Poslije uspostave NDH 10. travnja 1941. u početku su protiv komunista poduzimane samo mjere predostrožnosti praćenjem njihova kretanja. Pojedinačno su uhićivani i zadržavani u pritvoru na nekoliko dana, no nije bilo ni ubojstava ni slanja u logore.
Većeg i organiziranijeg progona komunista još nije bilo, a jedan od razloga takva stanja svakako je bio u postojećem njemačkosovjetskom paktu o nenapadanju, koji je sklopljen 23. kolovoza 1939. i bio je na snazi za Njemačku i njezine saveznike. Međutim, poslije napada njemačke na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941., vlasti NDH mijenjaju odnos prema komunistima i dolazi do većih uhićenja. Tada je redarstvo NDH pojačalo nadzor nad kretanjem određenih osoba, uglavnom komunista, registriranih na popisima policije bilo iz ranijeg razdoblja, bilo sastavljenih na temelju prokazivanja ustaških agenata i doušnika. Otada su sve do prve polovine 1942. osobito u Zagrebu često izvođena strijeljanja redarstveno utvrđenih komunista za odmazdu zbog pojedinih atentata ili većih sabotaža.
Njemački Gestapo dovodio je ustaškom redarstvu i instruktore, kako bi specijalno obučili nove ustaške agente koji još nisu imali iskustva u borbi s Komunističkom partijom i SKOJ-em. Jedan od njih bio je i Ljudevit Tiljak kojeg je Gestapo iz Beograda doveo ustašama za instruktora u Zagreb. Tiljak se čitavog života studiozno bavio komunističkim pokretom i imao je čitavu mrežu konfidenata koji su radili za njega još u Kraljevini Jugoslaviji. Bio je poznat po tome što dobro pamti fizionomiju ljudi, a posebno komunista za koje je uvijek govorio, kada bi odlazili iz zatvora: „Nadam se da ćemo se opet vidjeti“. Tiljak je kao dobar poznavatelj komunističkog pokreta i mnogih predratnih komunista predstavljao veliku opasnost za zagrebačke komuniste koji su ga zato i likvidirali 4. srpnja 1941. godine. Ustaške vlasti strijeljale su, kao odmazdu za to ubojstvo, 9. srpnja iste godine deset komunista iz logora Kerestinec te su to oglasom obznanili. Međutim, kasnije su promijenjene metode rada redarstva jer je i šef redarstva Eugen Dido Kvaternik smatrao da nije politički oportuno, napose prema komunistima Hrvatima provoditi drastične mjere kao što su stavljanje pred prijeke sudove i izricanje najtežih kazni.
Tijekom 1942. godine Eugen Dido Kvaternik naredio je nove smjernice redarstvenog rada. Prema tim smjernicama trebalo je nastojati pridobiti za obavještajni rad svakog komunista koji se tijekom istrage pokaže spremnim za suradnju. Prema uputama koje su s tim u vezi dobili upravitelji i nadstojnici redarstva, morali su naročitu pažnju obratiti na niže pozicionirane partijske dužnosnike, primjerice na one koji su prikupljali Crvenu pomoć ili sanitetski materijal. Bilo je naređeno da se takve, ako se za njih sazna tijekom istrage ili obavještajnim putem, niti ne uhiti, već ako ima mogućnosti da ih se pridobije za suradnju. Nakon što bi se pojedinci obvezali na suradnju, dotični referent ili upravitelj puštao bi ih na slobodu. Tih su se uputa držali naročito u Zaštitnom redarstvu u Zagrebu. Na taj je način pušten veći broj komunista na slobodu. Rezultati takva rada u početku su bili neznatni, mnogi tako pušteni na slobodu odbjegli su u partizane, što u nikojem slučaju nije bio cilj, jer se redarstvo, barem u to vrijeme, nije bavilo partizanskim pitanjem prepuštajući to vojnim ustaškim i domobranskim postrojbama. Redarstvo se u praksi ograničavalo na suzbijanje partijskog rada po gradovima. Cilj je bio da se na taj način pridobiveni obavještajci što čvršće ugrade u samu partiju i svojim radom ponovno zadobiju uslijed uhićenja izgubljeno povjerenje. Pritom je primjenjivana metoda po kojoj su zatvarani svi oni suradnici ili članovi partije koji su pridobivenom obavještajcu stajali na putu u njegovu napredovanju u partijskim strukturama. Istodobno se nedodirnutima ostavljalo one čije je povjerenje takav obavještajac zadobio i koji su mogli poslužiti za lakše prodiranje takvog obavještajca u partijske strukture. Znatniji rezultati takva rada, što je i razumljivo, pokazali su se tek nakon dužeg vremena.
