Naslovnica

U Mitrovici su me silovali svaku noć

Imala je tek 23 godine, nešto starijeg muža i petogodišnjeg sinčića. Imala je zapravo početak života. I onda je odjednom oko sebe imala taj užasni rat...
25. ožujka 2018. u 17:00 4 komentara 9584 prikaza
Foto: Anto Magzan

Trebalo je proći pet godina da smogne snage i pred psihijatrom preko usta prevali s kakvom traumom živi. Trebalo je proći mnogo godina da i svom suprugu ispriča te strahote. Trebala su proći dva desetljeća da javno prozbori, pred sasvim nepoznatim ljudima, o toj stravičnoj jeseni 1991. godine u njezinu rodnom Vukovaru.

Silovanje kao ratna strategija Druga strana vojne povijesti Silovanje kao ratna strategija

Imala je tek 23 godine, nešto starijeg muža i petogodišnjeg sinčića. Imala je zapravo početak života. I onda je odjednom oko sebe imala taj užasni rat... – Sin je bio s mojom obitelji na Mitnici. Obolio je od astme pa sam krenula po lijekove. Došla sam do Sajmišta. Ulice su bile puste. Nigdje žena, djevojaka... Došla sam u sanitet i ostala pomoći. Nekoliko dana poslije vratila sam se u podrum. Dijete me trebalo – pripovijeda. Onda su došli po nju. Pitali su gdje joj je muž, gdje je otac, gdje brat. Bio je tu i otac njezine školske prijateljice. Jedan joj je kazao: – Nas dvoje ćemo se družiti. Ubili su joj i tetka, nije znala hoće li tetino srce to izdržati, te njih odveli u Velepromet. Snaha njezine tete već je bila silovana, a neki je vojnik, misleći na nju, dobacio: – Ova ostaje za zabavu. - Htjela sam samo da granata padne na Velepromet i sve uništi – s mukom se prisjeća. A onda je došao i taj dan. Pozvali su je i rekli joj da se spremi jer nekom oficiru mora ići prati rublje. Smjestili su ju u kamiončić, spustili ceradu i odvezli do neke kuće. Tu je ribala uniformu i plakala. – Idi se istuširati – naredili su joj. Tada je počeo pakao, i trajao danima, sve dok nije razmijenjena. – Ne, ni dan-danas nije mi dobro. Želim biti majka, žena, a... Tu prekida priču, grca u suzama koje se slijevaju niz njezino lijepo lice. Tarući suze, s mukom još uspijeva prozboriti da nije imala podršku obitelji i da su njih, žene silovane u Domovinskom ratu, dojučerašnji prijatelji i znanci gledali kao kurve jer su – šutjele.

Njezini zlostavljači, kaže, još nisu osuđeni. Sudski postupak traje. Jednog je vidjela kad se nakon mirne reintegracije vratila u Vukovar. Bio je pred vratima katastra. – Počela sam urlati! Zaletjela sam se u njega i počela ga udarati kišobranom. - Jesi li ti normalan!? - vrištala sam, a on je pobjegao. - Eto, to je moja priča – završava. Izgovorila ju je, koje li simbolike, baš na Dan žena koji, kako sama kaže, više nema zašto slaviti. – Zločinci i žrtve žive.

Pravda je još nezadovoljena – tako Danijel Rehak, predsjednik Društva zatočenika srpskih koncentracijskih logora tumači činjenicu da procesuiranih za silovanje u ratu gotovo i nema. Zabilježen je tek jedan slučaj, onaj 18-godišnje Vukovarke koju su dojučerašnji susjedi danima silovali. No slomilo ju je kad je ugledala krvave hlače šestogodišnje sestrice koja je zavapila “da joj je čiko stavio prst”. Dvojica njihovih zlostavljača izdržavaju sedmogodišnje zatvorske kazne, jedan je umro, jedan „ispao“ iz optužnice, jedan je „nedostupan“. Ona pak nigdje ne radi, na početku rata ostala je udovica, iza sebe ima propalu vezu i djecu o kojoj skrbi sa 2400 kuna naknade za invalidnost te nešto manje novca za dječji doplatak.

Pobjeda FELJTON – PRVA POBJEDA U OBRANI OD VELIKOSRPSKE AGRESIJE Velika pobjeda u Domovinskom ratu

Kao ratni stradalnik, nikakva prava nije ostvarila ni njezina sugrađanka koja je za silovanja u ratu ostala trudna. - Bili smo u našoj kući kada su došla tri neprijateljska vojnika i pozvala da svi iziđemo van. Jedan od njih odvojio je mog momka i odveo ga iza kuće u vrt. Čuo se rafal. Vojnik se vratio sam. Strpali su nas u auto i odvezli u Dalj. Tu su nas zatvorili u neki svinjac. Ili šupu. Nisam ih poznavala. Tri dana poslije prevezli su nas u logor u Srijemskoj Mitrovici. Mene su odvojili u samicu i ubrzo odveli u Beograd na saslušanje. Prvo silovanje dogodilo se tijekom noći kada su zatvorski čuvari u moju prostoriju pustili četiri zatvorenika osuđena za razna kaznena djela. Bili su iznimno grubi. Naredili su mi da se skinem. Otada su me silovali svaku noć zatočeništva. Ostala sam trudna, ali i tad su me silovali. Kad sam bila u poodmakloj trudnoći, duljoj od šest mjeseci, došlo je do spontanog porođaja. Rodila sam u ćeliji na podu. Sjećam se da su ušli čuvari i pokupili nedonošče... To je samo dio potresnog iskaza te Vukovarke silovane za zatočeništva u srbijanskom logoru. Ustupila nam ga je Marija Slišković, predsjednica Udruge žena u Domovinskom ratu koja kani uskoro na hrvatskom i engleskom jeziku objaviti knjigu potresnih svjedočanstava.

