Njemački Reich, Kraljevina Italija i Japanska Carevina potpisali su 27. rujna 1940. godine u Berlinu Trojni pakt (vojno-politički sporazum o međusobnoj suradnji i pomoći) kojem je 20. listopada 1940. pristupila Kraljevina Mađarska, a 23. listopada 1940. Kraljevina Rumunjska i dan poslije, 24. listopada, Slovačka Republika.
Sredinom studenog 1940. godine u Berlin je u službeni posjet došao bugarski car Boris III. koji je s Hitlerom vodio razgovore o stanju na Jugoistoku Europe i mogućem bugarskom pristupanju Trojnom paktu. U međuvremenu je situacija za talijanske snage u Albaniji postala neizdrživa i sam Mussolini je morao moliti Hitlera za pomoć. Vrhovno zapovjedništvo Wehrmachta 13. prosinca 1940. godine izdaje Uputu za vođenje rata br. 20 kojom su definirane zadaće i ciljevi pothvata „Marita“ (napad na Grčku). Njemačka diplomacija užurbano radi i 1. ožujka 1941. godine Bugarska Carevina pristupa Trojnom paktu, a istoga dana prve postrojbe iz sastava njemačke 12. vojske prelaze Dunav s područja Rumunjske te u brzom pokretu nastavljaju nastupanje preko Bugarske u smjeru bugarsko-grčke granice na predviđena mjesta okupljanja za početak napada. Kraljevina Jugoslavija pristupa Trojnom paktu 25. ožujka 1941. godine, ali samo dva dana kasnije probritanski visoki časnici kraljevske jugoslavenske vojske izvode državni udar. Iznerviran stalnim kompliciranjem situacije na Jugoistoku Europe Hitler zapovijeda proširenje postojećeg plana napada na Grčku i napadom na Jugoslaviju. Bugarska Carevina s obzirom na potpisani sporazum s Kraljevinom Jugoslavijom „o miru i vječnom prijateljstvu“ nije željela uzeti djelatno učešće u napadu na Jugoslaviju iako je njezin državni teritorij poslužio kao osnovica za napad njemačkih snaga na Jugoslaviju i Grčku.
Odmah nakon Hitlerove odluke o proširenju pothvata “Marita” na Jugoslaviju te njegove odluke da se ista „uništi kao država“ uslijedio je i prvi nacrt podijele teritorija Kraljevine Jugoslavije. U svezi područja Makedonije (Vardarska Makedonija) Hitler je obećao predsjedniku bugarske vlade Filovu udovoljavanje zahtjevima Bugara oko pitanja „nacionalnog ujedinjenja“ i „nacionalnih ideala“ u odnosu prema Vardarskoj Makedoniji i Trakiji (Egejskoj Makedoniji). Hitler je osobno gajio poštovanje prema Bugarima i njihovom držanju u proteklim ratovima te je prilikom jednog savjetovanja o vojnoj situaciji početkom 1941. godine nazvao Bugare „balkanskim Prusima“. U dokumentu pod nazivom „Privremene smjernice za podjelu Jugoslavije“, od 12. travnja 1941. godine, naznačeno je da će područja naseljena „bugarskim Makedoncima“ pripasti Bugarskoj carevini. Tijekom audijencije kod Hitlera 19. travnja 1941. godine bugarski car Boris III. istaknuo je zahtjev da se Bugarskoj dodijeli cijela Vardarska Makedonija, a posebno Ohrid kojega Bugarska smatra svojim „nacionalnim blagom“.