Redarstvo je poslije tako izvršenih priprema zahvaljujući radu obavještajaca vršilo jednu provalu za drugom, posebno u mjesne komitete u Zagrebu, koje su iznenađivali i uhićivali skupno upravo zasjedanjima. Kada se pojedini agent uspio ubaciti u redove KPJ, nastojao je saznati što više o članovima i oblicima rada. Tek kada bi uhićeni agent izvidio cjelokupnu situaciju i kada više ne bi doznao ništa novo, provodilo bi se uhićenje. U tom razdoblju redarstvene vlasti NDH tragale su radi sprečavanja pobuna za istaknutim komunistima. U izvješću Zaštitnog redarstva iz Zagreb krajem 1941. Ciru Verdianiju, talijanskome redarstvenom izaslaniku poslanstva u Zagrebu, kaže se „da su vođe zadnjih pobuna na području Gospića i Perušića advokat Blažević (Jakov, op. D. K.) i Ivan Rukavina zvan ‘Palenta’ iz Perušića, pomoćnik Blaževića i ortodoksni komunist i vođa komunističke partije u Buniću, odgovoran za ubijanje žena, djece i žandara u istom mjestu“. U istom izvještaju kaže se „biti ćemo vam vrlo zahvalni ako uklonite svaku smetnju našim vlastima u Gospiću i Perušiću da uhite gore imenovane i sprovedu ih u Zagreb jer su isti glavni akteri pobune u Lici i odgovorni za teške zločine u istom području“. Na području kotara Sisak redarstvo NDH tragalo je za Mikom Špiljkom i drugim istaknutim komunistima.
Tako je početkom listopada 1941. izdana tjeralica za Mikom Špiljkom za koga je navedeno: „Miko Špiljak, sin Dragutina i Kate, rođene Ljubić, rodom i boravištem iz Odre, obćine Sela, kotara Sisak. Star 23 godine, stasa srednjeg, kose kestenjave, lica oblog, očiju plavih, nos pravilan, osobitih znakova nema, brkove brije, govori hrvatski. Obučen u građansko polovno odijelo, na glavi crni šešir, cipele crne. Pošto se isti nalazi sada u biegu nepoznatog boravišta, mole se sve vlasti da se uhiti i pod sigurnom pratnjom privede Priekom sudu kod Sudbenog stola u Petrinji“.
Od početka 1943. godine izvješća i analize pojedinih tijela i ustanova NDH sve više konstatiraju stalan porast partizanskog pokret na cijelom području države. Područje NDH sve se više smanjivalo i položaj ustaškog režima slabio je bez obzira na poduzimane mjere. Razvoj događaja pokazao je da je komunistički, odnosno partizanski pokret na čelu s Titom postao glavni politički i vojni protivnik NDH. Vlasti NDH sve su više svoju pozornost usmjeravali na Tita, vođu partizanskog pokreta. Osim Nijemaca, ustaških i domobranskih postrojbi u potjeru za Titom uključilo se i redarstvo i oružništvo NDH. Naime, njemački Wehrmacht koji je imao ispostavu u Beogradu, u svojem je arhivu još od kolovoza 1941. imao karton podacima o Ivanu Brosu. U njemu je pisalo da je Ivan Bros po zanimanju mehaničar, rođen u Kumrovcu i da je komunist koji je više puta osuđivan te da je njegovo ilegalno ime „Tito“. I Gestapo u Beogradu imao je neke, ne potpuno točne, podatke o Josipu Brozu, odnosno Titu. Iz njih je proizlazilo da je po zanimanju radnik, vjerojatno grafički slagar, da se školovao u Moskvi, da ima između 40 i 50 godina, da je visoka stasa, da ima crnu kosu i tamnosmeđe oči. Dalje se navodi da je „osim elegantnog odijevanja bez posebnih karekteristika“.
