile su ga Strateško, Taktičko, Lovačko, Obalno i Transportno zrakoplovstvo. Strateško zrakoplovstvo imalo je u svojemu sastavu američke 15. zračne snage s oko 1.200 teških bombardera i lovaca za dugo osiguranje te britansku 205. grupu s oko 850 teških i srednjih bombardera. Ono je djelovalo s težištem po ciljevima na teritoriju Austrije, južne Njemačke, Mađarske, Rumunjske, Bugarske i bivše Jugoslavije. Taktičko zrakoplovstvo imalo je u svome sastavu Pustinjsko zrakoplovstvo, 12. zračno zapovjedništvo za podršku, Taktičke bombarderske snage i 9. Zračnu armiju.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. rujna 2020.
