Sve ratne mornarice svijeta uvijek su raspolagale i brojnim pomoćnim brodovima različite namjene. Za razliku od ratnih brodova, izazivali su manju pozornost i bili rjeđe fotografirani, osim reprezentativnih školskih jedrenjaka i krstarica koje su morale pokazivati zastavu u domaćim i stranim lukama. Služba na tim većim i manjim pomoćnim brodovima bila je često napornija, a ujedno i životno bitna da bi cijelo brodovlje moglo uspješno funkcionirati.
Postoje razne vrste i tipovi pomoćnih ratnih brodova, počevši od već spomenutih školskih brodova, preko tankera, opskrbnih brodova, plovećih skladišta ili pratećih brodova, bolničkih brodova i brodova za spašavanje, do tegljača i niza raznih malih tendera. Austrougarska ratna mornarica nije bila iznimka i također je raspolagala brojnim pomoćnim brodovima. Toj kategoriji pripadali su i minski brodovi, uključujući četiri minopolagača i brojne prvotno improvizirane čistače mina. Postojali su i minski tenderi, minski pontoni i splavi. Opći pojam minski brodovi (Minenschiffe) nije bio u službenoj uporabi c. i kr. ratne mornarice, ali najbolje obuhvaća cijelu kategoriju tih brodova, plovila, brodica i pontona.
Osim pomoćnih ratnih brodova koji su građeni kao takvi za c. i kr. ratnu mornaricu, tijekom rata ušli su u službu brojni mobilizirani ili unajmljeni pomoćni ratni brodovi te su služili kao transportni brodovi, tegljači, brodovi za gašenje požara, bolnički brodovi i sl.
Kao i druge svjetske mornarice, carska i kraljevska ratna mornarica imala je na raspolaganju brojne pomoćne brodove, ali većina je bila namijenjena za uporabu u uporištima ili domaćim vodama jer c. i kr. mornarica kao obalna mornarica nije planirala ratovati na svjetskim morima. Operativni planovi stvoreni prije Prvog svjetskog rata za operacije u Sredozemlju, zajedno s talijanskom ratnom mornaricom i njemačkom Sredozemnom divizijom, rasplinuli su se kad se Italija proglasila neutralnom 1914. godine, pa su dva broda za ugljen, izgrađena za opskrbu brodova izvan uporišta, rabljena u lukama ili za transport ugljena od jedne do druge luke.
U jesen 1914. njemački saveznik predložio je da c. i kr. flota zajedno s pomoćnim brodovljem otplovi s Jadrana u Tursku i na Crno more, što ne bi bilo izvedivo (također zbog male brzine većine pomoćnih brodova) ni praktično jer bi u tom slučaju jadranska obala ostala nezaštićena od neprijateljskih napada s mora. Nakon što je Italija ušla u rat na strani Antante u svibnju 1915. godine, ta ideja potpuno je odbačena.
Mali broj minopolagača pokazao se tijekom rata dostatnim jer se za polaganje mina moglo rabiti razarače i torpiljarke, koji su također dopunjavali stare čistače mina i minske tendere. Stariji ratni brodovi služili su kao hulkovi za skladištenje mina, a brojni pontoni (Lichter i Plätten) za polaganje ili dopremu mina od skladišta do brodova koji su ih trebali polagati.
Nijedan od flotnih pomoćnih brodova i hulkova nije izgubljen tijekom rata, ali većinu su poslije rata zaplijenili pobjednici, a noviji su služili još određeno razdoblje pod talijanskom zastavom. Austrougarska trgovačka mornarica bila je prije Prvoga svjetskog rata po veličini osma na svijetu, iza Velike Britanije, Njemačke, SAD-a, Japana, Francuske, Italije i Rusije. Austrijska mornarica raspolagala je 1912. godine sa 165 parobroda velike plovidbe, pet jedrenjaka i 22 parobroda velike obalne plovidbe, zajedno sa 1 443 jedrenjaka i 160 parobroda male obalne plovidbe. Ugarska trgovačka mornarica imala je 1911. godine 58 parobroda velike plovidbe, dva parobroda velike obalne plovidbe te 99 jedrenjaka i 58 parobroda male obalne plovidbe. Postojao je niz brodarskih kompanija, a dvije najveće bile su Austrijski Lloyd (Österreichischer Lloyd ili Lloyd Austriaco) iz Trsta i Kraljevsko-ugarsko dioničko društvo Adria sa sjedištem u Budimpešti.