O tome kada su vlasti NDH počele posvećivati glavnu pozornost Titu kao vođi komunističkog pokreta postoje različita mišljenja. Istaknuta hrvatska povjesničarka Fikreta Jelić-Butić u knjizi „Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945.“, Zagreb, 1977., navodi da je sredinom veljače 1943. glavni režimski list u NDH, zagrebački dnevnik „Hrvatski narod“ nakon navođenja određenog broja rukovodilaca NOP-a srpske nacionalnosti, naglasio da glavni politički vođe ove skupine jesu „Tito“ i Moša Pijade. Autorica je istaknula da je to bilo prvi puta da su vlasti NDH, odnosno ustaška promidžba javno spominjali Titovo ime. Međutim, takva tvrdnja nije točna, jer otprilike mjesec dana ranije, 20. siječnja 1943. u „Redarstvenom vjestniku“ gdje su se tiskale potjernice, na drugoj stranici pod rednim brojem 510. objavljena je potjernica za Josipom Brozom Titom. Uz njegovu sliku objavljenje tekst sljedećeg sadržaja: „Brozović Ivan, zvan Tito, sin Franje i Marije, r. Javoršek, rođen 1892. u Kumrovcu, visok 170 cm, kosa tamno plava, oči modre, zubi slabi, na srednjem prstu lijeve ruke ima ožiljak. Posjeduje putnicu pod imenom ing. Tomanek Josip, rođen 1893. u Klatovi, izdan od redarstva u Pragu pod br. 26586 od 13. V. 1935., izdaje se pod imenom Broz Josip. Prepratiti zbog komunizma Zaštitnom redarstvu Zagreb na br. 3654-42“.
Glavno zapovjedništvo oružništva, Odjel za javnu sigurnost, taj. br. 763 od 22. ožujka 1943. dostavilo je oružničkim postrojbama detaljnije podatke o vrhovnom zapovjedniku partizana. Tako se navodi: „Josip Broz, koji se krije i radi pod konspirativnim imenom ‘Tito’, sin Franje i majke Javoršek, rođen 1892. u Kumrovcu, kotar Klanjec. Iste zavičajnosti, rimokatoličke vjeroispovjesti, oženjen sa Pelagijom Belousov (Ruskinjom), po zanimanju kovinarsko-tokarski radnik. Osobni opis: Uzrast srednji (170 cm), vitak, ravan, oči modre, nos normalan, usta normalna, slabi zubi, kosa gusta, tamno plava, nešto prosijeda, na srednjem prstu lieve ruke ima ožiljak, oblo lice, obrijanih brkova. Govori: njemački, španjolski, francuski, engleski i ruski. U toku svoje djelatnosti kao istaknuti komunist-partizan pojavljivao se kao Ivan Brozović i kao ing. Josef Tomanek sa čehoslovačkim pasošem“.
Nakon toga naveden je kraći Titov životopis: „Iz izvoda njegove političke očevidnosti kao i inih podataka proizlazi da je imenovani u svjetskom ratu sudjelovao u austrijskoj vojsci i da je navodno već 1917. bio u Moskvi (zarobljenik?). Već u mlađim godinama imao je buran život, a zbog djelotvornog sudjelovanja u organiziranju komunističke stranke u Hrvatskoj biva više puta osuđivan (ispadi na socijaldemokratskim skupšti ama, širenje komunističke literature, posjedovanje oružja, sastanak funkcionara nezavisnih sindikata gdje preuzima vodstvo, predsjednik Mjesnog komiteta Zagreb, Trešnjevka), te 1935. odlazi u Rusiju, nakon promidžbenog puta po Jugoslaviji. U Rusiji se je bavio sindikalnim pitanjima u odnosu na jugoslavenski prirad, istakao se kao dobar pisac, a manje kao govornik. Nakon jednogodišnjeg boravka u Rusiji upućen je u Francusku u središnji odbor komunističke stranke Jugoslavije sa zadatkom upućivanja jugoslavenskih dobrovoljaca u Španjolsku, odakle se vraća u Jugoslaviju sa ciljem reorganizacije i preuzimanja vodstva komunističke stranke. Navodno je radio neko vrijeme u Kragujevcu ili Valjevu. Godine 1941. prisustvuje sjednici središnjeg odbora komunističke stranke Jugoslavije u Zagrebu te je i danas tajnik tog odbora, glavni zapovjednik partizanskog glavnog stožera Jugoslavije i ima vodeću ulogu u komunističkoj stranci. Prema pouzdanim informacijama njegova žena Pelagija nalazila se 1929. u komunističkom kursu, dok je živjela u Zagrebu uživala je podporu od stranke, sadašnje boravište nepoznato, nema djece. Dostavlja se na znanje“.
Ustaški redarstvenici, odnosno obavještajci u svojim su izvješćima donosili i podatke o Titovu podrijetlu. Tako je obavještajac pod pseudonimom „Gvozd“ izvještavao da Tito nije Broz – već srpski general Tihomir Todorović (Tito) koji se 1934. kao komunist žestoko posvađao s bivšim ministrom vojske Stojanovićem i zbog toga je morao napustiti Jugoslaviju i otići u Moskvu. Prema izvješću ustaškog obavještajca pseudonima „Gvozd“ poslije kratke izobrazbe u Moskvi otišao je u Španjolsku, a zatim se vratio u Jugoslaviju, odnosno Srbiju. Na kraju izvještaja obavještajac pod pseudonimom „Gvozd“ navodi sljedeće: „On kao jedan general srpski, mogao je jedini privući k sebi Srbe – pravoslavce – četnike i partizane. Nemojmo se zavaravati o Brozu koji je poginuo za vrijeme preokreta, on je bio isto komunista i dobrovoljac u Španjolskoj“.