Demarkacijska linija utvrđena između vrhovnih zapovjedništava njemačke i talijanske vojske odobrena je od strane Hitlera 23. travnja 1941. godine te je trebala poslužiti kao osnova za kasnije konačno razgraničenje između Albanije i Bugarske (demarkaciona crta se protezala: duž južne obala Biničke Morave – Kačanik – Štrpce – Mušnikovo – Lešak – 20 km jugoistočno od Tetova – Rasteš – Srbica – Veliko Carsko – Liska – obala Ohridskog jezera pet km sjeverno od Ohrida do pet km južno od Ohrida – Resen – potom u jugoistočnom smjeru do grčke granice južno od Bitolja te dalje starom grčko-jugoslavenskom granicom). Navedena demarkacijska linija ostala je važeća do kraja rata samo s jednom izmjenom kada su bugarske postrojbe nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine dobile od njemačkih snaga dozvolu za proširenje svoga područja u oblasti Prespe. Hitler se ponovno sastao s bugarskim carem Borisom III. već 24. travnja 1941. godine kada su razgovarali o bugarskim aspiracijama prema grčkom teritoriju. Odmah po dolasku prvih njemačkih postrojbi u Vardarsku Makedoniju pristaše velikobugarske ideje iz redova VMRO-a ustrojili su Bugarsko središnje povjerenstvo za Makedoniju sa sjedištem u Skoplju sa zadaćom preuzimanja civilnih ovlasti te održavanja reda i mira do dolaska službenih bugarskih upravnih vlasti. U svim većim mjestima na području Makedonije ustrojena su područna povjerenstva sa istom zadaćom. Dan nakon potpisivanja kapitulacije Jugoslavije, 18. travnja 1941. godine, Hitler je odobrio ulazak bugarske vojske na područje Vardarske Makedonije i Trakije. Na temelju navedenog odobrenja bugarska 5. vojska (zapovjednik: general Nikola Mihailov) započela je 18. travnja 1941. godine sa zaposjedanjem dodijeljenog područja. Tako je u Skoplje stigao stožer 5. vojske i glavnina 1. konjaničke divizije, 6. pješačka divizija razmještena ja ne području Velesa, a 7. pješačka divizija razmještena je na području Bitolja. Tijekom srpnja i kolovoza 1941. godine Glavni stožer bugarske vojske izvršio je preustroj postrojbi 5. vojske te su postojeće divizije (1. konjanička te 6. i 7. pješačka divizija) povučene u Bugarsku, a izvršen je razmještaj novih divizija: 14. pješačke divizije (stožer u Skoplju, 51. pješačka pukovnija u Skoplju, 52. pješačka pukovnija u Vranju – na području Srbije, 53. pješačka pukovnija u Kumanovu, 56. pješačka pukovnija u Velesu i 14. topnička pukovnija u Skoplju) i 15. pješake divizije (stožer u Prilepu, 45. pješačka pukovnija u Prilepu, 54. pješačka pukovnija u Bitolju, 55. pješačka pukovnija u Ohridu i 15. topnička pukovnija u Prilepu).
Osim navedenih pješačkih divizija 5. vojsci podređen je i 1. konjanički zdrug (stožer u Skoplju sa 1. konjaničkom pukovnijom u Štipu i 2. konjaničkom pukovnijom u Skoplju) te 1. i 2. granični zdrug koji su razmješteni duž demarkacione crte. Uz vojne postrojbe na području Vardarske Makedonije tijekom travnja i svibnja 1941. godine uspostavljen je i bugarski redarstveni sustav, odnosno ustrojene su redarstvene uprave (oblasti) u Skoplju i Bitolju te potom tri gradska redarstvena zapovjedništva (Skoplje, Bitolje i Prilep) i 21 kotarsko oružničko zapovjedništvo. Čitav redarstveni ustroj na području Vardarske Makedonije dostigao je brojku od 5000 redarstvenika i oružnika. Tijekom 1943. godine u Skoplju je ustrojena i redarstvena škola. S pojavom partizanskih postrojbi bugarske redarstvene snage počele su sa ustrojavanjem posebnih motoriziranih satnija i konjaničkih eskadrona sa isključivom zadaćom borbenog djelovanja prilikom provedbe protu-partizanskih akcija. Od siječnja 1944. godine na području skopske redarstvene oblasti razmještena je posebna oružnička bojna ustrojena isključivo za borbeno djelovanje protiv partizanskih postrojbi. Krajem 1942. godine od ranijih pripadnika VMRO-a ustrojno je nekoliko postrojbi jačine satnije pod nazivom „kontra-čete“ za borbu protiv partizanskih postrojbi.
U civilno-upravnom pogledu Vardarska Makedonija podijeljena je na dvije upravne oblasti: skopsku i bitoljsku. Upravne oblasti dijelile su se na kotare i općine, a na čelu općine nalazio se načelnik s titulom „kmet“. Oblasne ravnatelje, kotarske načelnike te gradske i općinske „kmetove“ (načelnike) imenovao je bugarski ministar unutarnjih poslova. Odlukom bugarske vlade o državljanstvu bilo je zabranjeno nacionalno izjašnjavanje Makedoncem dok je makedonski jezik proglašen dijalektom bugarskog jezika. Sva školska mladež bila je obuhvaćena različitim bugarskim nacionalnim organizacijama („Branik“, „Otec Pajsij“, „Legionari“ i „Ratnici“) sa zadaćom promicanja bugarskog nacionalnog identiteta.