Naći će se tu i iskazi silovanih muškaraca, poput onoga koji je ispripovjedio kako ga je više njih silovalo, govoreći mu da je ustaška kurva. – Pucali su mi u koljeno, nožem su mi prerezali članak na ruci. Od udaraca puknuo mi je bubnjić. Tukli su me kundacima, šakama, izbili su mi zube. Branili su mi da obavljam nuždu, danonoćno me ispitivali o hrvatskim postrojbama pod prijetnjom da će pronaći moju obitelj i sve ih pobiti. Zimi sam razgrtao snijeg i jeo travu. Okupljali su nas da gledamo kako muče druge logoraše, ubijali su i govorili da nam je to za primjer – svjedoči taj muškarac koji je u zarobljeništvu na Manjači preveo osam mjeseci i 20 dana.

Gotovo dva desetljeća nakon stravičnih zločina koji su se događali za okupacije i u logorima neke žrtve silovanja odlučile su progovoriti. Tako će se u spomenutoj knjizi naći i iskaz žene koja je u Mađarskoj rodila dijete, plod seksualnog zlostavljanja: – Zatočili su cijelu moju obitelj, psihički i fizički me mučili. Obitelj su pustili u razmjenu, a mene zadržali. Silovali su me. Pobjegla sam im u Vojvodinu, tu su me opet uhitili i odveli u logor za Hrvate. Opet sam pobjegla, ovaj put u Mađarsku gdje sam i rodila – ispričala je. I ona, kao uostalom i većina žrtava, zna tko su krivci. Zna im imena i prezimena, pa nekoć su joj bili susjedi.

Jedna druga žrtva pripovijeda da su je zarobili nedaleko od kuće: – Među njima je bio i moj prvi susjed. Strpali su me u mračni podrum. Stavljali su mi nož pod vrat i seksualno se iživljavali. Tukli su me, prijetili strijeljanjem... U knjizi će biti i svjedočanstvo pripadnice 204 brigade koja također progovara o nasilju što ga je prošla, o silovanju, ispitivanju. – Svi sudski procesi koji se odnose na počinjene zločine silovanja imaju niz olakotnih okolnosti. 

VP FELJTON (1) Kako smo pobijedili u Domovinskom ratu

Posebno kad se ponoviti proces jer se tada svaka kazna smanji za pola – ironično će Marija Slišković, aludirajući na presudu koju smo spomenuli, onu optuženima za silovanje Vukovarke i seksualno zlostavljanje njezine šestogodišnje sestre. U ovom se slučaju dogodilo upravo to da je sudski postupak započet još 1996. godine konačno završen u ponovljenom suđenju 2007. godine, kada su okrivljenima prve dosuđene kazne gotovo prepolovljene. A za postupka, na kojem je svjedočila šest puta, morala je slušati okrivljene s kojima se susretala u sudskom hodniku kako govore da joj je majka bila prostitutka pa je takva i ona. Jedan je pričao da se nije protivila seksualnom odnosu, već je uživala u njemu “jer je vidio kako čini pokrete donjim dijelom tijela”. – Izgleda kao da se veće kazne izriču za razbojništva počinjena u miru nego za ratni zločin – domeće predsjednica Udruge žena u Domovinskom ratu. – A silovanje u ratu – podsjeća – ratni je zločin.

Sociologinja Gordana Cerjan Letica spominje slučajeva žena koje su u tim torturama ostale u drugom stanju pa im se zabranjivao pobačaj. – Puno smo vremena na početku agresije izgubili u akademskim diskusijama kako definirati problem žena silovanih u ratu – kaže sociologinja. – Zakonodavstvo hitno mora nešto poduzeti da žene koje su prošle ratne torture imaju podršku tijekom istrage, da se njima bave educirani kadrovi i da im se, na koncu, priznaju prava koja im kao žrtvama itekako pripadaju – poručuju silovane žene, no pomalo kao da gube nadu da će se nešto u njihovu korist promijeniti.

