Uznemiren viješću da su horde turskih plemena upale na bizantski teritorij, papa Grgur VII. (vladao 1073. – 1085.) odaslao je 1074. godine mnoštvo pisama pozivajući vjerne da mu se pridruže u „oslobađanju“ njihove braće u Anatoliji. Planirao je osobno predvoditi vojsku na istok, a ona je trebala grčkim kršćanima pomoći riješiti se turske prijetnje i osloboditi Jeruzalem od „nevjernika“.
U Europi 11. stoljeća redale su se naime krilatice „libertas“ i „liberatio“. Njezini kraljevi nedavno su „oslobodili“ zemlju muslimanskih osvajača Kalabrije, Sardinije, Tunisa, Sicilije i Apulije, i započeli su rekonkvistu – ponovno osvajanje Španjolske. U budućnosti će se zapadna imperijalna agresija često umotavati u retoriku slobode. Međutim, riječ „libertas“ imala je drukčije konotacije u srednjovjekovnoj Europi. Kada se rimska vlast urušila u zapadnim provincijama, biskupi su bili zauzeli mjesto rimske senatorske aristokracije, stupivši u politički vakuum koji je ostao nakon odlaska imperijalnih dužnosnika. Rimsko svećenstvo na taj je način usvojilo stari aristokratski ideal „libertasa“, koji je imao malo veze sa slobodom kako je shvaćamo u suvremenome svijetu. On se naime odnosio na privilegirani položaj vladajuće klase, koja se morala održavati ako se kanilo osigurati da društvo ne padne u barbarizam.
Kao nasljednik sv. Petra, Grgur je vjerovao da posjeduje božanski mandat vladavine nad kršćanskim svijetom. Njegov križarski rat bio je osmišljen dijelom i da potvrdi papinski „libertas“ u Istočnome Carstvu (Bizantu), koje nije prihvatilo vrhovnu vlast biskupa Rima.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. rujna 2019.
