Naslovnica

Oktavijan August - Rimski car

Spasio je Rim iz kaosa građanskih ratova i uveo ga u novo doba uređene administrativne i vojne strukture sa stabilnim političkim sustavom.
09. rujna 2019. u 07:44 1 komentara 969 prikaza
Foto: Wikimedia Commons

Godine 2014. obilježila se 2000-ta godišnjica od smrti prvog rimskog cara Oktavijana Augustakoji je umro u Noli kod Napulja 19. kolovoza 14. godine. U čast te obljetnice diljem Europe i svijeta organizirale su se razne izložbe i znanstveni skupovi, među kojima je i onaj u Hrvatskoj pod nazivom „Stoljeće hrabrih: Arheologija rimskog osvajanja i otpora starosjedilaca u Iliriku za vrijeme Augusta i njegovih nasljednika“.

NAROD DELMATA Drugi i Treći delmatski rat

August je poznat u povijesti kao prvi rimski car koji je spasio Rim iz kaosa građanskih ratova i uveo ga u novo doba uređene administrativne i vojne strukture s političkim sustavom koji je održavao red i mir na velikom teritorijalnom području koje se prostiralo na tri kontinenta. Njegove političke zamisli opstale su stoljećima poslije njegove smrti; od stvaranje Svetog Rimskog Carstva do modernog doba i Mussolinija. Pa kako je jedan čovjek uspio uvjeriti većinu da on nije kralj ni diktator, već vodeći građanin (princeps) među jednakima?

Kako je uvjeravao članove Senata da se priklone njegovim željama i ambicijama? Koji je razlog da su mase slavile Augusta kao „obnovitelja Republike“, pa čak do te mjere da su ga željele štovati i kao boga? Odgovori leže u kompleksnosti samog Augusta kao i u jedinstvenoj prirodi vremena u kojemu je živio. Osim tih izazova moderna historiografija se susreće i s izazovima identifikacija modernog svijeta sa idiličnom vizijom Rimskog Carstva. Rimske ideje, ideali, religija, umjetnost i obiteljski život prilično se razlikuju od današnjih sustava vrijednosti. Antički svijet je nepoznat i drugačiji, i upravo je zbog toga zanimljiv. Možda je čak i danas izvan našeg misaonog dosega prihvatiti njihove ideale, shvatiti njihov svijet i razumjeti karaktere poput Augusta.

NAROD DELMATA Prvi delmatski rat

Gaj Oktavijan

Gaj Oktavijan je rođen 24. rujna 63. god. pr. Kr. u obitelji koja je u političkim krugovima bila slabije poznata. Iako su bili relativno novi na rimskoj političkoj sceni u svom rodnom gradu Veltrae (Velletri), uživali su veliko bogatstvo te su političkim utjecajem priskrbili status lokalnih uglednika. U 60-im god. pr. Kr. Oktavijanov otac priklonio se političkim idejama Julija Cezara pri čemu je dobio i naklonost Cicerona. Svoje poštovanje Cezaru iskazuje ženidbom za njegovu nećakinju Aciu. Iz tog braka je potekao budući August. Odrastajući u takvim okolnostima Oktavijan se približavao političkom djelovanju Cezara. Gaj Oktavijan (otac istoimenog Gaja Oktavijana, kasnijeg Augusta) je bio provincijski zapovjednik u Makedoniji, a prerana smrt onemogućila mu je borbu za konzulat. Acia se preudala za Lucija Marcija Filipa, uglednika i konzula koji je provodio puno konstruktivnog vremena s Oktavijanom.

Prvi javni nastup Oktavijan je imao nakon smrti bake (s majčine strane-obitelj Juli), pri čemu je obasipao hvalospjevima dostignuća Julijevske dinastije. Iako se njegov govor nije sačuvao, brzo napredovanje u obiteljskoj hijerarhiji i Cezarovo zanimanje za njega omogućuju nam da mu pripišemo izrazite komunikacijske sposobnosti. U 40-im god. pr. Kr. raste interes Julija Cezara prema mladom Oktavijanu. Cezar je osigurao državne dužnosti za njega, a sve više se javlja i očinski karakter u njihovoj vezi. Godine 45. pr Kr. Oktavijan se nalazio na sljedećoj stepenici svoje karijere; postao je pripadnik patricijske aristokracije i zajedno je s Cezarom i Markom Vipsanijem Agripom sudjelovao u istočnoj kampanji. U rujnu iste godine Cezar ga je proglasio svojim sinom i nasljednikom, te je Oktavijan dobio novo ime, Gaj Julije Cezar Oktavijan. U rimskom svijetu od tada je poznat kao „Cezar“ dok se u modernoj historiografiji zadržalo njegovo prvotno ime Oktavijan koje je navodno mrzio.