Usporedo sa ustrojavanjem organizacija za školsku mladež ustrojenu su i druge organizacije („Bojci od fronta“, „Opolčenci“, „Zapasni oficiri“, „Ilindenci“, „Junak“ i „Trud i radost“) koje su trebale obuhvatiti što veći broj stanovništva s ciljem njihova povratka „u okrilje bugarske nacije“. Na temelju razgovora između Hitlera i cara Borisa III. od 24. travnja 1941. godine Bugarska Carevina je po okončanju njemačkih operacija u Grčkoj dobila dozvolu da okupira područje čitave Egejske (Istočne) Makedonije i Trakije, odnosno područje istočno od rijeke Strumice pa sve do Soluna (koji je ostao pod njemačkom upravom) te otoke Thassos i Samothraki. Prve bugarske postrojbe iz sastava 2. vojske (10. i 16. pješačka divizija) već 30. travnja 1941. godine dolaze na navedeno područje dok je bugarska 7. pješačka divizija razmještena na području Soluna te podčinjena njemačkom Zapovjedniku Soluna i Egeja. Bugarska je od 14. svibnja 1941. godine na području Egejske Makedonije i Trakije uvela svoju civilnu upravu, redarstveni sustav te pravosudni i školski sustav istovjetan onom na području Bugarske Carevine. Odmah po dolasku bugarskih snaga na području Egejske Makedonije i Trakije sa svojim djelovanjem počinje „Makedonsko povjerenstvo“ (koje su činili pripadnici i pristaše VMRO-a) koji preuzimaju vlast na spomenutom području.
Pojavom partizanskog pokreta (koji su činili većinom Grci) početkom 1942. godine bugarske vlasti ustrojavaju „Zaštitu“ (Ohrana) koja se popunjava dragovoljcima Bugarima, odnosno Makedoncima. Početkom 1943. godine „Zaštita“ broji 3000 vojnika da bi do rujna 1944. godine njezina snaga dostigla 12 000 ljudi pod oružjem. Na čelu „Zaštite“ nalazio se bugarski pukovnik Andon Kalčev koji je u borbi sa partizanima primjenjivao prokušanu taktiku VMRO-a iz 20.-tih godina XX. stoljeća (komitska gerilska borba). Pri njemačkom Vojnom zapovjedniku Soluna i Egeja ustrojen je bugarski stožer za vezu na čelu kojega se nalazio kapetan bojnog brodaTodor Ivanov. Istovremeno sa ulaskom na područje Vardarske Makedonije 18. travnja 1941. godine postrojbe iz sastava bugarske 1. pješačke divizije (1. vojska) ulaze na područje Pirota, Leskovca i Vranja. Navedeno područje je od 12. srpnja 1941. godine i formalno pripojeno Bugarskoj Carevini. Temeljem zamolbe njemačkog Vojnog zapovjednika Srbije bugarske postrojbe od rujna 1941. godine preuzimaju i osiguranje željezničke pruge Pirot – Niš – Leskovac. Vrhovno zapovjedništvo Wehrmachta i bugarsko Vrhovno zapovjedništvo 24. prosinca 1941. godine postižu sporazum prema kojem bugarske snage ulaze u Srbiji radi izvršavanja okupacijskih zadaća. Bugarski Glavi stožer vojske zapovijeda ustrojavanje I. okupacijskog zbora (zapovjednik: general-poručnik Asen Nikolov, načelnik stožera: pukovnik Stojan Ivanov) koji od 5. siječnja 1942. godine započinje svoje razmještanje u Srbiji. Bugarski I. okupacijski zbora (stožer u Niškoj Banji sa 6., 17. i 21. pješakom divizijom koje su poslije zamijenile 22., 24. i 27. pješačka divizija) izvršava okupaciju niškog, zaječarskog i moravskog okruga (ukupno 35 kotara). Početkom svibnja 1943. godine izvršeno je daljnje proširenje okupacijskog područja I. bugarskog okupacijskog zbora koje je sada obuhvaćalo praktično cijelu Srbiju izuzev Beograda (zbor je dobio kao pojačanje 25. pješačku diviziju, a od travnja 1944. godine dolazi i 29. pješačka divizija). Prvi bugarski okupacijski zbor bio je operativno podređen njemačkom Vojnom zapovjedniku Srbije, a pri stožeru zbora djelovao je njemački stožer za vezu na čelu sa bojnikom Wernerom Frehseom.
Usporedo s ustrojavanjem I. bugarskog okupacijskog zbora u Srbiji na području Egejske Makedonije ustrojen je II. bugarski okupacijski zbor (zapovjednik: general-poručnik Ivan Marnov do rujna 1943., a potom general-poručnik Jordan Trifonov do svibnja 1944. i na kraju general-poručnik Asen Sirakov). Početkom srpnja 1943. godine bugarska okupacijska zona u Grčkoj proširena je sve do Florine i Kozanija. Pod zapovjedništvom II. okupacijskog zbora nalazila se 10. pješačka divizija, zamijenjena sa 16. pješakom divizijom te 7. i 28. pješačka divizija. Zbor je u operativnom smislu bio podčinjen njemačkom Vojnom zapovjedniku Soluna i Egeja, a od rujna 1943. godine njemačkom Vojnom zapovjedniku Grčke. Pri stožeru zbora djelovao je njemački stožer za vezu na čelu sa potpukovnikom Kurtom Langenstrassenom.
