Naslovnica

Velika Bugarska

Bugarska je okupirala područje čitave Egejske (Istočne) Makedonije i Trakije, odnosno područje istočno od rijeke Strumice pa sve do Soluna te otoke Thassos i Samothraki.
27. veljače 2020. u 07:49 0 komentara 4363 prikaza
Foto: Wikimedia Commons

I deja o stvaranju Velike Bugarske seže u vrijeme Ruskoosmanskog rata 1877. – 1878. godine koji je okončan potpisivanjem primirja u San Stefanu (danas Yesilköy), mjestu u neposrednoj blizini Carigrada, 3. ožujka 1878. godine.

IZ NOVOG BROJA Pula u plamenu (1945.-1947.)

Na temelju navedenog sporazuma o primirju između Ruske Carevine i Otomanskog Carstva ustrojena je Velika Bugarska Kneževina koja je obuhvaćala područje današnje Bugarske uz dodatak gotovo cijele Vardarske i Egejske (Istočne) Makedonije (teritorij antičke Makedonije danas je podijeljen na tri dijela: Vardarska Makedonija – područje današnje Republike Makedonije, Egejske ili Istočna Makedonija – danas dio Republike Grčke i Pindska Makedonija koja sa povijesnom pokrajinom Rumelijom čini današnju Republiku Bugarsku), južne Dobrudže (područje delte Dunava) te dijela južne Srbije. Osmanska vojska morala je napustiti područje Velike Bugarske, a ruska carska vojska dobila je slobodu prolaza preko teritorija Bugarske. Ovim sporazumom je Ruska Carevina osigurala snažno uporište na području Jugoistoka Europe.

Međutim, pod pritiskom Austro-Ugarske, Velike Britanije i Njemačke, Rusija je prisiljena pristati na reviziju sporazuma iz San Stefana što je učinjeno na Berlinskom kongresu (trajao je od 13. lipnja do 13. srpnja 1878. godine, pod predsjedanjem kneza Otta von Bismarcka, kancelara Njemačkog Carstva) kojemu su nazočili predstavnici Njemačke, Velike Britanije, Francuske, Austro-Ugarske, Italije, Rusije i Osmanskog Carstva. Berlinski kongres je u potpunosti suspendirao sporazum iz San Stefana i umjesto Velike Bugarske Kneževine ustrojena je Kneževina Bugarska (glavni grad Sofija, a obuhvaćala je područje između Dunava i Osogovskih planina) i autonomno područje Istočne Rumelije (glavni grad Plovdiv, područje južno od Osogovskih planina) koje je ostalo u sastavu Turske (osim navedenog na Berlinskom kongresu je donijeta odluka o međunarodnom priznanju kneževina: Rumunjske, Srbije, Crne Gore i Bugarske, koje su ostale u vazalnom odnosu prema Otomanskom Carstvu uz obvezu plaćanja godišnjeg poreza, a Austro-Ugarska je dobila suglasnost za provedbu okupacije Bosne i Hercegovine, koja je nakon provedbe okupacije formalno ostala dio Otomanskog Carstva sve do aneksije 1908. godine).

Bugarsko sobranje (sabor) izabralo je 29. travnja 1879. godine njemačkog princa Aleksandra I. Battenberga za kneza Bugarske. Već iduće godine Kneževina Bugarska je ustrojila stalnu vojsku te uvela vojnu obvezu za sve svoje građane od 21. do 40. godine starosti. Pod rukovodstvom Bugarskog središnjeg nacionalnog povjerenstva u Plovdivu je 6. rujna 1885. godine izbio narodni ustanak koji je okončan 18. rujna 1885. godine ujedinjenjem Istočne Rumelije s Kneževinom Bugarskom. Iste godine, 14. studenog, Kneževina Bugarska pokrenula je Bugarsko-srpski rat kojim se htjelo riješiti pitanje granice sa Srbijom. Iako se rat razvijao povoljno za bugarsku stranu, ista je bila prisiljena zaustaviti sve ratne operacije 28. studenog 1885. godine pod pritiskom velikih europskih sila. Potpisivanjem Bukureštanskog mirovnog sporazuma, 2. ožujka 1886. godine, uspostavljeno je stanje prije početka rata. Nezadovoljan opisanim razvojem situacije i u stalnom sukobu sa Sobranjem knez Aleksandar I. abdicirao je 7. rujna 1886. godine (nakon abdikacije Aleksandar I. otišao je u dragovoljni egzil u Graz gdje je i umro 1893. godine, a potom su njegovi posmrtni ostaci premješteni u Sofiju gdje je uz državni sprovod sahranjen u posebno sagrađenom mauzoleju koji je danas dio Bugarskog vojnog muzeja).

