Naslovnica

Veći dio rimske rane povijesti bez profesionalne vojske

Ova knjiga nije prikaz povijesti Rimske Republike i Carstva. Ovo je prije svega sažet pregled rimske vojne mašinerije od razdoblja utemeljenja Rima u 8. st. pr. n. e. pa sve do pada Rimskoga Carstva u 5. st. n. e., s vrlo kratkim osvrtom na izdržljivije Bizantsko Carstvo.
22. listopada 2019. u 07:51 0 komentara 849 prikaza
Foto: Despot Infinitus

Na prvi pogled priča o rimskoj vojsci – i Rimu – više nalikuje fantaziji ili legendi nego povijesti. Ona govori o tome kako su stanovnici jednoga gradića i njegova zaleđa – područja s nedovoljno prirodnih i strateških prednosti – uspjeli, i to svojom vojnom neustrašivošću, postati gospodari prvo Italije, a potom i cijeloga sredozemnog svijeta, uključujući velik dio Europe, područje Bliskoga istoka i sjevernu Afriku.

IZ NOVOG BROJA Korijeni križarskoga rata i velikoga džihada

Samo se kineska dinastija Han (206. g. pr. n. e. – 220. g. n. e.), rimski suvremenici na dalekome i nedovoljno poznatomu istoku, može na neki način mjeriti s njihovim uistinu iznimnim postignućima. Međutim, veći dio svoje rane povijesti Rim je odradio bez profesionalne vojske. Republikanske snage sastojale su se od ad hoc ljudi pozvanih pod oružje i unovačenih među muškarcima, obvezno vlasnicima neke imovine, u dobi od 17 do 46 godina.

Većina novaka bili su poljodjelci sa sela, pozvani u vojsku već prema potrebi. Od njih se očekivalo da sami nabave oružje i ostalu opremu. Ispočetka nisu dobivali nikakvu naknadu za svoje napore, a plaćanje vojne službe uvedeno je s vremenom kako su ratni pohodi postajali sve učestaliji i dulji. Unatoč tomu sustav podizanja običnih ljudi pod oružje na kraju je napušten kako su rimske vojne obveze postajale sve zahtjevnije. Dobrovoljci koji su prema potrebi pozivani u vojsku na mjesece ili čak godine nisu mogli uskladiti svoje obveze sa zahtjevima, primjerice vođenja poljoprivrednoga gospodarstva ili napredovanja u karijeri.

Stoga je konzul Gaj Marije krajem prvoga stoljeća pr. n. e. uveo iznimno radikalnu reformu. On je reformirao sustav novačenja i ukinuo zahtjev prema kojemu vojnik mora imati imovinu te umjesto toga uvodi popise dobrovoljaca koji su pristajali potpisati ugovor o šesnaestogodišnjoj službi u vojsci (za plaću). Također je poboljšao opremu i oružje legija koje je sad u cijelosti osiguravala država. Kao rezultat, Marije je stvorio preteču Augustove stalne profesionalne vojske koja se pokazala nevjerojatno učinkovitom borbenom silom, možda najboljom koju je svijet ikad vidio. Međutim, slabost Marijeva sustava nalazila se u tome što su se stalno zaposleni vojnici, da bi napredovali, morali oslanjati na vojni uspjeh i što njihova odanost nije bila usmjerena prema državi kao cjelini, nego prije svega prema njihovim pojedinačnim zapovjednicima.

Ambiciozni vrhovni zapovjednici poput Julija Cezara mogli su zadobiti povjerenje svojih ljudi, ne samo pobjedama u bitkama nego i propisnim nagrađivanjem za njihov trud (gotovo bi im udvostručio primanja). Krajnji gubitnik na koncu je ispao Rim koji je utonuo u strahote građanskoga rata. Kad je August ponovno uspostavio red i mir 29. g. pr. n. e., smanjio je broj legija sa 60-ak na 28 te je velikodušno isplatio višak vojske u novcu i zemljištu. Nova vojna struktura koju je nastavio stvarati tvorila je osnovu rimske moći tijekom cijeloga carskog razdoblja. Svaka legija rimske vojske dijelila se na kohorte i centurije. Centurije su obično brojile osamdesetak ljudi pod zapovjedništvom centuriona. Ukupan je broj ljudi u legiji varirao, no u rano carsko doba legija je imala oko 5500 ljudi. Legije su dopunjavane pomoćnim snagama sastavljenima od dobrovoljaca izvan Italije koji su služili pod rimskim zapovjedništvom. Njih se plaćalo puno manje od legionara te su morali služiti vojsku 25 godina. Međutim, pri umirovljenju stjecali su pravo na rimsko građanstvo koje su mogli prenijeti svojim potomcima. Rimska mornarica (Classis, fl ota) bila je glavni instrument kojim je ostvareno osvajanje mediteranskoga bazena, ali ona nikad nije postala toliko cijenjena kao što je to slučaj s kopnenom vojskom. Tijekom svoje povijesti Rimljani su u prvome redu ostali kopneno orijentirani narod, koji se dosta – iako ne potpuno – oslanjao na svoje podčinjene narode, kao što su bili Grci i Egipćani. U antici, naime, mornarice i trgovačke flote nisu posjedovale logističku autonomiju nalik onoj modernih brodova i flota. Za razliku od suvremenih pomorskih snaga, rimska mornarica čak i na vrhuncu svoje slave nikad nije djelovala kao autonomna služba, nego je operirala kao podčinjena formacija kopnene vojske.

