Jedan od najčešćih stereotipa o vojno-povijesnim procesima 20. stoljeća jest onaj o Njemačkoj koja je navodno u razdoblju Trećeg Reicha bila gotovo kompletno obuzeta nacizmom i fanatično slijedila odluke svojeg vođe Adolfa Hitlera. Pobjednička strana, politička, publicistička, ali i historiografska elita, učinila je sve da taj stereotip zaživi i to na način da je katkad zanemarila i elementarne činjenice koje ipak mijenjaju nametnutu sliku.
Takav odnos namjerno je zanemario ili banalizirao dugogodišnji rad urotničkog tijela, proizašlog ponajprije iz vojne okoline. Autori pobjedničke strane priču o urotama izolirali su na period iz 1944. godine i neuspjelu epizodu atentata nad Hitlerom. Zahvaljujući aktivnostima uglavnom američkih analitičara, Clausa von Stauffenberga svjetska je javnost upamtila kao idealističkog heroja, a njegove suradnike kao skupinu ljudi koji su Hitlera htjeli eliminirati tek kada su shvatili da zemlja gubi rat što je definitivno nekorektan i netočan pristup urotničkoj problematici. Za cilj smaknuća Hitlera organizirano je više od 40 urota, od kojih se najmanje polovica može tretirati kao relevantne i ozbiljne akcije. Planiranje atentata vodile su razne strane službe; od Sovjetskog saveza i Britanije, ali i pojedinaca, uistinu svakojakih motiva. Ipak, najustrajnija urotnička grupa djelovala je upravo u redovima same njemačke vojske koja se sve više povezivala s grupama civilnih nezadovoljnika. Potonje su vodili značajni pojedinci; bivši načelnik Glavnog stožera, general-pukovnik u mirovini Ludwig Beck, imućni monarhistički političar Carl Goerdeler, aktivni pripadnik visoke diplomacije, Ulrich von Hassell i drugi.
Začetnike nezadovoljstva u vojnim krugovima nije jednostavno predstaviti, ali se može konstatirati da su za prvu fazu urote, prije izbijanja svjetskog rata, bile ključne dvije osobe; načelnik Obavještajne službe, Abhwer, Wilhelm Canaris, te njegov zamjenik, Hans Oster koji su s više ili manje uspjeha snubili najviše časnike, od kojih se uroti priključio i ostao u tom krugu jedino feldmaršal Erwin von Witzleben. Dokazi o dugogodišnjoj uroti unutar vojnih krugova pomalo iznenađuju, pogotovo što se zna da je Hitler tokom godina polako, ali sigurno ovladao vojnim vrhom i gotovo ga u potpunosti učinio odanim. Iako je mnoge stvari učinio impulzivno i na osnovu instinkta, po pitanju vojske Hitler je strpljivo odradio dugogodišnji projekt početak čega seže još u 1934. godinu kada je odobrio eliminaciju odanih, ali zloglasnih SA trupa.
Iste godine, Hitler postaje Führer, predsjednik Reicha i kancelar, a njemački vojnik više ne izgovara prisegu domovini, već da će „iskazivati bezuvjetnu poslušnost Führeru Njemačkog Reicha, Adolfu Hitleru [...] i biti spreman u bilo kojem trenutku dati život za ovu prisegu!“. U iduće četiri godine Njemačka je obnavljala vojnu moć, a Hitler je sve jačom retorikom počeo napadati ugovore koji su zemlju unazađivali nakon poraza u Prvom svjetskom ratu. Nadalje, Führer je vojnim krugovima počeo obznanjivati ratne ambicije. One koji su se tome žestoko protivili ili mu nisu bili po volji jednostavno je odstranio. Uz razne makinacije, obezvrijedio je uloga dva ratna ministra i dekretom preuzeo kompletno zapovjedništvo nad vojskom te je razriješio dužnosti 16 visokorangiranih generala, dok je mnoge nepodobne visoke časnike degradirao premještajima. Takav čeličan stisak nije se dopadao krugovima u vojno-obavještajnoj službi, Abwehru, kojoj je na čelu bio vjerojatno najmisteriozniji pojedinac Reicha, Wilhelm Canaris. Nije moguće točno odrediti urotnički motiv vrha Abwehra. No zasigurno je značajan razlog bilo Hitlerovo protežiranje konkurentskog obavještajnog odjela, zloglasnog Gestapoa, kojega je vodio Heinrich Himmler. Ovaj svojevrsni rat dviju tajnih službi trajati će do pobjede Himlerove organizacije. Canaris je za pomagače odabrao ljude krajnje nesklone nacizmu, a osoba koja je uskoro u potpunosti preuzela vodstvo urote bio je njegov pomoćnik, Hans Oster. Abwehr je sustavno kontaktirao europske moćnike, napose britanske političare, najavljujući da Hitler kani krenuti u osvajanja. Ali reakcija je izostala.