Cezarovo ubojstvo 44. god. pr. Kr. nije vodilo do „obnavljanje Republike“ već je stvorilo politički vakuum kojeg je privremeno popunio Cezarov vjerni prijatelj Marko Antonije. Njegov podcjenjivački odnos prema Oktavijanu pokušali su iskoristiti Ciceron i republikanci. Ciceronov plan započeo je 44. pr. Kr. kada je Oktavijan došao u Rim. Smatrao je da je on jedini dovoljno sposoban da bude politički i životni mentor „mladom božanstvu (kako je zvao Oktavijana)“. Ipak glavni motiv takvom približavanju bilo je iskorištavanje Oktavijana za diskreditiranje Antonija i njegovih bliskih suradnika. Ubrzo je Ciceron započeo sa svojim oštrim govorima protiv uzurpatora Antonija (filipike). Nakon završetka konzulata, Antonije odlazi na sjever gdje je trebao preuzeti provinciju Cisalpinsku Galiju. Međutim na nagovor Cicerona, guverner u odlasku i jedan od zavjerenika protiv Julija Cezara, Decim Junije Brut odbio je napustiti provinciju te je Antonije stavio grad Mutinu (današnja Modena) pod opsadu (mutinski rat). Ciceron je odmah predložio da se pošalje vojska u pomoć Brutu. Štoviše, predložio je i da konzuli koji legalno zapovijedaju vojskom podijele svoje ovlasti s Oktavijanom kojemu je Senat dodijelio propretorski imperijum (ovim činom Senat je prekršio niz tradicijskih normi te je dodijelio visoki položaj osobi koja nije vršila niti jednu magistraturu). U sukobu su konzuli Hircije i Pansa izgubili život (postoji sumnja da ih je Oktavijan dao ubiti), a Antonije je uspio pobjeći (također je moguće da je i u ovaj slučaj umiješan Oktavijan).

BITKA KOD FARSALA - DRUGI DIO "Nikada se nebo nije prekrilo tolikim lešinarima niti je više krila paralo zrak"

Senat je proslavio pobjedu, a Oktavijanu je naređeno da vojsku prepusti Brutu. On taj zahtjev nije mogao (zbog dužnosti prema Juliju Cezaru) niti želio ispuniti te je s vojskom krenuo prema Rimu zahtijevajući konzulat (kojega je i dobio). Nakon tih događaja susreo se s Antonijem i Lepidom te s njima sklopio drugi trijumvirat. Njih trojica postali su zajednički vođe nove Cezarove frakcije. Suparništvo je bilo neizbježno, budući da je Cezarovoj frakciji bio potreban samo jedan vođa. Trojica su ubrzo organizirala vojnu kampanju kako bi osvetili ubojstvo Cezara. Bitkom kod Filipa 42. pr. Kr. konačno su završili svoj naum i pobjedom nad Markom Junijem Brutom i Gajem Kasijem Longinom stekli kontrolu nad vojskom od 60 legija i više od 250000 vojnika. Pri podjeli teritorijalne interesne sfere Antonije je preuzeo istok koji se oduvijek smatrao velikim prirodnim i ljudskim rasadnikom resursa. Oktavijanu je pripala Italija, srce rimske Republike, ali i prostor mogućih problema nakon demobilizacije rimskih veterana. Italija se također borila protiv piratskih aktivnosti Pompejeva sina Seksta koji je uspostavio uporišta na Siciliji. Antonije se nadao da će navedeni problemi negativno utjecati na Oktavijana. Čak je aktivirao i brata Lucija Antonija u Rimu protiv Oktavijana. Ipak Oktavijan je uspio prevladati sve nedaće; porazio je Lucija Antonija 41. pr. Kr. i sklopio dogovor sa Sekstom Pompejem (36. pr. Kr. Seksta je napokon porazio Marko Agripa). Stabiliziranjem situacije i kontroliranjem zapada, Oktavijan se obrušio na korumpirani istok pri čemu je prozivao Antonija i njegovu ljubavnicu Kleopatru. Na zapadu je Agripa postigao niz uspjeha osiguravši sigurnost Italije, dok je s druge strane Antonijeva vojska doživjela poraz od neustrašivih Parta. Oktavijan je nizao uspjeh za uspjehom. Dopustio je uglednim republikancima koji su bili protjerani da se vrate u Italiju. Oženio se za aristokratkinju Liviju Druzilu (brak je izazvao skandal, jer je Livija u tom trenutku bila trudna sa suprugom Tiberijem Klaudijem Nerom) što mu je osiguralo političku i društvenu stabilnost. Taj brak donio mu je i dva posinka, Tiberija i Nerona Druza. Skandal oko braka smirio je prebacivši pozornost na Antonijevu vezu s Kleopatrom. Oktavijan se polako počeo preobražavati u branitelja patriotizma, tradicije i pravih vrijednosti Republike. Istodobno, pripremao je zapad za novi rat.