Tijekom razdoblja Prvoga punskog rata rimska mornarica doživjela je enormnu ekspanziju svoje sile, odigravši vitalnu ulogu u rimskoj pobjedi i nametanju hegemonije Rimske Republike nad Mediteranskim morem. U 3. i 2. st. pr. n. e. Rim je poduzeo vojne pohode kojima su uništeni Kartaga i podčinjena helenistička kraljevstva istočnoga Mediterana, čime je on podčinio apsolutno vrhovništvo nad Mediteranskim morem, koje su prozvali naše more (Mare Nostrum).

NOVA KNJIGA Špijuniranje u korist hrvatskog kralja

Rimske flote nanovo su odigrale značajnu ulogu u 1. st. pr. n. e. u ratovima protiv pirata i tijekom građanskih ratova koji su srušili Republiku, a sve to zbivalo se diljem Mediterana. Godine 31. pr. n. e. velika pomorska bitka kod Akcija okončala je građanske ratove, što je dovelo do konačne pobjede Augusta i utemeljenja Rimskoga Carstva.

Tijekom carskoga razdoblja Mediteran je ponovno postao podosta mirno rimsko jezero. Glavna mornarička baza nalazila se u Mizenumu, pokraj Napulja, ali mornarica je postojala i na rubovima samoga Carstva. Riječna flota čuvala je Rajnu, dok je eskadra stacionirana u Boulogneu patrolirala kanalom La Manche, a jednom je čak oplovila Britaniju i na tome putu otkrila otočje Orkney. O mornarima se govorilo kao o vojnicima (milites) poput njihovih kolega na kopnu, a zapovijedi su se izdavale na isti način kao i legionarima. No ni tad većina mornara nije bila s Italskoga poluotoka. U odsutnosti snažnijega pomorskog protivnika zadatci rimske mornarice svedeni su uglavnom na patrolne akcije i protupiratske zadatke. Mornarica je također prikazala znatno umijeće opskrbljujući vojsku na rijekama (Rajna, Dunav), koje su ujedno bile i pogranična područja, doprinoseći tako provođenju ukupne strategije Carstva.

Opadanje Carstva u 3. stoljeću snažno se odrazilo na mornaricu, koja se našla reduciranom u odnosu na svoju prijašnju snagu, kako po broju plovila, tako i po borbenoj kvaliteti. Početkom 5. stoljeća rimske granice trpe brojne proboje, a barbarska kraljevstva počinju se utemeljivati na obalama zapadnoga Mediterana. Jedno od njih, Vizigotsko Kraljevstvo, uspjelo je izgraditi vlastitu mornaricu i poduzimalo je napade na obale Mediterana, čak u jednoj akciji opustošivši Rim, dok vidno oslabjela rimska fl ota nije bila kadra pružiti ozbiljniji otpor. Zapadno Rimsko Carstvo doživjelo je kolaps koncem 5. stoljeća, a tradicija rimskoga pomorstva uspjela je preživjeti u Istočnome Rimskom Carstvu (Bizant). Rimska genijalnost očuvala se ipak u kopnenome ratovanju; pješaštvo rimske države osvajalo je nova područja za nju samu, no primarni zadatak vojske bio je održati državu na okupu, što joj u konačnici nije uspjelo.

Izvadak iz knjige „Rimska vojska: gospodar bojišnica antike“, autora Hrvoja Spajića, u izdanju Despot infinitusa d.o.o.

 | Autor : Despot Infinitus Foto: Despot Infinitus

PRVI DIO Oktavijan August - Rimski car IZ NOVOG BROJA Pad Akre 1291. godine NOVA KNJIGA Sažeti prikaz vojne povijesti i strategije Bizanta od 7. do 15. stoljeća
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.