Iako je načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, general Anton Tus, odmah tražio imenovanje novoga to nije bilo moguće napraviti. U Vukovaru je početkom listopada službeno osnovana 124. odnosno 204. brigada Hrvatske vojske u koju su uključeni zatečeni djelatni sastavi ZNG-a i HV-a. Do tada je obrana grada djelovala oslonjena na djelatne sastave ZNG iz 3. i 1. brigade, kao i po načelu naoružanog naroda. Po podatcima B. Borkovića i Operativne grupe Vukovar, Vinkovci, Županja obrana je Vukovara krajem rujna, odnosno 10. studenoga imala oko 1500 ljudi. Po podatcima skupine boraca koja se sredinom studenoga probila iz Borovog naselja, Vukovar je branilo 450, a Borovo naselje 300 boraca.

Od oružja većeg kalibra obrana je grada krajem rujna, neposredno pred okruženje, imala četiri haubice 155mm, dvadeset i sedam minobacača, od čega devet kalibra 120mm, petnaest kalibara 82mm i tri kalibra od 60mm, pet gorskih topova 76mm, tri protuoklopna topa 76mm, dva laka lansera raketa 128mm, dva jednocijevna protuzračna topa 20mm, jedan trocijevni top 20mm, jedan protuzračni top 40 mm, šest lakih protuzračnih lansera raketa „Strijela“ 2 M, sedam ručnih bacača, četiri ručna bacača tipa RPG, dva lansera protuoklopnih raketa „Osa“, dvadeset jednokratnih raketnih bacača „Zolja“ i četrnaest pultova za rakete „Maljutka“. Sredinom listopada osnovana je Operativna grupa Vukovar, Vinkovci, Županja kao prvi dugoročniji pokušaj organiziranja snaga radi obrane na jednom važnom pravcu i ujedno obrani grada Vukovara. Do 16. studenoga zapovjednik grupe bio je potpukovnik Mile Dedaković, a potom potpukovnik Vinko Vrbanac. U sastavu grupe bile su 109., 124. i 131. brigada, a povremeno je ojačavana drugim postrojbama po dijelovima (106., 122. i 130. brigada) ili u cjelini (3. i 105. brigada). Grupa je 10. studenoga imala oko 5300 ljudi.

Organizacija JNA

Istočna je Hrvatska bila u zoni 1. vojne oblasti, odnosno njezinog 17. tuzlanskog korpusa. U vukovarskoj vojarni bio je smješten inženjerijski bataljun 12. proleterske mehanizirane brigade iz Osijeka. Nakon masakra u Borovom Selu smještena je borbena grupa iste brigade, a istovremeno je u grad doveden bataljun 453. mehanizirane brigade iz Srijemske Mitrovice. U prvim danima kolovoza na sjeverni dio u Trpinju i Borovo Selo stigao je dio 51. mehanizirane brigade. Krajem kolovoza dovedena su dva bataljuna 1. proleterske gardijske mehanizirane brigade, jedan u Negoslavce, a drugi u Trpinju. Napad na grad vodila je Komanda 12. novosadskog korpusa preko 453. mehanizirane brigade iz Srijemske Mitrovice. Krajem rujna za zauzimanje grada Komanda 1. vojne oblasti osnovala je dvije privremene skupine: Operativnu grupu „Jug“ i Taktičku grupu „Sjever“. Obje su bile namjenske skupine osnovane za osvajanje grada. Za osvajanje Vukovara, bez Borovog naselja, osnovana je Operativna grupa „Jug“. Do 8. listopada zapovjednik grupe bio je pukovnik Bajo Bojat, a potom pukovnik Mile Mrkšić, zapovjednik Gardijske motorizirane brigade Saveznog sekretarijata za narodnu obranu. U vrijeme osnivanja u grupi su bile Gardijska motorizirana brigada, 453. mehanizirana brigada, Podunavska brigada TO Vojvodine iz Inđije, oklopni bataljun 544. motorizirane brigade, haubički divizijun 155mm iz sastava 1. proleterskog gardijskog mješovitog artiljerijskog puka i dijelovi TO pobunjenih Srba. Grupa se 16. studenog sastojala od Gardijske motorizirane brigade, dijelova 80. motorizirane brigade, 20. partizanske brigade, oklopnog bataljuna 544. motorizirane brigade, Diverzantskog odreda i nepotpunog bataljuna Vojne policije 93. zaštitnog motoriziranog puka, divizijuna haubica 122mm 453. mehanizirane brigade, divizijuna haubica 155mm 1. proleterskog gardijskog mješovitog artiljerijskog puka, Riječne ratne flotile i Odreda TO Kragujevac. Grupa je tada imala 5149 ljudi iz JNA, 135 iz Riječne ratne flotile i 373 iz TO Srbije. Za napad na Borovo naselje osnovana je skupina „Sjever“. U početnoj fazi napada osnova je grupe „Sjever“ vjerojatno bila 51. mehanizirana brigada ili njezina glavnina.  Osim nje, bio je angažiran dio 18. proleterske motorizirane brigade, dio 211. oklopne brigade,  Panonska partizanska brigada TO, dva odreda dobrovoljaca iz TO Srbije, kao i paravojna skupina Željka Ražnatovića Arkana. Izvjesno je vrijeme u sastavu grupe bio i 366. dopunski bataljun i dio 401. lakog artiljerijskog puka protuzračne obrane. Sredinom studenoga 1991. godine grupa se sastojala od dijela 211. oklopne brigade, mehaniziranog bataljuna 36. mehanizirane brigade, mehaniziranog bataljuna 51. mehanizirane brigade, bataljuna 80. motorizirane brigade, Omladinskog bataljuna i dijela 305. inženjerijske brigade. Od sastava TO Vojvodine, odnosno Srbije, bili su odredi TO Niš, Srijemska Mitrovica, Subotica i Kula. Operaciju osvajanja Vukovara na pravcu od Osijeka do Vinkovaca osiguravao je Novosadski korpus, a na pravcu od Vinkovaca 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija. Divizija je bila u jačini korpusa i sastojala se od Komande s prištabnim (podstožernim) postrojbama, triju mehaniziranih brigada, mješovitog artiljerijskog puka, mješovitog protuoklopnog artiljerijskog puka, lakog artiljerijskog puka protuzračne obrane, bataljuna veze, pozadinskog bataljuna i inženjerijskog bataljuna. Od 19. rujna 1991. cjelovita divizija pokrenuta je prema Hrvatskoj, odnosno, pravcem Šid – Vinkovci – Đakovo – Slavonska Požega. Divizija je cijelo vrijeme dobivala pojačanja: 252. oklopnu brigadu kao stalno pojačanje, 130. motoriziranu brigadu u listopadu i studenom 1991. godine, dio 80. motorizirane brigade od kraja listopada i u studenom, 453. mehaniziranu brigadu od sredine studenog i nekoliko postrojbi TO Republike Srbije, odnosno Vojvodine uključujući bataljun 60. partizanske brigade TO. Za potporu je imala 152. mješovitu artiljerijsku brigadu. Iako po imenu divizija, po snazi se mogla nositi i s najjačim korpusima JNA. Sredinom studenog 1991. godine u širem području Vinkovaca i Županje imala je u svom sastavu 14 288 pripadnika JNA, 2722 pripadnika TO Srbije, a od oružja i oruđa 320 tenkova, 246 borbenih vozila pješaštva, 184 topničkih oruđa za potporu, 126 protuoklopnih oruđa i 142 protuzračna oruđa. Vatrena moć divizije u to je vrijeme bila veća od vatrene moći cijele Hrvatske vojske.