Kad je izbio rat, samo mali broj brodova trebao je biti mobiliziran, a ostali su sklonjeni na sigurno: u Bakarski zaljev, Prukljansko jezero i Novigradsko more (također s nekim već unajmljenim, a poslije vraćenim mobiliziranim brodovima), ali kasnije su po potrebi također unajmljivani. Osim niza ovdje navedenih većih i manjih parobroda koje je unajmila ratna mornarica, postojali su brojni drugi brodovi koji su služili samo u transportne svrhe i nisu plovili pod c. i kr. ratnom zastavom. Parobrodi su uglavnom unajmljivani s civilnim posadama, a samo iznimno su umjesto njih bili ukrcani pripadnici ratne mornarice. Što se tiče njihovih prava i socijalne skrbi, mornari trgovačke mornarice bili su izjednačeni s aktivnim pripadnicima ratne mornarice. Preinake na brodovima rađene su na trošak ratne mornarice, također i popravci te obnova brodova prije kraja najma i povratka vlasnicima. Ako bi ti troškovi bili previsoki, ratna mornarica ili kopnena vojska mogle su otkupiti brod po cijeni otpisanog ili izgubljenog broda.
U odnosu na broj rabljenih brodova i njihovim plovidbi tijekom rata, njihovi gubitci bili su vrlo niski. Prvi brodovi izgubljeni su početkom rata jer su zaplijenjeni i internirani u stranim lukama, gdje su neki od interniranih poslije također zaplijenjeni (primjerice u Italiji u svibnju 1915. godine). Na Jadranu je najviše brodova izgubljeno od mina i torpeda protivničkih podmornica, pri čemu su bolnički brodovi unatoč međunarodnim propisima bili čest cilj. Ipak, samo parobrod Oceania nije spašen. Od parobroda s brojevima izgubljena su samo dva, Baron Gautsch (Dampfer XVI) i Goritia (Dampfer III), prvi od austrougarske mine pred Pulom u kolovozu 1914. godine, a drugi vjerojatno također od mine blizu Drača u kolovozu 1918. godine.
Od naoružanih obalnih parobroda izgubljen je tijekom rata samo parobrod Pelagosa iz sastava Flotile za lov na podmornice (kad ga je 12. veljače 1918. godine torpedirala talijanska podmornica F 7), premda su ti brodovi sudjelovali u nizu okršaja s protivničkim podmornicama i zrakoplovima. Također je izgubljeno samo devet transportnih parobroda. Tako je austrougarska trgovačka mornarica dobro prošla kroz rat, ali poslije njega nestala je sa svjetskih mora jer je sve veće i dio manjih brodova progutala talijanska mornarica, a samo manji brodovi obalne plovidbe, s matičnim lukama u Hrvatskom primorju, Dalmaciji i Boki kotorskoj, pripali su Kraljevini S.H.S.
Minski brodovi
Minski rat na moru ima dugačku tradiciju. Amerikanci su još 1813. godine rabili defenzivne mine tijekom engleske blokade njihovih luka, posebice u uskim vodama kod Fort Hudsona i Fort Richmonda. U Krimskom ratu 1853. – 1956. godine ruskim su minama teško oštećene dvije engleske fregate i nekoliko parobroda, ali su mine tek u Američkom građanskom ratu (1861. – 1866. godine) jače došle do izražaja, potopivši sedam monitora i jedanaest većih drvenih ratnih brodova (uključujući nekoliko oklopljenih). Još sedam brodova tako je teško oštećeno da su dulje razdoblje ispali iz stroja. Iz tog razdoblja potječe zapovijed: Koga briga za torpeda! Punom brzinom naprijed!, izdana tijekom bitke u zaljevu Mobile u kolovozu 1864. godine, pri čemu je zapovjednik brodovlja Unije, admiral Farragut, zapravo mislio na mine jer se sva tadašnja podvodna eksplozivna oružja (paklene strojeve) nazivalo torpedima.
