Često se postavlja pitanje jesu li Austro-Ugarskoj kao jadranskoj državi uopće bili potrebni veći ratni brodovi, a posebice bojni brodovi. Obalu se navodno moglo braniti nizom manjih ratnih brodova, poput torpiljarki ili čak razarača, kao i podmornica. Ipak se ne smije zaboraviti kako je Austro-Ugarska bila jedna od velesila svog doba, a velesile nisu djelovale samo pred kućnim vratima, nego i na svjetskim morima.
U doba dok je postojala Habsburška Monarhija, moć pojedinih država koje su imale izlaz na more i raspolagale većim ili manjim trgovačkim flotama mjerila se brojem kapitalnih brodova, oklopnjača i bojnih brodova. To je posebice vrijedilo u doba navalizma potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, kad je na svjetskim morima vladala utrka u gradnji bojnih brodova, ubrzana poslije pojave britanskog Dreadnoughta, bojnog broda s jedinstvenim kalibrom glavnih topova, koji je natkrilio gotovo sve starije bojne brodove. Austrougarska mornarica je raspolagala krstaricama koje su pokazivale zastavu na svjetskim morima, a bojna flota je pak služila projekciji moći na Istočnom Sredozemlju, gdje je Austro-Ugarska bila i trgovački aktivna.
Stoga je bilo nezamislivo raspolagati samo flotom komaraca (torpiljarki i topovnjača) za obalnu obranu, a istodobno promicati i štititi interese države i državne privrede u bližem ili udaljenom prekomorju. Kako su i saveznici i mogući protivnici na Sredozemlju (Italija, Francuska, Velika Britanija) raspolagali bojnim brodovima, morala ih je graditi i AustroUgarska, premda su prvi projekti suvremenih bojnih brodova potkraj 19. i početkom 20. stoljeća – zbog štednje i kontinentalne orijentacije – i veličinom i snagom zaostajali za projektima drugih pomorskih država. Tek su najnoviji austrougarski pre-dreadnoughti i dreadnoughti – brodovi klasa Radetzky i Tegetthoff – bili napredniji od projekata susjednih zemalja, ali su prekasno građeni da bi imali veći učinak na ratna zbivanja i imali su skrivene Ahilove pete u obliku nedostatne podvodne zaštite. Dok su Austro-Ugarska i Njemačka zadržale kalibar 305 mm za glavne topove, druge su pomorske velesile, poput Velike Britanije i SAD-a, u to doba već gradile super-dreadnoughte s topovima kalibra 343 i 356 mm, a uskoro i s topovima kalibra 381 i 406 mm.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. srpnja 2018.