U tom su vremenu razne glasine o Titovu podrijetlu, osim na području NDH, kružile i po Srbiji. Tako je šef srpske državne sigurnosti u Beogradu izvještavao da je Titovo pravo ime Viktor Volodjin te da je ruski emigrant koji je navodno vodio jednu tvrtku u Užicu. Prema jednoj drugoj informaciji navodno je Tito bio časnik austrougarske vojske, rodom Slovenac, koji se 1917. godine u užičkoj bolnici liječio od tifusa.Prema tom izvoru Tito je prije Drugoga svjetskog rata navodno bio i u službi sovjetske Kominterne i njemačkog Gestapa i „govori iskrivljenim srpskim jezikom koji je sličan kajkavskom“.
Ustaški su obavještajci i u sljedećim godinama rata slali izvještaje o Titu. Tako je obavještajac pod pseudonimom „Jones“ 25. veljače 1944. iz Banje Luke poslao obavještajnom odsjeku B II. GRAVSIGUR-a sljedeći brzojav: „Tito želi pobjeći u Rusiju. Čeka ga zrakoplov koji će se spustiti na prostoru između Bosanskog Petrovca i Ključa. Treba ga spriječiti. Neka se odmah o tome obavieste partizani oko Skender Vakufa, Ribnika, Ključa, Šipraga i Vlašića. Tiskajte odmah letak i odmah ga bacite. Ako se u ovoj okolici za ovo sazna postoji mogućnost da će ga možda ubiti“. No, kako se kasnije pokazalo svi napori i mjere redarstva i obavještajaca NDH nisu dali nikakve rezultate u hvatanju Tita. Osim potraga za Josipom Brozom Titom i istaknutim komunistima, redarstvo i oružništvo NDH tragalo je i za četničkim vođom Dragoljubom Dražom Mihailovićem.
Naime, još od kraja 1941. godine pretpostavljalo se da će se Draža Mihailović prebaciti na područje NDH, odnosno u istočnu Bosnu. Tako je Vrhovno oružničko zapovjedništvo 13. prosinca 1941. Zapovjedništvu 4. oružničke pukovnije u Sarajevu u predmetu „Potjernica za Dražom Mihajlovićem“ dostavilo sljedeće podatke: „Stožer Draže Mihajlovića zarobljen je 20 km jugoistočno od Valjeva. Sam Mihajlović pobjegao je iz Užica, vjerovatno u pravcu zapad ili sjeverozapad. Kod prelazka granice odmah ga uhvatiti. Nagrada 200.000 dinara. Prednje se dostavlja s molbom na znanje i poduzimanje potrebnih mjera za hvatanje imenovanog čim se pojavi na našem području. Draža Mihajlović je glavnostožerni pukovnik bivše jugoslovenske vojske i zapovjednik je četnih skupina. Jugoslovenska vlada u emigraciji sa sjedištem u Londonu, imenovala ga je zapovjednikom obnovljene jugoslovenske vojske na cielom području bivše jugoslovenske države, i navodno unapriedila ga u čin generala. Njegov stožer nalazio se je, prema posljednim podatcima na Ravnoj Gori u Srbiji. Četničke skupine u istočnoj Bosni, pod zapovjedničtvom bivšeg oružničkog bojnika Jezdimira Dangića, održavale su tiesnu vezu sa Mihajlovićevim stožerom, te nije isključena mogućnost, da će on pokušati skloniti se negdje u istočnu Bosnu. O njegovom hvatanju, ili mjestu boravka, odmah brzojavno-šifrirano izvijestiti. Na znanje, savezno zapovjedi ovoga stožera J.S. Broj 1380/Tajno od 11. prosinca 1941. godine“.