Mine su igrale još veću ulogu u Rusko-japanskom ratu 1904./05. godine, kad su u prvom razdoblju rata brojni ratni brodovi obiju strana izgubljeni od mina, više nego od topova i torpeda zajedno.
Austrougarska ratna mornarica predstavljala je u osnovi flotu za obranu obale, stoga je posvećivala posebnu pozornost minskom ratu. Uporaba mina prvotno je bila ograničena na obranu (za zaštitu vlastitih luka i obale od napada većih protivničkih površinskih brodova) i bilo je malo u tu svrhu sagrađenih minopolagača. Do kraja rata bila su u službi samo četiri c. i kr. minopolagača (Dromedar, Salamander, Basilisk i Chamäleon), koje je prvotno dopunjavalo deset starih torpiljarki klase Sperber/Habicht preinačenih u čistače mina. Postojalo je i deset pomoćnih brodova – tendera – istisnine 47 tona. Tijekom rata, nakon što je u svibnju 1915. godine Italija ušla u rat na protivničkoj strani, taktika se promijenila i počelo je ofenzivno polaganje mina. Stoga su i ostale torpiljarke klase Sperber/Habicht preinačene u čistače mina, a u službu je ušlo još 12 minskih tendera raznih klasa. Bilo je potrebno još više mina, a polagalo se čak i na drugim mjestima podignute protivničke (talijanske) mine.
Za polaganje mina služile su i torpiljarke visokog mora istisnine 250 tona, kao i razarači (osim Magneta). Svaka torpiljarka istisnine 250 tona mogla je polagati najviše 12 mina, postavljenih na bočnim klizačima. Bojni brodovi klasa od Habsburg do Tegetthoff i oklopni krstaš Sankt Georg također su mogli polagati mine, ali nije poznato da je do toga došlo.
Drugi tipovi minskih plovila bili su minske barkase i pontoni (Seeminenlichter, austrijski naziv za Seeminenleichter), kao i teglenice (Plätten) na kojima su mine prevožene od skladišta do minopolagača. Ta plovila pripadala su pretežito Pomorskom arsenalu u Puli. C. i kr. mornarica unajmila je tijekom rata veći brod civilnih brodova i brodica, koji su također služili kao čistači mina.
Posao minera bio je vrlo težak i opasan. Zbog jesenskih i zimskih oluja 1914./15. godine, niz mina otkinuo se iz obrambenih minskih polja pred Pulom. Tijekom samo jednog jesenskog nevremena eksplodirale su 44 od 2 200 položenih mina! Austrougarski brodovi koji su 2. studenog 1914. godine isplovili u potragu za minama otkrili su 151 otkinutu minu pred istarskom obalom. Prvotni problemi s minskim tvorivom (loše sidrenje i nedostatak uređaja za automatsko uništenje otkinute mine) svedeni su tijekom rata na minimum. Do 17. studenog 1917. godine podignu - ta je i 371 neprijateljska mina (za kasniju vlastitu uporabu), a još 727 ih je uništeno. Od mina položenih na Jadranu po - tonulo je 16 francuskih i talijanskih ratnih brodova, zajedno s 14 parobroda, pet jedrenjaka i jednim bolničkim brodom. Pri potonuću talijanskog linijskog broda Regina Margherita 11. prosinca 1916. godine (koji je možda naišao na otkinutu talijansku minu), poginulo je 565 ljudi. Austro-Ugarska je tijekom rata od protivničkih i vlastitih mina izgubila sedam ratnih i devet trgovačkih brodova, pri čemu je poginulo oko 1 200 ljudi, dok je 36 minera izgubilo živote tijekom pripreme, polaganja ili čišćenja mina.