Nakon zauzimanja Austrije i najave osvajanja Čehoslovačke, proširuje se krug nezadovoljnika i planira se provođenje državnog udara. Nezadovoljnici u Abwehru počeli su kreirati planove o egzekuciji, a navodno su bili oformljeni i manji odredi spremni realizirati takvu zadaću. Prvi plan Hansa Ostera o atentatu je, kao i svi idući, ipak propao. Planovi prije 1941. godine imali su, doduše, dobru pripremu, ali su, u globalu, bili teško izvedivi. Neodlučnosti urotnika pridonijeli su i vanjsko-politički čimbenici, posebno popuštanje zapadnih zemalja utjelovljeno u diplomatskom debaklu britanskog ministra Chamberlaina koji je “de facto” Njemačkoj odobrio agresiju. Kako napraviti vojni udar kada krema britanske i francuske diplomacije na Hitlerovu osvajačku retoriku odgovara popuštanjem? Führer je postao sve moćniji, zemlja ekstatično uzbuđena, Europa popustljiva, tako da su planovi o uroti stavljeni na „led“. U tom periodu, unatoč entuzijazmu, nitko iz urotničke skupine nije imao dovoljno hrabrosti da u stanju općenarodne euforije mijenja tijek povijesti. Mnogo odlučnija skupina nezadovoljnika počela se formirati na bojištu, pogotovo Istočnom, gdje je među vrhovnim zapovjednicima vladalo nezadovoljstvo Hitlerovim ambicijama i načinom ratovanja. Već je napad na Poljsku bio shvaćan kao nepotreban, a naznačena ofenziva na Rusiju s jasnom preporukom da metode ratovanja neće „biti kao one na zapadu“, potom i kasniji porazi stalno su proširivali taj krug. Himmlerove instrukcije o odmazdi doslovno su provođene, a u zvjerstva koja su činile zloglasne Einsatzgruppen sve su više uvlačile regularne jedinice.
Prosvjedi zapovjednika nisu imali efekta i uskoro se formirala nova urotnička opcija kojoj je na čelu bio načelnik stožera Grupe armija Centar, general Henning von Tresckow, Toj grupaciji nije bio dovoljan samo pokušaj provođenja državnog udara, nego su planirali obaveznu egzekuciju vođe nacizma. Tresckow je za pobočnika uzeo rođaka, poručnika Fabiana von Schlabendorffa, koji je postao istaknuta figura pokreta, ali i najznačajniji usmeni izvor kasnijih istraživanja. Bio je jedan od trojice preživjelih urotnika, i mnoge se rekonstrukcije rade upravo po njegovim sjećanjima. On je postao komunikacijski most s Abwehrom, ponajprije s Hansom Osterom, a poslije i sa civilnim grupama. Napokon su koncem 1942. vojni urotnici odlučili da planiranje treba privesti kraju, te da se treba pristupiti djelovanju. Konačno su započete pripreme za akciju simptomatičnog naziva: Initialzündung („Paljenje, Bljesak“).
Prvi korak urotnika bio je snubljenje najviših časnika na terenu, dakle samih feldmaršala za koje se smatralo da po svjetonazoru ne odobravaju nacističke metode. Krajem studenog civilni autoritet Goerdeler uputio se na Istočno bojište kako bi osobno pridobio feldmaršala Günthera von Klugea, zapovjednika Grupe armija Centar, da pristupi pokretu. Navodno je Kluge isprva pristao, a potom je za par dana otpisao Becku da ne računa na njega. Sličan neuspjeh u nagovaranju zavjerenici su doživjeli kod feldmaršala Paulusa koji ih je odbio, unatoč tome što je njegova Šesta armija bila upravo zbog Hitlerove tvrdoglavosti prignječena u Staljingradu. Jalov uspjeh u nagovaranju feldmaršala pridonio je odluci von Tresckowa da sam preuzme odgovornost i priredi smrtonosnu stupicu za Führera.
Organizirano je svojevrsno zasjedanje urotničkog vrha, te je početkom 1943. godine, pod krinkom konferencije obavještajnih časnika Wermachta, skovan plan koji je u osnovi bio vrlo jednostavan: trebalo je namamiti Hitlera u posjet zapovjednicima na Istočnom bojištu, te ga ustrijeliti u Glavnom stožeru. Nepovjerljivog, nestalnog i kronično sumnjičavog Führera bilo je vrlo teško nagovoriti na putovanje, ali je Tresckow svojim vezama uspio organizirati njegov posjet. Dakako, Hitler je i ovoj obavezi višekratno mijenjao termin polaska, ali je na koncu, nevoljko krenuo na put. Urotnici su planirali nekoliko varijanti; otmicu i izvođenje pred “ad hoc” vojni sud, kolektivni atentat u časničkoj menzi Glavnog stana, ali su odabrali naoko najbolju, ali vrlo kompliciranu opciju. Naumilo se eksplozivnom napravom srušiti Hitlerov avion na povratku u Njemačku što bi, u stvari, bio i kompromisan, ali gotovo i idealan atentat. Navodna avionska nesreća stavila bi pred gotov čin neodlučne feldmaršale i generale, te bi urotnicima donijela veliku prednost spram nacističkih fanatika koji zbog nerazjašnjenog događaja zasigurno ne bi odmah pokrenuli radikalne korake.