Naime, cijelo ovo područje, kotarevi Srebrenica i Vlasenica te Zvornik nalazili su se tada u punoj vlasti četnika koje je tamo organizirao i predvodio bivši „žandarmerijski major“ Jezdimir Dangić, rodom iz okolice Srebrenice. Vlasti NDH namjeravale su područje prema Srbiji i Crnoj Gori pretvoriti u posebnu Vojnu krajinu, koja bi štitila NDH od mogućih neprijateljskih upada na njezino područje. Zapovjednik Vojne krajine trebao je imati sjedište u Sarajevu, a njemu su na tom području trebale biti podređene vojne i civilne vlasti. Prema zamišljenom planu to je područje trebalo naseliti dragovoljcima iz cijele NDH. Doseljenicima jedržava trebala dodijeliti zemljišni posjed, a srpsko stanovništvo s tog područja trebalo je upotrijebiti za izvođenje različitih radova. Međutim, planovi o naseljavanju dragovoljaca u istočnu Bosnu nisu ostvareni. Zamišljena Vojna krajina u NDH trebala je zaštiti njezine istočne granice prema Srbiji i Crnoj Gori jer se držalo da bi mogući pokušaji destabilizacije mogli doći upravo s toga područja.
O Draži Mihailoviću i četničkom pokretu izvještavali su i službenici diplomatskog predstavništva NDH u Beogradu. Tako je 7. srpnja 1942. Ustaškoj nadzornoj službi, odnosno njezinu zapovjedniku E. D. Kvaterniku izvješće poslao generalni konzul NDH u Beogradu dr. Ante Nikšić. U izvješću se navodi da se Draža Mihailović sa svojim stožerom većinom skriva u planinama u Homolju i Ravnoj Gori te da se oružana snaga današnje Srbije sastoji uglavnom od vladinih dobrovoljačkih odreda, četničkih odreda Koste Pečanca, srpske državne straže. Za glavni stan četničkih odreda vojvode Koste Pečanca navodi se da se nalazi negdje u središtu Srbije, i to u okolici Niša i Aleksinca, a povremeno dolazi i u Beograd. Nikšić izvješćuje „da pored četnika vojvode Koste Pečanca postoje još i razni samostalni četnički odredi na čelu kojih se nalaze razne vojvode, čiji je broj i veličinu teško ustanoviti. Svi ovi oružani odredi imaju vezu sa Dražom Mihailovićem koji ga svi odreda pomažu, omogućuju mu opstanak te mu pribavljaju živežne namirnice“. U izvješću se navodi da „svi naprijed navedeni misle kao i Draža Mihailović, a u mnogim slučajevima misle kao i komunisti“.
Kasnije su vlasti NDH jasno razlikovale partizanski od četničkog pokreta Draže Mihailovića, što svakako pokazuju i lokalni sporazumi NDH s pojedinim četničkim skupinama u cil protiv zajedničkoga političkog protivnika – partizanskog, odnosno antifašističkog pokreta, vlasti NDH bile su prisiljene na potpisivanje sporazuma i suradnju s četnicima bez obzira na njihove velike proturječnosti. Od sredine 1942. postoje pisani sporazumi između četničkih vođa i vojnih te civilnih vlasti NDH od Drine do Kupe. Osnovni interes NDH bio je uspostaviti nadzor nad četničkim postrojbama kako bi ih se u pogodnom trenutku moglo lakše razoružati, zatim barem djelomično onemogućiti četničke zločine nad hrvatskim (i muslimanskim) stanovništvom te ih iskoristiti u borbi protiv zajedničkog neprijatelja – partizanskog pokreta. Tako je Vrhovno oružničko zapovjedništvo Glavnom stožeru domobranstva početkom 1943. izvještavalo o razgovorima s četničkim zapovjednikomu Vrhovinama o zajedničkoj suradnji protiv partizana.
Interes četnika bio je da uz materijalnu pomoć vlasti NDH ojačaju svoje postrojbe i političke organizacije, priznajući pritom formalno vrhovnu vlast NDH i dobivajući zauzvrat izvjesnu autonomiju lokalne vlasti na teritorijima koje su držale njihove vojne snage.
Međutim, četnici se najčešće nisu pridržavali ovih sporazuma ili su ih na razne načine izigravali. Agenti obavještajne službe NDH iz Srbije i pograničnih krajeva prema Srbiji slali su izvještaje o četničkom pokretu Draže Mihailovića. Tako je primjerice u izvješću jednog agenta krajem 1943. navedeno „da za razliku od Nedićevaca Dražinovci ne traže Veliku Srbiju, već uspostavu bivše Jugoslavije u kojoj Hrvati uopće ne bi došli do odlučnije riječi“. Napominje se i da Draža Mihailović želi imati što veći broj popisanih zaprisegnutih muškaraca kralju Petru. Ubačeni ustaški obavještajci iz Srbije su izvještavali i da su četnici Draže Mihailovića skoro potpuno istrijebili komuniste u Srbiji te da zbog toga preostali komunisti prelaze preko srednjeg toka Drine i Save jer tvrde da je stanje u Srbiji puno gore nego u Hrvatskoj.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u srpnju 2013.