Rat između dva rivala za političku nadmoć kojega je prikazivao javnosti kao ponosnu vojnu kampanju za obranu rimskog integriteta protiv istočnog barbarizma i korupcije. Cjelokupna Italija zaklela se na vjernost prvom među jednakim u nadolazećoj kampanji protiv Antonija i Kleopatre. Bitkom kod Akcija 31. pr. Kr. i Oktavijanovom pobjedom završava građanski rat. Sljedeće godine umiru Antonije i Kleopatra te Oktavijan preuzima neospornu kontrolu nad Republikom. Njihovom smrću pojavila se idealna prilika za provedbu nove političke formule, za slobodnu Republiku zaštićenu trajnim nadzorom „najsposobnijeg među jednakim“.

BITKA KOD FARSALA - PRVI DIO Prvi trijumvirat

Oktavijanovi temelji moći

Bitka kod Akcija oduvijek se smatrala prekretnicom u povijesti Rima. Međutim, terminologija u rimskoj državi nije se promijenila, a Respublica se i nakon bitke kod Akcija upotrebljavala za naziv države. Ipak, u svojem pregledu Oktavijanove vladavine rimski povjesničar Tacit primjećuje izrazitu tendenciju prema monarhističkom sustavu. Ukazuje na postojanje „kraljevske obitelji“ i naglašava nekompatibilnost principata i slobode. Tacitove analize očito nisu smetale javnosti, a Oktavijanov program bio je prihvatljiv svim društvenim slojevima. Karijera princepsa nije izgledala rimskom svijetu kao faktor moguće uzurpacije. Uloga koju je Oktavijan odigrao bila je ključna u njegovoj popularnosti. Spasio je Italiju od piratskih pohoda Seksta Pompeja, vratio je protjerane obitelji u Italiju te ženidbom ušao u jednu od najuglednijih obitelji svoga vremena. Zaštitio je teritorijalni integritet Italije i najvažnije od svega, suprotstavio se despotu Antoniju kako bi očuvao tradicionalne vrijednosti Rima. Njegova uloga „obnovitelja“ postala je stvarna. Oktavijanova propagandna mašinerija ohrabrila je Rimljane te je nakon bitke kod Akcija „ujedinje“ bilo moguće i provedivo. Sav entuzijazam rimskog puka bio je kanaliziran u „pravednu“ rekonstrukciju Republike. Početak uspostave Principata počiva na dva bitna elementa kontrole: Oktavijan je vršio dužnost konzula svake godine i u desetogodišnjem periodu bio je prokonzul proširenih provincija koje uključuju Galiju, Španjolsku i Siriju. Navedene ovlasti legalno su odobrene od Senata i rimskog građanstva. Te ovlasti dale su Oktavijanu kontrolu koja mu je bila potrebna - Rim je vodio kroz konzulat dok je ostatak države bio zaštićen vojskom stacioniranom u „proširenim provincijama“. Sama vojna sila u „proširenim provincijama“ predstavljala je najveći dio rimske vojske i iako je vojska bila državna, vojnici su u skladu s tradicijom, zakletvu izvikivali zapovjedniku (imperatoru). Oktavijan je također izabrao legate, odane i pouzdane suradnike koji su vodili provincije u njegovo ime.