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (DRUGI DIO) Njemačko okupacijsko područje Grčke

Dio intelektualaca koji su sebe smatrali makedonsko-bugarskom nacionalistima, okupljenim oko Bugarske gimnazije u Solunu utemeljili su 1893. godine Unutarnju makedonsku revolucionarnu organizaciju (Vnatrešna Makedonska Revolucionerna Organizacija – VMRO) čija je glavna zadaća bila borba za autonomiju Makedonije unutar Otomanskog carstva. Broj pristaša VMRO-a je stalno rastao i ubrzo je u svakom većem mjestu na području Makedonije (Vardarske i Egejske) osnovana podružnica organizacije čije je djelovanje i dalje bilo tajno. Otkrivanje tajnog skladišta oružja od strane otomanskog redarstva u Vinici 1897. godine dovelo je do pojačanja akcija otomanskih snaga sigurnosti protiv VMRO-a. Odgovor VMRO-a bilo je pretvaranje organizacije u gerilsku te je započela s napadima na otomanske urede i njihove službenike. VMRO je započeo s ustrojavanjem borbenih skupina pod nazivom „čete“ koje su započele s napadima na otomanske redarstvene postaje, a u nekoliko navrata su imale okršaje i s postrojbama otomanske vojske. Vrhunac oružane borbe VMRO-a bio je „Ilidenski ustanak“ koji je započeo 2. kolovoza 1903. godine na pravoslavni vjerski blagdan Svetog Ilije (Ilinden). Ustanici su uspjeli zauzeti Kruševo u kojem je proglašena „Kruševska republika“. Međutim, nakon svega deset dana postojanja „Kruševske republike“ jake snage otomanske vojske uspjele su ugušiti ustanak. Nakon kraha ustanka utjecaj VMRO-a na području Makedonije je oslabio i zbog frakcijskih borbi unutar same organizacije (podije organizacije na lijevu i desnu frakciju), a po ulasku bugarskih postrojbi na područje Makedonije 1915. godine VMRO je i formalno ugašen. Sobranje (sabor) Kneževine Bugarske izabrao je za novoga kneza Ferdinanda I. Sasko-kobruškog (Ferdinand I. von Sachsen-Coburg-Kohary) 7. srpnja 1887. godine. Petog listopada 1908. godine Kneževina Bugarska proglasila je potpuno neovisnost od Osmanskog Carstva te je istoga dana proglašena Bugarska Carevina, a dotadašnji knez Ferdinanad I. dobio je titulu bugarskog cara. S potpunim stjecanjem neovisnosti od Osmanskog Carstva u Bugarskoj se ponovno javljaju ideje o stvaranju Velike Bugarske koja bi obuhvatila sva ona područja kako je to bilo predviđeno ugovorom iz San Stefana („sanstefanska Bugarska“).

Bugarska, Srbija, Grčka i Crna Gora potpisale su 1912. godine sporazum o stvaranju „Balkanskog saveza“ usmjerenog prije svega protiv Osmanskog Carstva. U listopadu 1912. godine članice „Balkanskog saveza“ pokrenule su rat protiv Otomanskog Carstva (Prvi balkanski rat) koji je okončan porazom istoga. Umiruće carstvo na Bosporu moralo je pristati na uvjete mirovnog sporazumom potpisanog u Londonu 30. svibnja 1913. godine. Prema uvjetima navedenog sporazuma Otomansko Carstvo moralo se odreći preostalog teritorija na Jugoistoku Europe (Balkanu) zapadno od crte Enez – Midye. Međutim, podjela područja zauzetih tijekom Prvoga balkanskog rata dovela je do nesuglasica među balkanskim saveznicima. Bugarska vojska je zauzela Trakiju te istočni dio Makedonije što je za bugarskog cara i državno te vojno vodstvo bilo isuviše malo s obzirom na pretrpljene gubitke tijekom Prvoga balkanskog rata (73 000 poginulih, ranjenih i nestalih vojnika) i glavne ciljeve bugarske politike. Bugarsko državno i vojno vodstvo odlučilo je nastali spor riješiti vojnim putem što je u lipnju 1913. godine dovelo do novoga rata između Bugarske Carevine s jedne strane protiv kraljevina Rumunjske, Srbije i Grčke te Otomanskog Carstva s druge strane (Drugi balkanski rat).