Zračnu potporu snagama 1. vojne oblasti u istočnoj Hrvatskoj pružao je 1. korpus Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane iz Beograda s 204. lovačkim avijacijskim pukom i 252. lovačkobombarderskom avijacijskom eskadrilom iz Batajnice kod Beograda. Osim njih od početka srpnja do 10. listopada bio je angažiran i 172. lovačkobombarderski avijacijski puk iz Titograda sa zračne luke Tuzla. Nakon što je puk povučen na matičnu zračnu luku, zamijenila ga je 241. lovačkobombarderska avijacijska eskadrila iz Skopja. 

Paravojne formacije pobunjenih Srba

Teritorijalna obrana pobunjenih Srba nastala je na prostornoj strukturi TO Republike Hrvatske. Za takvu vrstu najprimitivnije vojne organizacije, ljudstva vezanog isključivo za svoj prostor, bilo je dovoljno samo osigurati  i nekakva oružana sila je već postojala. Najkasnije od svibnja 1991. u mjestima gdje su Srbi bili većina ili značajna manjina postojali su ratni štabovi i postrojbe TO koje su zvane po selima ili dijelovima grada. Veličina tih skupina bila je različita i ovisila je prvenstveno o veličini naselja i broju stanovnika. Po informacijama iz 1992. godine može se zaključiti da je TO Borova Sela bila prilično velika i da je bila organizirana u bataljune. Selo Negoslavci imalo je oko 350 ljudi u sastavu seoske TO. U Vukovaru je krovna organizacija bio TO Vukovar u čijem su sastavu bila dva odreda, nazvana po dijelovima grada, „Leva Supoderica“ i „Petrova Gora“, koji se zbog bliskosti sa Šešeljevim radikalima mogu držati četničkim sastavima. Srbijanske paravojne formacije U Istočnoj Hrvatskoj 1991. djelovalo je nekoliko paravojnih skupina koje su nastale u organizaciji ili na poticaj službe državne sigurnosti MUP-a Republike Srbije Najduži staž imali su četnici Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja. Počeli su dolaziti po naredbi Centralne otadžbinske uprave Srpskog četničkog pokreta od 2. travnja 1991. godine. 

Početna baza bila im je u Borovu Selu, a kasnije su djelovali i u drugim selima po Slavoniji i zapadnom Srijemu. Dobrovoljački odred Šešeljevih četnika sudjelovao je u borbama za Vukovar u zoni djelovanja Operativne grupe „Jug“. Najpoznatiju paravojnu skupinu vodio je beogradski kriminalac Željko Ražnatović – “Arkan“. Skupina je osnovana kao Srpska dobrovoljačka grada i nazivana „Tigrovi“. Na području Istočne Slavonije nalazila se od svibnja 1991. godine. U zapadnom Srijemu djelovao je i Odred „Dušan silni“ u čijem su sastavu bili uglavnom dobrovoljci iz Stare Pazove, a koji su bili simpatizeri Srpske narodne obnove Mirka Jovića. Od ljudstva s Fruške Gore ustrojen je Odred „Crnogorac“. Po tvrdnji generala Aleksandra Vasiljevića ta su dva odreda zajedno s Arkanovim „Tigrovima“ činili Brigadu milicije MUP-a Srbije kojom je naređivao Radovan Stojičić Badža.

Vozači, budite na oprezu: Prevaranti koriste jednostavan, ali kreativan način obmane