Specijalni brodovi
Carskoj i kraljevskoj ratnoj mornarici nedostajali su – kao i većini drugih mornarica – posebni desantni brodovi i brodice, primjerice za raidove komandosa u protivničkoj pozadini. Poznato je kako se jedan odred austrougarskih mornara u travnju 1918. godine iskrcao kod Ancone da bi u luci zarobio neko - liko talijanskih brodica tipa MAS. Na raspolaganju im je stajala samo jedna barkasa, koju je do obale dovukla jedna torpiljarka. Operacija je propala zbog niza razloga, a jedan od njih bio je manjak odgovarajućih desantnih brodica. Još u zimi 1917./18. godine austrijski inženjer Mikulecky konstruirao je za desantne operacije na obali između Venecije i Ancone desantnu brodicu sa zračnim propelerom, de facto ponton sa zrakoplovnim motorom. Brodica je mogla pristati na ravnoj plaži i nije postojala opasnost da će oštetiti brodski vijak. Bila je nalik plovilima koja se danas rabe u Tender br. 4 pred Trstom. (Aichelburg) močvarama Floride.
Pomoćni prateći brodovi, stražarski brodovi, lovci podmornica i topovnjače
Kad je rat počeo, regularni ratni brodovi bili su još dovoljni za zadaće postavljene ratnoj mornarici, ali uskoro, posebice poslije austrougarske ofenzive na Crnu Goru i dalje u Albaniju početkom 1916. godine, bilo je potrebno sve više transportnih i pratećih brodova, kako bi se opskrbljivalo i podupiralo vojsku na toj Južnoj bojišnici. Postrojbe ratne mornarice morale su djelovati i na Jugozapadnoj bojišnici protiv Italije, posebice u plitkim lagunama između Trsta i Venecije, za što su bili potrebni brodovi malog gaza. Austrougarska Lagunska flotila (Lagunenflottille), poznata i pod kodnim imenom Aquaedukt, osnovana je u ožujku 1916. godine i trebala je uključivati tri topovnjače, tri opkoparska tegljača (Pionierschleppboote), četiri tegljača (Schlepptender), osam motornih barkasa i 43 teglenice. Razarači i torpiljarke djelovali su u ofenzivnim i defenzivnim flotnim operacijama, a ujedno bili prebrzi ili su trošili previše goriva i vlastite strojeve u sporoj plovidbi u pratnji sporih trgovačkih brodova. Stoga su, osim većih parobroda koji su služili kao transportni, opskrbni ili bolnički brodovi, unajmljeni i mali obalni parobrodi kao prateći i ophodni brodovi, lovci podmornica, topovnjače ili mali transporteri. Prve teglene podvodne hidrofone iskušavalo se 27. prosinca 1917. godine na parobrodu Pelagosa, koji je izgubljen već 12. veljače 1918. godine (vidi dalje u tekstu).
Prve operacije brodova za potragu za podmornicama (U-Boot-Sucher) Pelagosa, Zadar i Sebenico izvedene su još u lipnju 1917. godine, a 26. veljače 1918. godine osnovana je Flotila za traženje podmornica (Unterseeboots-Suchflottille, skraćeno U-Such-Flottille ili još jednostavnije S-Flottille). Flotila je prvotno uključivala parobrode Arsa, Cetina, Knin, Liburnia, Neretva, Makarska, Monfalcone, Nesazio, Senj i Tátra zajedno s klizarom (gliserom) Szombathy br. 1. Flotili su poslije dodijeljeni i ophodni parobrodi (Kreuzungsdampfer) Novi i Slavija zajedno s lovcem podmornica Zadar.