U međuvremenu 28. kolovoza 1943. godine iznenada umire bugarski car Boris III. kojega na carskom prijestolju nasljeđuje njegov sin sa carskom titulom Simeon II. (koji će biti bugarski car do 16. rujna 1946. godine). Zbog svojih povijesnih veza s Rusijom Bugarska Carevina nije se aktivno pridružila njemačkom pohodu protiv Sovjetskog Saveza. Međutim, 20. svibnja 1941. godine ustrojeno je mjesto Generala njemačke vojske pri bugarskom Vrhovnom zapovjedništvu (Gen. d. dt. Heeres b. d. bulg. Heeresleitung) na koje je imenovan general-bojnik Paul Völckers. Od 11. srpnja 1941. godine navedeno mjesto mijenja ime u Načelnik njemačkog obučnog stožera pri bugarskom Vrhovnom zapovjedništvu (Chef d. Dt. Ausb. St. b. d. bulg. Heeresleitung). Zadaća general-bojnika Völckersa (koji je zadržao svoje mjesto i nakon njegova preimenovanja) bila je koordinacija obuke bugarske vojske na njemačkom naoružanju te pomoć oko preustroja bugarskih postrojbi. Ponovna promjena naziva ustanove dogodila se 15. srpnja 1943. godine kada se ustrojava mjesto Njemačkog generala pri bugarskim oružanim snagama (Dt. Gen. b. bulg. Wehrmacht) na koje je imenovan general-bojnik Völckers kojega 1. prosinca 1943. godine zamjenjuje general-bojnik Heinrich Gäde, a kojega 1. lipnja 1944. zamjenjuje general pješaštva Willi Schneckenburger da bi 15. lipnja 1944. godine i samo službeno mjesto ponovno promijenilo ime u: Njemački general u Bugarskoj (Dt. Gen. in Bulgarien). Po ustrojavanju njemačkog Zapovjednika oružanih snaga na Jugoistoku (Wehrmachtbefehlshaber Sudost – stožer 12. njemačke vojske) pri navedenom zapovjedniku imenovan je bugarski časnik za vezu u liku general-bojnika Asena Sirakova). Kada je stožer 12. vojske preustrojen u stožer Vojne skupine E 1. siječnja 1943. godine pri njemu je ustrojen bugarski stožer za vezu na čelu sa pukovnikom Aleksadrom Mitkovim.
Tijekom kolovoza 1944. godine sovjetske postrojbe u nezadrživom napredovanju potiskivale su njemačke postrojbe kroz Rumunjsku. Pod pritiskom vanjski događaja bugarsko Vrhovno zapovjedništvo zapovijeda 29. kolovoza 1944. godine povlačenje postrojbi I. bugarskog okupacijskog zbora sa područja Srbije, a odmah potom zapovijeda povlačenje 5. vojske s područja Vardarske Makedonije (II. bugarski okupacijski zbor započeo je povlačenje s područja Grčke 21. listopada 1944. godine). Pod pritiskom Sovjetskog Saveza Bugarska Carevina 8. rujna 1944. službeno objavljuje rat Njemačkoj. Istovremeno Vrhovno zapovjedništvo Wehrmachta zapovijeda 26. kolovoza 1944. godine Vojnoj skupini E (razmještenoj u Grčkoj) da započne sa napuštanjem Grčke i povlačenjem u smjeru sjevera. Radi osiguranja prometnice Solun – Skoplje stožer Vojne skupine E ustrojava mjesto Zapovjednika oružanih snaga Makedonija (Wehrmachtbefehlshaber Mazedonien) 11. rujna 1944. godine.
Za zapovjednika njemačkih snaga u Makedoniji imenovan je general-poručnik zrakoplovstva Heinz Scheurlen. General Scheurlen u Skoplju formira Nacionalno makedonsko povjerenstvo (od pristaša VMRO-a) kao privremenu makedonsku vladu. Tijekom rujna 1944. godine u Skoplju boravi i Vanča Mihajlov (koji je stigao iz Zagreba u kojem se nalazio kao gost poglavnika NDH Ante Pavelića još od 1941. godine). Mihajlov je trebao predsjedati makedonskom vladom, međutim, shvaćajući stvarnu situaciju Mihajlov odbija daljnju suradnju te odlazi u Rim. Pod zapovjedništvo generala Scheurlena stavljene su 11. zrakoplovno-poljska i 22. pješačka divizija koje su uspjele unatoč snažnom pritisku partizanskih snaga osigurati izvlačenje Vojne skupine E preko Makedonije u smjeru Sandžaka. Mjesto Zapovjednika oružanih snaga Makedonija službeno je ugašeno 10. prosinca 1944. godine kada je i posljednja postrojba Wehrmachta napustila područje Vardarske Makedonije.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u srpnju 2015.