Početak rekonstrukcije bio je pravilno tempiran i započeo je u trenutku Oktavijanove neosporne slave. Njegove pobjede su se javno slavile, a ratni plijen bio je iskorišten u obnovi Republike. Veliki trud uložen je u obnovu hramova, a Oktavijan je postao najslavniji dobrotvor i čuvar tradicije u povijesti Rima. Sve to omogućilo mu je da ukloni nedostojne osobe iz Senata i da stvori nove pripadnike aristokracije. Objavljen je novi senatorski popis na kojemu je Oktavijan naslovljen kao vođa Senata (princeps senatus). Taj čin predstavlja prilično izravan, ali ne i napadni način vršenja kontrole. Državni dužnosnici izabirali su se kao i obično, iako je Oktavijan automatski izabran za jednog od dva konzula svake godine. Provincije su zadržale tradicionalni oblik vlasti, a Senat se sastajao i izdavao savjete u obliku senatskih uredbi. U državotvornom obliku Respublica je bila obnovljena. Republika je iskazala veliku zahvalnost Oktavijanu za hrabrost, skromnost, pravednost i pobožnost. Najznačajniju čast iskazali su mu dodjeljivanjem imena August - ime koje ga je povezivalo sa samim temeljima osnutka Rima. Nekada nepoznati Gaj Oktavijan postao je August Cezar. Taj početni period trajao je do 23. pr. Kr. kada je provedena revizija. Izostankom vladavine princepsa izvan Italije stvarao se dojam udaljavanja od izravne dominacije, međutim nezadovoljstvo i administrativna slabost u inozemstvu zahtijevale su preispitivanje položaja Augusta. Godine 24. pr. Kr. Marko Primus, prokonzul Makedonije, provincije koja nije bila pod kontrolom princepsa, bez senatskog dopuštenja poveo je rat protiv Tračana (Marko je osuđen za izdaju). Iste godine Fanije Cepio i Murena kovali su urotu protiv Oktavijana. Oboje su ubijeni, a motivi urote su ostali nerazjašnjeni. Ovi događaji pokazuju poneke manjkavosti novog sustava: čini se da je prokonzul sa svojom vojskom mogao djelovati drugačije od želja princepsa ili Senata. Također August nije imao autoritet izvan provincija pod njegovom kontrolom. Nadalje, kontinuirana konzulska čast kosila se s republičkom tradicijom.

RATNICI CORNUCEN - Trubač rimske legije

Redefiniranjem Augustova položaja 23. god. pr. Kr. mijenja se i način vladanja. Njegov prokonzularni imperium promijenjen je na način da je vojni autoritet širi i neodređen (u stvarnosti postaje neupitan i najvažniji). Umjesto da pod sobom ima tri provincije, August je direktno kontrolirao sve provincije koje su zahtijevale vojnu prisutnost. Ostale provincije ostale su „senatorske“, međutim princeps je mogao kontrolirati bilo koju provinciju gdje bi se mogla ukazati potreba za vojnom operacijom. Također, u nužnosti, August je mogao intervenirati u administraciji bilo koje provincije ukoliko se ukaže i najmanja mogućnost prijetnje ili jednostavno ukoliko nije zadovoljan radom provincijske uprave.

Ove promijene dovele su do vrhovne vojne vlasti Augusta. Druga važna promjena bila je dobivanje tribunskih ovlasti (tribunicia potestas) i odricanje od konzulata. Skup ovlasti koje je dobio tom funkcijom bile su od velikog državnog značaja. Imao je pravo na veto, savjetovao je Senat, predlagao zakone itd. Ipak važnost ove uloge bila je manja od važnosti prokonzularnog imperija koji je bio najveća snaga princepsa. Dodatne ovlasti August više nikada nije tražio iz jednostavnog razloga, jer su i ove pokrivale najveći dio stvarne državne vlasti. Odbio je ponude za vršenje dužnosti diktatora, doživotnog konzula i izbjegavao je kontrolirati „zakone i običaje“ Rima. Samo je jednom prilikom prihvatio dodatne ovlasti; 22. god. pr. Kr., u vrijeme kronične nestašice žitarica preuzeo je kontrolu nad opskrbom žita (cura annonae). Usprkos svega, Tacit Augustovu vladavinu opisuje kao kontinuiranu akumulaciju moći, posebice zbog novih vojnih ovlasti. Augustova dominacija počivala je na dva temelja: vojsci i autoritetu (auctoritas)- August je postao centar administrativnog sustava čiji koncept vuče korijene iz republičke tradicije.

