Početkom 1943. godine Kriegsmarine je, teoretski, bila u stanju sakupiti 90 plovila „S-Boote“. Zapravo, Nijemci su u operacijske misije mogli poslati samo 74 „S-Boota“; ostalih 16 koristilo se za obuku novih posada. Dana 1. siječnja 1943. flotile tih plovnih jedinica izgledale su ovako: 1. flotila nalazila se u Crnome moru, 2., 4., 5. i 6. flotila sudjeluju u akcijama na Zapadnoj bojišnici, 8. flotila bila je smještena u Norveškoj, a 3. i 7. flotila operirale su na Mediteranu.
Ako uzmemo u obzir ona plovila koja su se nalazila na popravku, stvarni broj „S-Boota“ spremnih za akciju iznosio je još manje: 54. Što se ticalo Britanaca, taj odnos bio je obrnut. Priobalne snage imale su na svojemu raspolaganju 9000 ljudi i 1300 časnika, koji su bili raspoređeni na 263 operacijski spremnih plovila istoga tipa (85 MGB-a, 61 MTB, 111 ML-a i šest SGB-a). S obzirom na brojne uspjehe Nijemaca tijekom posljednjih mjeseci 1942. godine uz jugoistočnu obalu Engleske, britanski Admiralitet u cijelosti je shvatio koju vrijednost imaju Priobalne snage u sukobima s Nijemcima i njihovim saveznicima.
Stoga su Englezi uložili velike napore, kvantitativno i kvalitativno, kako bi još snažnije ojačali svoje snage. Različitost između plovila MGB i MTB pomalo je gotovo prestajala postojati. Posljednji tip plovila dobio je na svojim novim tipovima lansirne torpedne cijevi i pomoćno naoružanje koje je još bilo unaprijeđeno. Oba tipa plovila bila su primila 37 mm ili 57 mm topove na pramcu i dva 20 mm topa na krmi, čime su njihove posade bile prilično dobro pripremljene za obračun s posadama „S-Boota“.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 4. kolovoza 2020.