Brodovi za prijevoz ugljena (i nafte)
Kako je c. i kr. ratna mornarica rasla, a trebala djelovati i izvan Jadrana, tako su joj bili potrebni suvremeni opskrbni brodovi svih vrsta, među njima i brodovi velike nosivosti za prijevoz ugljena. Stoga su 1912. godine u brodogradilištu Stabilimento Tecnico Triestino naručena dva 13.200-tonska broda za ugljen. Poslije porinuća odvučeni su početkom kolovoza 1914. godine – prema mobilizacijskim odredbama koje su se odnosile na već porinute, ali nedovršene brodove – u Pulu, gdje su i dovršeni. Pola je mogla prevoziti 7 000 tona ugljena, a Teodo 6 000 tona ugljena i 1 000 tona nafte (u 22 tanka u pramčanom skladištu). Stoga je drugi brod imao samo tri umjesto četiri velike dizalice, čiji su se dugački krakovi protezali u radnom stanju 8,35 metara izvan brodskih bokova da bi mogli opskrbljivati ugljenom brodove na moru. Nazvani su prema glavnim ratnim lukama Monarhije, Puli i Tivtu, ušli su u službu tek početkom 1916. godine, a tijekom rata opskrbljivali su ugljenom i naftom uporišta u Šibeniku i Boki kotorskoj. Mogli su iskrcavati 110 tona ugljena na sat, tako bi 50 ljudi trebalo čak 19 radnih dana da iskrca teret s broda!
Unajmljeni parobrodi kao pomoćni brodovi
Carska i kraljevska ratna mornarica trebala je u slučaju mobilizacije ili ratnog stanja unajmiti više parobroda od Austrijskog Lloyda iz Trsta za različite namjene, a označeni su kao Dampfer (= Parobrod) s rimskim brojem. U nekim popisima nalazimo i arapske brojeve. U službenom popisu 1. travnja 1914. godine navode se brodovi koje je trebalo unajmiti.
Bolnički brodovi
Austrougarska ratna mornarica i Crveni križ obavili još su u mirnodopskom razdoblju pripreme za slučaj rata, prema tajnim planovima transporta u skladu s Priručnikom za viša zapovjedništva iz travnja 1914. godine. Za razliku od stanja na kopnu, gdje je Crveni križ imao samo ulogu potpore i pomoći vojnim institucijama, za prijevoz ranjenika i bolesnika na moru bio je zadužen isključivo Crveni križ. U spomenutom priručniku navodi se i broj osoblja za prvotno samo dva bolnička broda (Seespitalschiffe br. I i II). Na svakom je trebao služi ti jedan mornarički časnik, jedan svećenik, dva liječnika, jedan medicinski činovnik (apotekar), 17 pripadnika ratne mornarice i 28 bolničara. Za uređenje i opremanje bolničkih brodova bila je zadužena garnizonska bolnica br. 9 u Trstu. Da bi se bolničke brodove jedinstveno i prepoznatljivo označilo, trebali su biti obojeni bijelo, imati na trupu, cijelom dužinom, vodoravnu crvenu ili zelenu traku široku 1,5 m, a na dimnjacima sa svih strana vidljiva četiri znaka Crvenog križa. Brodske je bokove tijekom noći trebalo osvjetljavati, a brodovi su trebali ploviti pod austrougarskom trgovačkom zastavom i zastavom Međunarodnog crvenog križa. Zahvaljujući tim pripremama, Crveni križ uspio je još tijekom mobilizacije staviti u službu tri bolnička broda. Budući da 1914. godine za njih nije bilo mnogo posla na pomorskoj bojišnici (tijekom cijele godine prevezena su samo 742 ranjenika i bolesnika), privremeno su otpisani u prosincu 1914. godine, vraćeni Austrijskom Lloydu i sklonjeni na sigurno.
Tek poslije ofanzive na Crnu Goru, nastavkom operacija u Albaniji početkom 1916. godine, ponovno se pojavila potreba za bolničkim brodovima jer na Južnoj bojišnici nije bilo dobro sagrađenih cesta ni željezničkih veza, stoga je prijevoz ranjenika i bolesnika (pretežno oboljelih od malarije) bio moguć samo morskim putem. Tako je od 1916. do 1918. godine na bolničkim brodovima prebačeno ukupno 128 515 osoba, od čega 12 388 ljudi 1916. godine, 60 782 osobe 1917. godine i 55 345 osoba 1918. godine.