Kako je detaljno opisano u prvom broju VP-a iz travnja 2011., Kraljevina Jugoslavija napadnuta je 6. travnja 1941. godine i pobijeđena u roku od dvanaest dana, pri čemu se većina postrojbi raspala u prvom tjednu ratnih djelovanja. Rat je de facto izgubljen prije nego li je počeo, zahvaljujući zastarjeloj obrambenoj koncepciji i staromodnom naoružanju, nesposobnom zapovjedništvu oružanih snaga i političkom cik-cak kursu tijekom mjeseci i tjedana prije napada na Jugoslaviju.
Dok je Kraljevsko zrakoplovstvo, decimirano u prvim njemačkim zračnim napadima, ipak nastojalo pružati otpor, Kraljevska je mornarica pretežito ostala u lukama i poslije je optužena kako su njezini časnici izdali državu i predali neprijatelju netaknuto brodovlje. Samo je nekoliko brodova prebjeglo Britancima u Egipat, nekoliko je oštećeno ili potopljeno u zračnim napadima, a dva su na Jadranu potopile vlastite posade: razarač „Zagreb“ u Boki Kotorskoj i minopolagač „Malinska“ u Obrovcu na Zrmanji. Istina je ipak bila malo drugačija, a strateška situacija potpuno različita od planirane i očekivane, stoga za bolje razumijevanje događanja treba ukratko prikazati nastanak i razvoj te propast Jugoslavenske kraljevske mornarice 1941. godine. Mornarica Kraljevstva SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca), od 1929. Jugoslavije, bila je teritorijalni nasljednik puno veće austrougarske Carske i kraljevske ratne mornarice (Kaiserliche und königliche/k.u.k. Kriegsmarine). Čak je nekoliko dana raspolagala cijelim brodovljem bivšeg carstva! Ratnu je flotu u Puli 31. listopada 1918. godine u ime cara Karla I. predstavnicima Narodnog vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba (Države SHS, proklamirane 29. listopada u Zagebu) predao posljednji zapovjednik c. i kr. mornarice, admiral Miklos Horthy. Na brodovima u pulskoj luci spuštene su austrougarske i podignute hrvatske trobojnice, dan poslije i na jedinicama u Boki kotorskoj i u drugim pomorskim uporištima, ali su nažalost popustile vojna stega i pozornost stražarskih postrojbi. Rat još nije bio gotov te su u noći s 31. listopada na 1. studenog talijanski diverzanti potopili u pulskoj luci zastavni brod „Viribus Unitis“, gdje se uz 300 mornara utopio i prvi zapovjednik «Flote SHS», kontraadmiral Janko Vuković-Potkapelski. Primirje između Austro-Ugarske i država Entente sklopljeno je tek 3. studenog i trebalo je stupiti na snagu sljedećeg dana, a u skladu s uvjetima primirja cijelo je brodovlje predano pobjednicima. Talijani su ušli u Pulu 4. studenog, a njihovi brodovi su slijedili 5. studenog, kada se počelo zamjenjivati hrvatske zastave talijanskim. Američki brodovi uplovili su u Split, a francuski u Boku kotorsku, gdje su također slijedile zapljene i okupacija. Država se SHS 1. prosinca 1918. godine ujedinila s Kraljevinom Srbijom (koja je u međuvremenu već progutala ratnog saveznika Crnu Goru), jer su se njezini predstavnici nadali kako će zajedno biti jači, a preko «srbijanske veze» (Srbija je ipak bila na pobjedničkoj strani) iz savezničkog ratnog plijena dobiti i dio brodovlja. Zatražene su 4 suvremene brze krstarice, 17 razarača, 27 torpiljarki, 12 podmornica, 6 riječnih monitora i druge manje jedinice, ali Ententa nije bila spremna prepustiti Kraljevini SHS ni jedan ratni brod od značenja. Zahtjevi su poslije smanjeni na 2 krstarice, 6 razarača, 30 torpiljarki i 4 podmornice, ali ni to nije ispunjeno. Posebice je Italija, «stoljetni neprijatelj» na drugoj obali Jadrana, nastojala poslije raspada Austro-Ugarske oduzeti novoj državi sve ratne brodove i dio obale, te «konkurentsku» mornaricu svesti na razinu policijske flotile ili obalne straže. Italija je zauzela Trst i Pulu, cijelu Istru, a poslije i Rijeku, dobila Zadar s okolicom te otoke Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu.
Nakon niza pregovora i poslije završetka okupacije ostatka jadranske obale, nova je mornarica u skladu s mirovnim ugovorom sklopljenim 1919. godine dobila samo 8 novijih i 4 stare torpiljarke, 4 još starije torpiljarke preinačene u minolovce i nekoliko pomoćnih brodova, među kojima i nekoliko «hulkova», brodskih trupova bez pogona, preinačenih u ploveće vojarne. Na rijekama je smjela zadržati tri monitora bivše austrougarske Dunavske flotile, dok je četvrti potjecao iz ratnog plijena Kraljevine Srbije. Ipak se u novom kraljevstvu 31. listopada slavio kao Dan («Slava») mornarice, u sjećanje na prvu izgubljenu flotu, preuzetu u Puli. Kraljevska mornarica u novoj državi nije puno značila, premda se Srbija svojedobno jako trudila izaći na more, najprije preko Albanije, a kad to zbog osnivanja albanskog kraljevstva 1912. godine nije uspjelo, preko Bosne i Hercegovine, što je bio jedan od uzroka izbijanja Prvog svjetskog rata (iako su jugoslavenski povjesničari poslije stalno tražili krivce na austrijskoj i njemačkoj strani).
