Trebalo je proći pet godina da smogne snage i pred psihijatrom preko usta prevali s kakvom traumom živi. Trebalo je proći mnogo godina da i svom suprugu ispriča te strahote. Trebala su proći dva desetljeća da javno prozbori, pred sasvim nepoznatim ljudima, o toj stravičnoj jeseni 1991. godine u njezinu rodnom Vukovaru. Imala je tek 23 godine, nešto starijeg muža i petogodišnjeg sinčića. Imala je zapravo početak života. I onda je odjednom oko sebe imala taj užasni rat... – Sin je bio s mojom obitelji na Mitnici.
Obolio je od astme pa sam krenula po lijekove. Došla sam do Sajmišta. Ulice su bile puste. Nigdje žena, djevojaka... Došla sam u sanitet i ostala pomoći. Nekoliko dana poslije vratila sam se u podrum. Dijete me trebalo – pripovijeda. Onda su došli po nju. Pitali su gdje joj je muž, gdje je otac, gdje brat. Bio je tu i otac njezine školske prijateljice. Jedan joj je kazao: – Nas dvoje ćemo se družiti. Ubili su joj i tetka, nije znala hoće li tetino srce to izdržati, te njih odveli u Velepromet. Snaha njezine tete već je bila silovana, a neki je vojnik, misleći na nju, dobacio: – Ova ostaje za zabavu. Htjela sam samo da granata padne na Velepromet i sve uništi – s mukom se prisjeća. A onda je došao i taj dan. Pozvali su je i rekli joj da se spremi jer nekom ofi ciru mora ići prati rublje.
Smjestili su ju u kamiončić, spustili ceradu i odvezli do neke kuće. Tu je ribala uniformu i plakala. – Idi se istuširati – naredili su joj. Tada je počeo pakao, i trajao danima, sve dok nije razmijenjena. – Ne, ni dandanas nije mi dobro. Želim biti majka, žena, a... Tu prekida priču, grca u suzama koje se slijevaju niz njezino lijepo lice. Tarući suze, s mukom još uspijeva prozboriti da nije imala podršku obitelji i da su njih, žene silovane u Domovinskom ratu, dojučerašnji prijatelji i znanci gledali kao kurve jer su – šutjele. Njezini zlostavljači, kaže, još nisu osuđeni. Sudski postupak traje. Jednog je vidjela kad se nakon mirne reintegracije vratila u Vukovar. Bio je pred vratima katastra.
