Egipat je sredinom i potkraj 19. stoljeća bio djelomice samostalna provincija pod nominalnom upravom Osmanskoga Carstva, a pokrajinom je u ime turskoga sultana vladao egipatski vicekralj – kediv. Unatoč pretežito arapskomu stanovništvu, dio plemstva i vojnih zapovjednika bili su stranci, Turci, Albanci te Čerkezi, koji su od ruskih pogroma pobjegli s Kavkaza u Tursku.
Važnost Egipta naglo je porasla u novije doba gradnjom Sueskoga kanala, koju je u drugoj polovici 19. stoljeća pokrenuo francuski inženjer Ferdinand de Lesseps (premda su prvi nacrti potjecali od Austrijanca Aloisa Negrellija, dok su manji kanal između delte Nila i Crvenoga mora počeli graditi još stari Egipćani pod faraonom Nehom II. u 6. stoljeću prije Krista, a nakon stotinjak godina dovršio ga je perzijski car Darije I.).
Oko 56 posto dio dionica „Compagnie universelle du Canal maritime de Suez“, osnovanih 1858. godine za gradnju, održavanje i uporabu Sueskoga kanala, pripadalo je francuskim dioničarima, a ostalih 44 posto egipatskomu potkralju Mohamedu Saidu-paši, koji je morao uložiti vlastita sredstva kad sve dionice nisu prodane. Gradnja kanala počela je 1859. godine, a dovršen je deset godina poslije, odnijevši navodno tisuće žrtava među egipatskim radnicima, što noviji izvori ipak ne potvrđuju. Luka osnovana na obali Sredozemnoga mora, gdje je počela gradnja kanala, nazvana je Port Said po Mohamedu Saidu, koji je umro 1863. godine. U to doba vladao je politički rivalitet između Velike Britanije (imperijalnoga carstva pod kraljicom Viktorijom, proglašenom i caricom Indije) i Francuske (prvotno carstva pod Napoleonom III., a od 1871. godine ponovno republike), stoga su se engleski političari stalno protivili gradnji kanala pod francuskim vodstvom i tražili od turskoga sultana da zabrani taj projekt. Kanal je skraćivao put iz Europe na Daleki istok (i u britansku koloniju Indiju, „dragulj u britanskoj carskoj kruni“) za nekoliko tjedana, a Francuzi bi ga u slučaju rata protiv Engleske mogli sami rabiti te engleskim brodovima sprečavati prolazak.
Od 1866. godine egipatski radnici više nisu bili obvezni raditi na gradnji kanala, zaposleni su brojni radnici s cijeloga Sredozemlja, a u sve većoj mjeri rabljeni su za kopanje i parni strojevi. Sueski kanal dovršen je i svečano otvoren potkraj 1869. godine, uz nazočnost brojnih okrunjenih glava te tada vodećih europskih i svjetskih političara.
Englezi su se konačno uspjeli uključiti u financiranje održavanja kanala, kao i ubiranje prihoda od prometa, zahvaljujući činjenici da su egipatski dugovi sve više rasli.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. rujna 2019.
