Ideja obnoviti brod kao muzej u Rijeci u načelu je vrlo pohvalna, jer je brod tijekom službe u nekoliko mornarica pod trima zastavama plovio Jadranom, Sredozemljem i nekim svjetskim oceanima, a svojedobno je i potopljen u Rijeci. Tako bi predstavljao izvrstan muzejski objekt za prikaz svih razdoblja svoje službe, kao i povijesti brodogradnje i tehnike.
Nažalost, posebice u nekim medijima, previše se naglašava Titovo doba. Činjenica je da je Galeb svojedobno bio jako poznat, barem u jugoslavenskim i nesvrstanim medijima. Obišao je gotovo cijeli svijet (osim Sjeverne i Južne Amerike i Australije), a posjetilo ga je ili se na njemu zadržavalo 89 svjetskih državnika, poput britanske kraljice Elizabete II., britanskog premijera Winstona Churchilla, egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nassera, bivšeg grčkog kralja Pavla i kraljice Frederike, etiopskog cara Haila Selassija, marokanskog kralja Hasana II., predsjednika Gane Kwame Nkrumaha, finskog predsjednika Urha Kekkonena, glavnih sekretara Komunističke partije SSSR-a Nikite Sergejeviča Hruščova i Leonida Iljiča Brežnjeva, kambodžanskog princa Norodoma Sihanuka, libijskog predsjednika Moamera el Gadafija, alžirskog predsjednika Huarija Bumedijena i tuniskog Habiba Burgibe, sirijskog predsjednika Hafaza el-Asada, rumunjskog predsjednika Nicolaja Ceauseskog, indijskog premijera Jawaharlala Nehrua i premijerke Indire Gandhi, cejlonske predsjednice Sirimavo Bandaranike, indonezijskog predsjednika Ahmeda Sukarna, ciparskog predsjednika nadbiskupa Makariosa, glavnog tajnika UN-a Kurta Waldheima i predsjednika CK KP Kine Hua-Kuo-Fenga. Na njemu su boravili znanstvenici i umjetnici, kao i filmske zvijezde poput Elizabeth Taylor i Richarda Burtona (tijekom snimanja filma Sutjeska 1973. godine), Sophije Loren i Kirka Douglasa, premda je moguće da ih je Tito primio na Brijunima na nekoj od svojih manjih jahti kojih je imao u izobilju.
Njihova imena ne nalaze se na pločicama koje su bile postavljene kod ulaznog slaza na Galeb, a jedina zvijezda koja se izričito spominje je Orden za vojne zasluge sa velikom zvijezdom kojeg je Tito dodijelio brodu 25. kolovoza 1972. godine. Titova supruga Jovanka bila je s njim na gotovo svim putovanjima, osim puta u London 1953. i na Bliski istok 1967. godine. Nalazimo ih oboje na nizu fotografija kako sjede zajedno na palubi ili u salonu, čitajući ili gledajući more. Tada među njima još nije vladala napetost, jer Jovanka još nije imala političkih ambicija, kao u posljednjim godinama zajedničkog života, kad je i nju Tito isključio iz svog užeg kruga. Tita bi se najbolje moglo usporediti s rimskim carem Augustom, koji je unatoč apsolutnoj moći također rado glumio običnog pučanina. U usporedbi s nekim drugim vođama i diktatorima Trećega svijeta Tito je djelovao kao pozitivna i simpatična ličnost.
Njegova putovanja Galebom približila su ga i običnim pomorcima i radnicima. Njegove dobro sačuvane i za svoje doba suvremeno uređene odaje na brodu bile su umjereno luksuzne, malo bolje od stanova prosječnih građana. Na sličan način bile su uređene njegove vile na Brijunima, Beogradu (i širom Jugoslavije), a na Galebu sigurno nije bilo pozlaćenih slavina za vodu ni zlatnih Kalašnikova, kao kod nekih njegovih „kolega“, poput Saddama Husseina. Za putovanja po Jadranu Tito je ipak češće rabio manje jahte, a najpoznatije su bile Jadranka i Podgorka.