RATNICI Hoplit

Vojska u vrijeme Augusta

Vojska u službi unutarnje politike bila je glavni faktor za propast Rimske Republike. Politička moć bila je distribuirana između vođa različitih „stranaka“. U takvoj situaciji vojska je podupirala svoje imperatore i borila se u njihovu korist. Kada su Rim i politička elita ponovno ujedinjeni nakon bitke kod Akcija, frakcijske snage postale su jedinstvena rimska vojska. Ipak, Augustov cilj bio je uspostavljanje trajne veze s rimskom vojskom; zakonitost za takav čin počivala je na njegovom uspjehu u građanskim ratovima, a kontrola vojske bila je jedini način za sprečavanje novih građanskih ratova. Oktavijan je smatrao da oživljavanje stare republičke forme popunjavanje legije svake godine nije prihvatljivo. Time bi izgubio temelje vlastite moći. August je prema tome stvarni utemeljitelj profesionalne stalne vojske. Ostalo je samo da se utvrdi veličina vojske potrebna za zaštitu Carstva koja bi bila prihvatljiva s financijske strane.

Nakon bitke kod Akcija August je upravljao s više od 60 legija i velikim brojem augzilijarnih trupa. Veliki broj vojnika i cijelih jedinica je demobilizirano kako bi se broj vojnika sveo u prihvatljive parametre. Ne zna se točno na čemu je August temeljio svoje računice. Najvjerojatnije je Agripa imao odlučujući utjecaj na konačnu odluku. Na kraju je zadržano 26 legija kojima su još pridodane dvije nekoliko godina kasnije. Uskoro su stvorene i augzilijarne jedinice od 500 vojnika kao dodatak legijama. Te trupe uglavnom su se sastojale od poraženih protivnika. Takva strategija primjenjivana je zbog slabljenja neprijateljskih snaga i povećavanja rimskog vojnog potencijala. Osim toga, vojni kontingenti iz savezničkih naroda imali su značajnu ulogu. Saveznički narodi imali su obvezu temeljem savezničkog sporazuma davati određeni broj vojnika u savezničke kontingente. Vođeni su vlastitim zapovjednicima i bili su plaćeni za svoje usluge. Nisu se ubrajali u službenu rimsku vojsku. Ukupna snaga vojnih postrojbi stacioniranih u provincijama ne može se precizno ustanoviti. Sve legije trebale su brojiti oko 170 000 vojnika, dok nam je broj augzilijarnih trupa nepoznat. Financijski teret održavanja tolike vojne snage bio je ogroman. Ne zna se precizno koliko je državna riznica prihodovala prikupljanjem poreza, carina i tributa, međutim najveći dio troškova sigurno se odnosio na vojsku. Osnovna godišnja plaća legionara bila je 900 sestercija. Prema osnovnoj plaći trošak za ukupnu vojsku iznosio bi najmanje 140 milijuna sestercija godišnje. U stvarnosti brojka je bila puno veća zbog većih troškova za konjicu, centurione, tribune i legate. Također u troškove treba uračunati i vojnu opremu, održavanje flota u Italiji i provincijama kao i devet kohorti Pretorijanske garde koji su primali veće plaće. I na kraju, August je povremeno plaćao posebne premije pojedinim jedinicama ili čak cijeloj vojsci. U svojoj oporuci naveo je da se nakon njegove smrtimora isplatiti 1000 sestercija svakom pretorijancu, 500 svakom članu gradske kohorte i 300 svakom legionaru. August je ponekad koristio velike količine vlastitog novca za vojsku.