Eksplozivna naprava, bomba koja je trebala ubiti Hitlera, bila je britanske, a ne njemačke proizvodnje. Njemačke su bombe bile nepouzdanije i radile su „glasnije“ zbog šištanja fitilja. Željena eksplozivna sredstva bilo je relativno lako nabaviti jer ih je britansko zrakoplovstvo avionima izbacivalo saboterima po Europi. Određeni broj primjeraka zaplijenio je sveprisutni Abwehr i proslijedio urotnicima. Von Tresckow i Schlabendorff pribavljeni su eksploziv višekratno testirali i bili vrlo zadovoljni efektom. Smišljen je originalan, ali i krajnje rizičan plan kako bombu postaviti u Hitlerov avion. Eksploziv je zapakiran u omot u obliku boca, a Tresckow je upitao člana Hitlerove svite, pukovnika Heinza Brandta, bi li dvije boce „finog konjaka“ bio ljubazan ponijeti u Berlin njegovom prijatelju (također urotniku), generalu Helmuthu Stieffu.
Brandt nije imao ništa protiv, te su mu urotnici prije polijetanja dali omot sa netom pokrenutom inicijacijom paljenja. Inicijacija nije aktivirana pokretanjem mehanizma (koji se čuje), već je izabrana opcija nagrizanja korozivnom tekućinom. Pritiskom se razbila mala bočica s tekućinom koja je trebala nagristi žicu čija je funkcija bila da zadržava udarnu oprugu. Oslobođena udarna opruga trebala je potisnuti udarnu iglu, te je konac svega trebala biti eksplozija. Trebala je, ali nije, zato što je, inače pouzdana, bomba zatajila. Dvojac atentatora urotnicima je u Berlinu javio da je „paljenje“ započelo, te je uz radio-vezu čekao obavijest o padu zrakoplova. Ta je vijest trebala pokrenuti šifru za državni udar, ali jedina šifra koju su urotnici izdali bila je ona kojom se obustavlja zamišljena operacija. Hitlerov zrakoplov bez problema je sletio u Rastenburg, a zapanjeni atentatori morali su se suočiti s novim problemom. Trebalo je, naravno, što prije doći u posjed eksplozivnog zamotuljka čije bi otkrivanje ili slučajno aktiviranje dokončalo priču ove urotničke grupe. Trag bi već dovoljno sumnjičavom Gestapou bio kristalno jasan. Još iste noći Tresckow je nazvao Brandta i pitao je li generalu Stieffu uručen „poklon“. Kako je odgovor bio negativan, snalažljivi urotnik izmislio je priču o krivo poslanim bocama, pa kako ne bi htio prijatelja uvrijediti lošim konjakom, poslati će pravi, prvorazredan konjak. Uz to je Schlabendorff „baš sutra“ trebao po zadatku putovati u Rastenburg pa bi mogao napraviti zamjenu paketa. Priča, koliko god sumnjiva bila, ipak je prošla, tako da se Schlabendorff uputio zrakoplovom u dvostruko pogibeljnu misiju.
Brandtova ležernost spram jedne, očito sumnjive priče, mogla je biti zamka od Gestapoa. Nadalje, kako su bombe vrlo osjetljive stvari za rukovanje, mladi časnik nije imao nikakvu garanciju da one neće eksplodirati prilikom same primopredaje. Po riječima Schlabendorffa, čije priče katkad djeluju premaštovite, u Brandtovom uredu dogodio se upravo neželjeni scenarij. Dobrohotni pukovnik obavio je primopredaju poprilično „veselo“, pritom dobrano tresući omot. Bomba, srećom, nije eksplodirala, Schlabendorff je u demontaži detektirao uzrok nedjelovanja: detonator bombe je zatajio. Kako to da eksplozivna naprava vrhunske kvalitete nije djelovala ostaje pitanje, iako je mehanizam najvjerojatnije zakazao zbog zamrzavanja uzrokovanog radom motora i vanjskom hladnoćom. Nažalost po urotnike propala je idealna prilika, izvrsna ideja nije realizirana.
Nastavak pročitajte u sutrašnjem izdanju.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u kolovozu 2011.