Kad je 1948. propala Titova vizija njega kao vođe nove balkanske federacije (koja je trebala uključivati Jugoslaviju, Bugarsku, Albaniju i dijelove Grčke), odlučio se kao „veliki državnik“ okrenuti svjetskoj politici i bio jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih. Prekomorska putovanja bila su jedan od načina proširiti vlastiti mit, a ujedno se odmoriti od dosadne unutarnje politike. Tako je 130 puta putovao u inozemstvo i posjetio 70 stranih država. Stoga ne čudi da je kod širokih masa i ljudi koje je osobno sreo bio vrlo popularan, za razliku od brojnih drugih diktatora koje se moralo „ljubiti na zapovijed“. Ujedno je bio pragmatičan i nije se htio odreći kakvoće. Spominje se i lovačka priča ili legenda, da je skladište voća na Galebu bilo puno kvalitetnih izraelskih naranči. Kako se ne bi uvrijedilo arapske posjetitelje, mornari su tijekom cijele noći prije uplovljavanja u Aleksandriju morali sa svih naranči strugati pečat „Jaffa“.
Naš današnji Galeb porinut je davne 1938. godine u Italiji kao brzi brod za prijevoz banana za državnu kompaniju Regia Azienda Monopolio Banane, skraćeno RAMB. Sagrađena su ukupno četiri broda te klase, a Galeb je kao treći od njih dobio ime Ramb III. Još kod projektiranja planirano je u slučaju rata preurediti sva četiri broda u pomoćne krstarice, ali su tijekom Drugoga svjetskog rata naoružana samo tri, dok je četvrti (Ramb IV) pregrađen u bolnički brod. Ramb I i Ramb II služili su kao naoružani brodovi na Crvenom moru, zajedno s bolničkim brodom Ramb IV, dok je Ramb III ostao na Sredozemlju i sudjelovao je u pratnji konvoja, sve dok ga u svibnju 1941. nije torpedirala britanska podmornica. Ostao je bez pramca i morao se vratiti na popravak u Italiju ploveći cijelim putem iz sjeverne Afrike preko krme. Brod su u rujnu 1943., poslije talijanskog primirja sa Saveznicima, zaplijenili Nijemci i pregradili ga u minopolagača pod novim imenom Kiebitz. Potopljen je savezničkim avionskim bombama u Rijeci, izvađen je i popravljen te je ušao u službu JRM-a kao Galeb.
Tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj ostao je u sastavu JRM-a te je sudjelovao u agresiji na Hrvatsku, a zatim otišao u Boku kotorsku i služio pod zastavom Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) sve do njezina raspada 2006. godine. Konačno je prodan jednomu stranom brodovlasniku i stigao je u brodogradilište Viktor Lenac na remont, koji nije obavljen jer vlasnik nije platio popravke. Galeb je zatim otkupljen i završio je u Rijeci, a trebalo bi ga preurediti u povijesni spomenik, brod-muzej, prenoćište i mjesto za održavanje raznih kulturnih manifestacija. Pri tome predstavlja sve veći kamen spoticanja i povod verbalnih, kao i literarnih sukoba pristaša i protivnika ponovno oživljenog titoizma sa svim njegovim „ljepotama“, premda sam brod nije za to kriv i zaslužio je bolju sudbinu. Ramb III alias Kiebitz alias Galeb tako je proveo veći dio svoje povijesti pod zastavom tadašnje Jugoslavenske ratne mornarice, a najviše nautičkih milja preplovio kao „Titov brod mira“. Ipak se ne smije zaboraviti ni pretpovijest broda, a treba cijeniti i umijeće njegovih graditelja prije osam desetljeća, kao i ljudi koji su ga popravili i zatim održavali preko sedamdeset godina. Bila bi šteta prodati ga u staro željezo ili potopiti kao cilj za ronioce, jer je još uvijek u (relativno) dobrom stanju.
Uloga broda-muzeja, galerije, mjesta za održavanje priredbi i restorana mogla bi ga još niz godina održati „na životu“. Galeb je ipak polarizirao hrvatsku javnost, posebice kod ljudi koji smatraju da bi Titovo doba trebalo završiti u „ropotarnici povijesti“ te da bi se konačno trebalo početi objektivno proučavati i učiti povijest. Nove generacije moraju saznati da ni Rijeka ni Hrvatska, kao ni brodogradnja s pomorstvom ne postoje tek od 1945. ili 1991. godine, nego je riječ o višestoljetnoj tradiciji koju treba cijeniti, na nju se sjećati i odgovarajuće je prikazati javnosti zajedno sa svim pozitivnim i negativnim zbivanjima i posljedicama, uključujući i „mitsko“ doba Jugoslavije, kojega se mnogo ljudi nikako ne može ili ne želi odreći.
Izvadak iz knjige „Galeb“ autora Zvonimira Freivogela, u izdanju Despot infinitusa.