U par navrata osobno je kupio zemlju na koju su naseljeni veterani, plativši za to ukupno 600 milijuna sestercija u Italiji i 260 milijuna u provincijama. Bio je u mogućnosti trošiti „privatna“ sredstva na vojsku samo zbog toga što se ratni plijen smatrao njegovim privatnim vlasništvom. Tekući troškovi za održavanje vojske bili su plaćani iz državne riznice (aerarium Saturni) u koju se slijevao sav državni novac, uključujući poreze iz Augustovih provincija. Isluženi vojnici također su svoje premije dobivali iz državne riznice. Na kraju službe svaki legionar je dobio 12000 sestercija, a pretorijanac 20000. Kada je August promijenio politiku da veterani umjesto prava na zemlju dobivaju isplate u novcu (13. pr Kr.) država se suočila s problemom likvidnosti. Za stabilnost njegove vladavine bilo je izrazito važno dati vojnicima dojam, da su njihove isplate u svakom trenutku osigurane. Zbog toga je August eksperimentirao s različitim pristupima. Prvo je premije plaćao iz vlastitog nasljeđa, međutim to nije bilo trajno rješenje. Konačno rješenje smislio je 6. god., kada je velika financijska kriza opteretila državnu riznicu. Zahtijevao je od senatora, koji kao rimski građani nisu plaćali poreze, da osmisle program poreza za rimske građane. Budući da Senat nije dao realni prijedlog August je proveo vlastiti program. Nametnuo je porez od 5% na sva nasljedstva i ostavštine (vicesima hereditatium). Tim zakonom nisu bila obuhvaćena mala rodbinska nasljedstva, već nasljedstva članova visoke klase prema brojnim prijateljima i klijentima. Kako bi taj zakon prošao relativno mirno, August je stvorio zasebnu blagajnu, aerarium militare, tj. vojnu blagajnu. Sredstva iz te blagajne nisu korištena za održavanje vojske nego za zbrinjavanje rimskih veterana. Za fond su bila nadležna tri senatora koja su odgovarala direktno Augustu. Da bude siguran, August je također naložio da vojska dijeli troškove za novčane nadoknade svojih veterana. Prvotni minimalni uvjeti za istupanje iz službe za pretorijance bili su 12 godina, a za legionare 16 godina. Budući da su takvi uvjeti opterećivali riznicu oni su produljeni na 16 i 20 godina. Nadalje legionari nisu dobivali pune premije na kraju vojnog roka već su morali služiti u „hitnim rezervama“ još nekoliko godina. Kada je August preminuo 14 god., trupe stacionirane u Donjoj Rajni i Dalmaciji pobunile su se, protestirajući da nakon službe koja traje 30 ili 40 godina nisu dobili dopuštenje za povratak domovini već moraju nastaviti služiti u specijalnim jedinicama.

Uz sve mane i nedostatke sustava, August je ipak uspio zadovoljiti očekivanja vojnika s ugovorenim rokom službe i pouzdanim i odgovarajućim financijskim premijama. Za vrijeme njegove vladavine pobune vojnika su bile vrlo rijetke. August, u teoriji, nije bio zapovjednik cijele rimske vojske. Pravno gledano, prokonzul provincije bio je samostalni zapovjednik vojnih trupa stacioniranih u njegovoj provinciji. Jedino ako bi se August pozvao na svoj imperium koji je bio nadređen onome od prokonzula, mogao je utjecati na vojna pitanja u vremenima sukoba. Senatori su također imali svoj samostalni imperium te su mogli zapovijedati legijama. Kada je senator izvojevao pobjedu, napravio je to kao princepsov legat. Ukoliko je pobjeda zaslužila trijumf, August bi savjetovao Senatu da izda dekret prema kojemu zapovjednik dobiva trijumfalne oznake te mu je time omogućio javno priznanje za pobjedu. Ipak, budući da su formalno sve provincije pod njegovom kontrolom August je kontrolirao cjelokupnu vojnu silu. On je postavio legate i zapovjednike raznih legija pri čemu njihove ovlasti proizlaze iz imperiuma princepsa. Ta činjenica utječe na zapovjednike i njihove vojnike, koji su svjesni da senatori koji stoje na čelu provincijske vojske također ovise o princepsu.

Također mnogi centurioni i tribuni duguju svoj položaj u vojsci direktnom Augustovom utjecaju. Svi oni su položili zakletvu njemu te su ju svake godine obnavljali. I centurioni i tribuni dobivali su izdašnu plaću te su pod takvim okolnostima uz mogućnost daljnjeg unapređenja stvarali jaku vezu vjernosti prema imperatoru. August je imao visoke zahtjeve od svoje vojske - ratovi u Španjolskoj, na Balkanu i u Njemačkoj bili su naporni te su uzrokovali velike gubitke. Ali za mnoge vojnike osjećaj ponosa prevladao je sjećanja na opasnosti, očaj i bijedu. Na brojnim epigrafskim spomenicima ostali su utkani natpisi o vojnim nagradama i počastima. A svaka nagrada je svjedočanstvo na pobjede ostvarene pod vodstvom voljenog Cezara Augusta.

Nastavak pročitajte u slijedećem izdanju. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u rujnu 2014. 

ŽIDOVSKO-RIMSKI RAT Rimljani probijaju zidine Masada 312. GODINE In hoc signo vinces POVIJEST RATOVA Ovako su Gali postali poznati...

 

  • Javnodobro:

    Znači ništa se nije promjenilo u 2000g. Uz talent. Moraš doč iz ugledne obitelji i moraš se priklonit vladajučima i mora biti interes "više sile" da bi tek dobio šansu i mogučnost postiči nešti takvih razmjera.( Druga opcija je bila ... prikaži još! razapinjanje na križ.)