Kada je jadranska obala konačno postala «naša», za malu mornaricu su odvajana minimalna novčana sredstva, često manja od odobrenih za žandarmeriju. Jedan od razloga bila je činjenica kako je ratna mornarica predstavljala «strano tijelo» unutar oružanih snaga Kraljevine: Srbija je bila kontinentalna država bez pomorske tradicije i razumijevanja pomorskog ratovanja, stoga je većina mornara i časnika Kraljevske mornarice potjecala iz «poola» bivšeg protivnika, što je jako smetalo srbijanske vojne i političke vrhove. Tako se poslije tvrdilo kako je prije rata trebalo umiroviti sve više časnike i zamijeniti ih časnicima kopnene vojske, što ne bi spriječilo poraz na moru, ali bi izazvalo nepotrebne gubitke u brodovima i ljudstvu. Poznato je kako su pomorski časnici bivše Kraljevine uvijek bili bolje školovani od svojih «armijskih» kolega, a postoji i niz crtica i anegdota o idejama vojske kako treba voditi brodove i mornaricu (vidi «sivac»).
Osam novijih torpiljarki, devastiranih u Boki tijekom francuske okupacije, obnovljeno je početkom 1920.-ih godina u Kraljevici i Tivtu (jer su velika austrougarska brodogradilišta u Trstu, Puli i Rijeci postala talijanska) te su dobile oznake od T 1 do T 8, a dvije su izgubljene ili otpisane prije 1941. godine. Od starijih brodova (torpiljarki T 9 – 12 klase „Kaiman“ i minolovaca D 1 – 4) svi nisu ni ušli u službu, a 1941. godine postojao je još samo «drager» D 2 pridružen Vojnoj pomorskoj akademiji u Gružu. Prvi «novi» brodovi male Kraljevske mornarice bili su šest njemačkih minolovaca klase „Orao“ kupljenih 1921. godine u školske svrhe. Prvi Flotni plan iz 1922. predviđao je nabavku 24 razarača ili torpiljarke, 24 podmornice i brojnih minolovaca i hidroaviona. Ti planovi iz financijskih razloga nisu bili ostvarivi, tako je 1925. godine u Njemačkoj nabavljena i preinačena stara krstarica „Niobe“, koja je kao „Dalmacija“ služila kao školski i zapovjedni, a poslije i protuzrakoplovni brod. Brodogradilište u Kraljevici, od 1930. godine u vlasništvu britanske tvrtke «Yarrow», dovršilo je 1931. godine pet malih minopolagača, započetih za c. i kr. mornaricu u doba I. svjetskog rata (klasa „Malinska“ ili „Marjan“). U Splitu je 1922. godine osnovano novo brodogradilište, od 1931. godine u vlasništvu francuske tvrtke «Chantiers et Ateliers de la Loire», a od 1932. godine nazvano «Brodogradilište Split A.D.». Zajedno s Kraljevicom i malim brodogradilištem «Lazarus» na Sušaku, tri su brodogradilišta 1936. godine dobila zajedničko ime «Jadranska brodogradilišta d.d.». Trebala su obnavljati starije i graditi nove brodove, što je postalo moguće tek izravno prije II. svjetskog rata. Od 1927. do 1931. godine naručene su u Velikoj Britaniji podmornice „Hrabri“ i „Nebojša“, torpedne brodice „Uskok“ i „Četnik“ i razarač-vođa flotile „Dubrovnik“. U Francuskoj su sagrađene podmornice „Osvetnik“ i „Smeli“, a 1939. godine i „Beograd“, kao prototip za novu klasu manjih razarača građenih u Splitu („Zagreb“ i „Ljubljana“). U Njemačkoj je, rabeći novčana sredstva njemačke ratne odštete, naručeno nekoliko pomoćnih brodova: školski jedrenjak „Jadran“, pomoćni brod „Spasilac“, matica za hidroavione „Zmaj“ i par manjih plovila. Najveći pomoćni brod bio je tanker „Perun“, sagrađen 1939. godine u Belgiji. Planirana obnova Kraljevske mornarice i zamjena starijih brodova i oružja počela je tek tijekom 1930.-ih godina, ali je bila ometana predratnim i ratnim zbivanjima. Kraljevska mornarica trebala je poput bivše austrougarske mornarice braniti obalu i otoke od talijanskog napada. Očekivala se suradnja sa savezničkim mornaricama (britanskom i francuskom), kao protutežom talijanskoj mornarici na Sredozemlju, ali se politička situacija brzo mijenjala. Jugoslavija je ostala neutralna 1939. godine, a poslije poraza Francuske u lipnju i talijanskog napada na Grčku u listopadu 1940. godine, našla se u «neprijateljskom okružju».
Osim Italije, koja je držala i Albaniju te vodila rat u Grčkoj, potencijalni protivnici bile su Njemačka (koja je «priključila» Austriju 1938. godine), Mađarska i Bugarska, a čak je i «prijateljska Rumunjska» pristupila Trojnom paktu. «Kraljevina Jugoslavija» već se poslije ubojstva kralja Aleksandra I. u Marseillesu 1934. godine počela okretati državama „Osovine“, tako je 1937./1938. Njemačka isporučila za mornaricu osam motornih torpiljarki tipa „Orjen“. Njih su trebale slijediti još četiri poboljšane jedinice, a naručene su i dvije male obalne podmornice kao zamjena za klasu „Hrabri“, koje nisu dovršene zbog izbijanja rata, nego su izrezane na navozima. Očekivala se njemačka pomoć i u gradnji razarača, ali je novi veliki razarač građen u Splitu prema francuskim planovima (budući „Split“, započet 1939. godine i dovršen tek 1958. godine) U Italiji je naručena kraljevska jahta „Beli Orao“, poslije zapovjedni brod flote.
Nastavak pročitajte u sutrašnjem izdanju. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u rujnu 2011.