Vrijeme formiranja hrvatskih oružanih snaga obilježeno je doslovno borbom za goli opstanak države. Prethodno razoružana, od proljeća 1991. godine Hrvatska je bila prisiljena boriti se s pobunom koju je podupirala jedna od najjačih vojski Europe. Temeljna borbena snaga bila je policija, u sklopu koje se ubrzano nastojalo formirati i vojne postrojbe. No, stanje duha u zemlji bilo je takvo da povlačenja nije smjelo biti; a u nuždi se, gotovo posvuda, samoinicijativno krenulo s izradom naoružanja i sredstava za obranu.
Među tim sredstvima bila su i oklopljena vozila. Izrađivana su provizorno, korištenjem postojećih kamiona i dostupnog materijala, a bila su namijenjena pretežito za opskrbu i zaštitu pripadnika hrvatskih snaga u okruženju. Prvenstvo u izradi “oklopnjaka” pripalo je tvornici Dalmacija Dugi Rat. Idejom Ivice Pavlovića, potom u suradnji s Vladom Zemunikom, uz “blagoslov” tadašnjeg direktora Nedjeljka Špira Ercega, pristupilo se samoj izradi transportera. Cijeli posao izvodili su radnici RJ Mehanika i ostalih radnih jedinica. Vodstvo i radnici tvornice Dalmacija ocijenili su svoje sposobnosti i odlučili napraviti transporter od projekta do konačne izrade; bez obzira na sve opasnosti, izveli su pravi podvig. Premda u tvornici nije bilo ni iskustva s vozilima te vrste, niti sredstava i materijala za vojnu proizvodnju, ipak je u samo nekoliko mjeseci dovršen prvi “pravi” hrvatski oklopni transporter. Nazvan je TIN i 10. srpnja 1991. predan 4. brigadi Zbora narodne garde.
Snažnom promidžbom TIN je dospio na stranice engleskih i francuskih vojnih časopisa i za neprijatelja je dobio “dimenzije monstruma”; izazvao je tada i reakcije u Generalštabu u Beogradu, koji je donio odluku da se TIN mora uništiti. Pored TIN-a, u tvornici Dalmacija Dugi Rat izrađena su još dva transportera, HOT 011 i HOT 111 i predana hrvatskim snagama u kolovozu, odnosno listopadu 1991. godine. Za razliku od nekih ranijih, i mnogih kasnijih hrvatskih improviziranih oklopnih vozila, TIN je bio potpuni oklopni transporter. U nuždi su se “oklopnjaci” najčešće radili zavarivanjem limova i ploča na karoseriju.
Za razliku od toga, na TIN-u je izrađeno cjelovito, zatvoreno oklopno tijelo, koje je štitilo posadu ne samo od mina i projektila, već i od napada bojnim otrovima. Prirodno je da su se na njemu javili i neki problemi koji su na kasnijim vozilima, zahvaljujući iskustvu s ratišta, izbjegnuti. No, važnost TIN-a bila je u javnom pokazivanju da je Hrvatska u stanju izraditi sredstva te vrste, što je bilo od neprocjenjivog značaja za moral, kako branitelja, tako i svih građana. Pojava TIN-a direktno je potaknula izradu drugih oklopnih transportera širom zemlje. Ubrzo po dovršetku TIN-a pokrenuta je izrada većeg broja improviziranih oklopnih transportera u splitskom škveru, s kojim su se naknadno povezala brodogradilišta iz Trogira i Korčule i počeli izradu vlastitih “oklopnjaka”, a njihovo javno pokazivanje u mnogo je slučajeva potaknulo izradu sličnih vozila i u drugim dijelovima Hrvatske.
Dosadašnja istraživanja pokazuju da je u Hrvatskoj 1991. godine izrađeno više od dvjesto improviziranih oklopnih vozila. Zarobljavanjem većih količina borbene tehnike JNA, značaj improviziranih sredstava je opao i njihova je izrada prestala. No, to ne umanjuje njihov značaj, jer ona su korištena u najteže vrijeme, dok se tek stvarala Hrvatska vojska, a sjetimo se - Hrvatska Vojska stvorena je u teškim vremenima, stvorena je u ratu. Zarobljavanjem neprijateljske tehnike ta vozila nisu “škartirana”, već su korištena čak i u “Oluji”, i povučena iz uporabe tek po potpunom oslobođenju domovine. Neka od njih sad se obnavljaju i izlažu kao spomenici Domovinskog rata. Nažalost, naš, dugoratski TIN je među onim “oklopnjacima” koji nisu dočekali kraj rata. Prvi pravi hrvatski oklopni transporter Zbora narodne garde stradao je u jednoj od prvih akcija 4. brigade u zadarskom zaleđu.
Fotografija: Oklop je štitio posadu od mina, projektila i napada bojnim otrovima
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u kolovozu 2011.