Poslije više od četiri stoljeća 19. lipnja 1826. nestala je u krvi i dimu baruta jedna od nekada najboljih vojnih formacija na svijetu – osmanlijski janjičari. Kad su saznali da sultan ustrojava nove postrojbe po uzoru na one iz zapadne Europe, janjičari su podigli pobunu. Sultan Mahmud II. objavio je rat pobunjenicima, a nakon što su se odbili predati, zapovjedio je da se topovima unište njihove vojarne. Tada je ubijena većina janjičara, a zarobljene su pogubili. Bio je to kraj jedne drevne, ali već arhaične institucije koja je kočila daljnji razvoj turskog društva. Janjičari su bili elitni vojnici pješaci Osmanskog Carstva, naoružani isprva lukom i strijelom, a kasnije od 15. stoljeća vatrenim oružjem. Janjičarske postrojbe sastoje se od tri odjela (džemaat), a brojale su oko 20 000 janjičara. Oni su bili udarna snaga vojske i činili su čvrsti centar na bojišnici. Janjičari su ustrojeni potkraj 14. stoljeća od poturčenih zarobljenika i islamizirane kršćanske djece redovito prikupljane u okupiranim zemljama kao »danak u krvi« (devširme).

Veliki gradovi, otoci, priobalna područja, Židovi i obitelji s jednim djetetom bili su oslobođeni te obveze. To je bio okrutni način novačenja otimajući dječake u dobi od 10 godina i odvodeći ih u Carigrad na krutu i asketsku izobrazbu za profesionalne vojnike. Nakon vjerske izobrazbe na dvorovima velikodostojnika i sultana budući janjičari počinjali su vojnu obuku. Podvrgnuti strogoj stezi i čvrstim pravilima, uključujući i celibat, uz stalno vježbanje janjičari su postali elitna postrojba u stajaćoj vojsci Osmanlijskog Carstva. Nisu svi janjičari bili stacionirani u prijestolnici. Bilo ih je i u većim gradovima uzduž granice da bi mogli u što kraćem vremenu reagirati u slučaju napada ili lokalne pobune, a u slučaju opsade organizirali su obranu do dolaska pojačanja. Poznate su po svojim podvizima janjičarske postrojbe Beograda, Soluna i Trapezunta na obali Crnog mora. Njihova visoka vojna naobrazba premašivala je znanja lokalnih paša i često bila presudna u odsudnom trenutku. Borili su se kao pješaci, a njihovu vezu sa sultanom simbolizirala je žlica jer je on bio njihov hranitelj. Simbol janjičarskih postrojba bio je velik mjedeni lonac u kojem se kuhao zajednički obrok, a njegov gubitak smatrao se najvećom sramotom. Tijekom 15. i 16. stoljeća janjičari su bili cijenjeni zbog vojne vještine, a poslije su postali jedna od glavnih političkih snaga unutar osmanlijske države. Do tada stroga pravila ublažena su, ukinut je celibat, a početkom 18. stoljeća prestao je i izvorni način novačenja. Janjičarska služba postala je nasljedna i mogla se kupiti. Kako im je slabila vojna vještina, tako je rasla njihova politička moć. Tijekom 17. i 18. stoljeća janjičari redovito sudjeluju u intrigama dvora, postavljajući i smjenjujući sultane. Kad su se početkom 19. stoljeća oduprli prihvaćanju europskih reformi u vojsci, bio je to njihov kraj. Sultan je iskoristio priliku da se riješi moćnih političkih suparnika.

S tržišta se povlači još dva proizvoda, jedan od njih je popularan napitak