Povjesničari se u istraživanju povijesti najviše koriste arhivskim dokumentima. Oni, međutim, često nisu dostupni za istraživanje, najčešće zbog zakonskih okvira koji zabranjuju prerano otvaranje pojedinih tema i razdoblja, ali gdjekad i zbog dnevne politike koja koči otvaranje nekih arhivskih fondova u kojima bi se mogli naći podaci nezgodni za još živuće ljude. No u njima nikad sve ne piše, a često ih za neka razdoblja i nedostaje. Osim dokumenata, objavljena literatura također je jedan od povijesnih izvora, posebice ona memoarska. Danas je u istraživanju neizostavna i usmena povijest. Kako je pojasnila Mirjana Cupek Hamill iz Državnog arhiva u Zagrebu u “Arhivskom vjesniku”, “pojam usmene povijesti obuhvaća plansko, pripremljeno i osmišljeno ispitivanje pojedinaca o nekome događaju, situaciji ili vremenu u kojima su oni aktivno sudjelovali ili im svjedočili te bilježenje (snimanje) izrečenih uspomena na audio- ili videovrpcu. Tako zabilježene, ‘nepisane priče’, prepoznate su kao važan izvor za povijesnu rekonstrukciju događaja, pokreta, društvenih struktura i procesa, izvor koji nam otkriva i osvjetljava njihove skrivene, nigdje zabilježene aspekte i tako nadopunjuje informacije koje smo o njima dobili iz drugih izvora.” I nastavlja: “Upotreba usmenih izvora u povijesnoj znanosti ima dugu tradiciju. Na samome početku, cijela je povijest bila usmena i u opisu prošlih događaja stariji su se povjesničari oslanjali isključivo na iskaze očevidaca.
S razvojem kritičke historiografije i s pojavom drugih vrsta izvora, usmena svjedočanstva sve više gube na cijeni, da bi ih pozitivistička historiografija 19. stoljeća potpuno odbacila kao vjerodostojne izvore. Njihov ponovni uzlet te masovno nastajanje i upotreba padaju u 1940-e i 1950-e godine i potaknuti su nesumnjivo tragedijom Drugog svjetskog rata i potrebom da se priče sudionika zabilježe za potomstvo. Prvi organizirani projekt u toku kojeg je obavljeno intervjuiranje većeg broja ispitanika, američkih društveno eksponiranih bijelaca, jest onaj izvršen na Columbia University u New Yorku 1948. godine... Godine 1960-e i 1970-e donijele su pravu poplavu projekata usmene povijesti koji su uključivali sve veći krug ispitanika i sve raznolikija područja interesa. Danas je usmena povijest masovna pojava u većini zemalja i provodi se na federalnim, državnim i lokalnim razinama, kroz institucionalna i neinstitucionalna tijela, a njezini su promotori, uz nacionalna i regionalna udruženja, okupljeni i u Međunarodnom udruženju za usmenu povijest.” VP od prvog broja njeguje i usmenu povijest koja je u Hrvatskoj još uvijek previše zanemarena i obezvrijeđena. U ovom broju najbolji primjer takvog pristupa jest intervju s Antom Kotromanovićem, čija su prvi put ispričana sjećanja u našoj priči isprepletena s dokumentima, i to u prvom redu protivničke strane. Tako ćemo i nastaviti.