Šibenik FELJTON – PRVA POBJEDA U OBRANI OD VELIKOSRPSKE AGRESIJE „Obadva, obadva, oba su pala!“

 

Srijemska Mitrovica nalazi se u SR Jugoslaviji, u Srijemu jugozapadno od Beograda uz autocestu. Logor je smješten u sklopu čuvenog zatvora u Srijemskoj Mitrovici. Opasan je zidom visokim četiri metra na čijem je vrhu bodljikava žica, a na određenoj udaljenosti posebno su izgrađena stražarska mjesta kao kule. U sredini zatvora, a to znači da su dva ili tri takva zida odvajala slobodu od zatvora, boravili su logoraši. Zatočenici su smješteni u prostorije 30x6 metara, gdje stane oko 160 osoba, a u manjim prostorijama nešto manje. U dijelu gdje su bili logoraši bilo je 13 prostorija i dodatne prostorije za samice. Te prostorije-učionice bile su dobro osigurane rešetkama. Zatočenici su spavali na dušecima i podu.

U tom logoru dulje je zadržano oko 1500 zatočenika, dok je u kraćem vremenu zadržano 4000 ljudi, žena, djece i staraca. U tom zidanom mračnom zdanju jedan dio logoraša preživio je devet mjeseci i više. Logor je organiziran kao i svi ostali na prostoru SRJ u kojima su smješteni zatočenici s prostora na kojima je izvršena agresija JNA. Ljudi su prozivani i odvođeni na ispitivanja, neki su vraćani u besvjesnom stanju. Neke su vodili na strijeljanja i vraćali ih, nekima koje su odveli gubi se svaki trag, neke su odveli u neke druge logore.

Logoraši su ovdje doživljavali strahote, razne psihičke i fizičke torture, npr. žene silovanja, muškarci kastriranja i još tisuće drugih zlodjela. Neki nisu izdržali i podlegli su torturama. Kao čuvari u početku su bili zatvorska milicija, a nakon mjesec dana vojna policija. Kako su se zatvarali poljoprivredni logori u žici, tako su ti vojni policajci došli za svojim žrtvama kako bi i dalje provodili torture. Logor je bio otvoren od 18.11.1991. do 13.8.1992. U tom je logoru bilo mnoštvo vojnih ispitivača i kosovaca koji su od jutra do kasno navečer ispitivali, a svi koje su oni ispitivali bili su zločinci. Većina je ispitivača silom dokazivala krivnju, tako da su pojedinci u polusvjesnom stanju, ne izdržavši više, priznavali sve što su ispitivači tražili. Zapovjednici logora su se mijenjali kao i čuvari. (Iz knjige Danijela Rehaka, “Putevima pakla u 21. stoljeće”)

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u travnju 2011. godine.

Vukovar DOMOVINSKI RAT - HEROJI VUKOVARA 2/10 Heroji Vukovara - Sajmište Groblje tenkova DOKUMENTARNI FILM Heroji Vukovara – groblje tenkova Mato Lučić DOMOVINSKI RAT Heroj Mato Lučić - Maturica
 
  • frano.petrusic2:

    POŠTOVANA STEINČEVSKA ,USATAŠKO-KLERILKALNO-KRVOLOČNO-KOLJAČAKA REDAKCIJO ,ZAHVALJUJEM VAM SE NA VISOKOM STUPNJU MRŽN JE ,ONE KATOLIČKE, KOLJAČKO-STEPINČEVSKE ,ONE IZ VREMEN III-ĆEG REICHA ,DA ME TAKO ŽUSTO IGNORIRATE ,JEBO VAS OTAC NACISTČKO -TRIBALNO-ANTROPOIDNO TALIBANSKI.JEBO VAS TUĐAMNA, ONAJ SEOSKI DRIPAC I ZLOČINAC NON -PLUS ... prikaži još!S -ULRA UPRAVI ŠĆUPAK.SEOSKO NACISTIČKI.

  • fiberglas:

    Ovo je - slika HDZ-a i SDP-a i svih drugih stranaka. Za ovo se ne traže stanke u Saboru. Za ovo neće gen. Glasnović opetovano po n-ti put pjeniti za govornicom kao oko nesredjenog katastra, neće ergela saborskih zastupnika i ... prikaži još! slijeve i s desne strane ( pogotovo oni šatrodomoljubni zastupnici a u biti panjevi!), a niti iz sredine na svojim klubovima tražiti smjenu Cvitana jer niti on niti njegovi posilni baš ništa ne poduzimaju, u stvari poduzimaju, da budem do kraja iskren...smjenjuje gl. policijskog istražitelja kad se uvjerio da je ´´ovaj´´ očito otišao predaleko - otkrio previše. Jadno, jadno i jadno. Što o ovakvoj Hrvatskoj koju vode ovi celofani misle te obeščašćene i ispaćene žene i svi oni koji su prošli pakao srpskih Auschwitza i oni koji su tamo nekog / sve izgubili? Zbog ovog bi na trgu bana JJ. trebalo svaki tjedan biti 100 000 prosvjednika, dokle god se lijene stražnjice u Banskim dvorima ne pokrenu. Ili nek se gube od kuda su došle.

  • Avatar Aligatorx
    Aligatorx:

    Po broju komentara vidi se koliko nas sve ovo zanima. Sramota!!! Silovane su nečije majke, sestre i kćeri i ovako se odnostiti prema ovoj problematici je krajnja sramota za Hrvatsku državu.