Iako je Osmansko Carstvo mirovnim ugovorom u Srijemskim Karlovcima (1699.) – zanemarivši vazalne države Moldaviju, Vlašku i Krim – bilo potisnuto na Balkan i na sjeverozapadno obalno područje Crnoga mora, ono je ostalo znatna sila koja je još vladala prostranim područjima u prednjoj Aziji i sjevernoj Africi.
Međutim, u unutrašnjosti Carstva već su se oko stoljeće i pol na svim područjima, u javnome životu, gospodarstvu i vojsci, pojačavale raznorazne naznake raspadanja. Veliki teritorijalni gubitci, i uz to vezani gubitak prestiža, koji je Carstvo bilo prisiljeno prihvatiti, slabili su moral muslimanskoga dijela stanovništva. Novi vrhovni muftija Feyzullah Efendi (1695. – 1703.) dalje je izgrađivao svoju moć, s prešutnim pristankom sultana Mustafe II., i na sva istaknuta mjesta postavljao vlastite rođake ili bliske osobe. Tim je nepotizmom izazvao sveopću mržnju prema sebi. Čak je i veliki vezir Rami Mehmed-paša (siječanj – kolovoz 1703.) – kojega je on postavio i koji je kao predstojnik sekretara kancelarije na osmanskoj strani vodio pregovore u Karlovcima te bio sasvim izvrgnut Feyzullahovoj samovolji – sada potajno radio na svrgavanju novoga jakog čovjeka u Carigradu.
Dok se sultan Mustafa nalazio u Edirneu, izbila je u srpnju 1703. godine buna koja se u historiografiji naziva Edirnska zgoda. Pobunjenici su, kojih je bilo oko 70 000, sultanu poslali delegaciju sa zahtjevom da se neodgodivo vrati u Istanbul i svrgne omrznutoga Feyzullaha Efendija i njegovu kliku, te ih izruči ustanicima. Protiv pobunjenika mobilizirana je vojska vjerna vladi, koja se pretežno sastojala od rumelijskih janjičara i Albanaca. Vlada je u Edirneu istodobno pokušala kupiti naklonost janjičara u prijestolnici novcem i jamstvom o pomilovanju.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. srpnja 2020.