Rat je završen mjesec dana kasnije porazom Bugarske Carevine (uz gubitak od 83 000 vojnika) te je formalno okončan potpisivanjem mirovnog sporazuma u Bukureštu 10. kolovoza 1913. godine. Prema uvjetima navedenog mirovnog sporazuma Bugarska se morala odreći Trakije u korist Grčke, južne Dobrudže u korist Rumunjske, oblasti Odrina (Jedrene) u korist Otomanskog Carstva te dijelova Makedonije u korist Srbije. Duboko nezadovoljni opisanim razvojem situacije bugarsko državno i vojno vodstvo na čelu sa carem Ferdinandom I. odlučilo je pripremiti Bugarsku vojno i politički za ponovni pokušaj ostvarivanja ideje o stvaranju Velike Bugarske. U smislu provedbe navedenog cilja Bugarska se orijentirala prema Njemačkoj i Austro-Ugarskoj kao saveznicima koji će omogućiti ostvarenje konačnog cilja – Velike Bugarske. Na tragu navedenog Bugarska Carevina je 6. rujna 1915. godine potpisala vojni sporazum sa Njemačkim Carstvom i Austro-Ugarskom Monarhijom, a 22. rujna iste godine objavila i mobilizaciju vojske. Opći napad 1. i 2. bugarske vojske započeo je 13. listopada 1915. godine na cijeloj dužini bojišta prema Srbiji od ušća rijeke Timoka na sjeveru do Strumice na jugu. Bugarske postrojbe su brzo napredovale budući se glavnina srpske vojske nalazila pod pritiskom napada austrougarske 3. i njemačke 11. vojske koju su napredovale sa sjevera. Tako su bugarske postrojbe već 16. listopada 1915. godine izbile na Južnu Moravu i zauzele Vranje. Do 22. listopada 1915. godine bugarske postrojbe su ušle u Kumanovo, Štip, Veles i Skoplje. Napredovanje bugarskih snaga dovelo je cjelokupnu srpsku vojsku u opasnost od okruženja, a u međuvremenu je bugarska 2. vojska zaustavila napredovanje savezničkih postrojbi (britanskih i francuskih) od Dojranskog jezera u smjeru Skoplja što je prisililo srpsku vojsku na konačno povlačenje preko Crne Gore i Albanije u Grčku (otok Krf).

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (PRVI DIO) Osovinska okupacija Grčke

Bugarska je za upravljanje okupiranim područjem ustrojila Makedonsku vojno-nadzornu oblast (podijeljenu na devet okruga) čija se nadležnost protezala na jugoistočni dio Srbije (Vranje, Pirot, Niš, Zaječar, Negotin, Ćuprija i Požarevac), potom cijelu Makedoniju do crte Ohrid – Orfanski zaljev te sjeverni dio Kosova. Jedna od glavnih zadaća Makedonske vojno-nadzorne oblasti bila je priprema područja Makedonije i Kosova za pripojenje Bugarskoj Carevini. Nakon stabilizacije crte bojišta na Jugoistoku Europe i formiranja Solunskog ratišta 1916. godine bugarska 1. vojska držala je crtu bojišta od Bitolja do Dubice, dok je bugarska 2. vojska zaposjela crtu bojišta dužinom rijeke Strume od Dojranskog jezera do Orfanskog zaljeva, a bugarska 3. vojska bila je borbeno angažirana na bojištu u Dobrudži. Bugarska je sudjelovala u borbama na Solunskom ratištu sa svojih 14 pješačkih divizija sve do njegovog proboja što je prisililo Bugarsku Carevinu da zatraži primirje koje je potpisano 29. rujna 1918. godine (tijekom borbenih djelovanja od 1915. do 1918. godine bugarska vojska pretrpjela je gubitak od 90 000 vojnika). Prema uvjetima navedenog primirja bugarska vojska se morala povući iz svih okupiranih područja, potom izvršiti demobilizaciju većine vojnih postrojbi (izuzev tri pješačke divizije) te potom dozvoliti nesmetani ulazak u Bugarsku britanskim, francuskim i talijanskim postrojbama radi zauzimanja vitalnih točaka na području iste. Trećeg listopada 1918. godine abdicira bugarski car Ferdinand I. u korist svoga sina koji istoga dana preuzima carsku krunu kao bugarski car Boris III.

Konačni mirovni ugovor između pobjedničkih zemalja Antante i poražene Bugarske Carevine potpisan je 27. studenoga 1919. godine u francuskom gradu Neuilly-sur-Seine (njegove odredbe stupile su na snagu 9. kolovoza 1920. godine). Navedenim ugovorom Bugarska Carevina je preuzela obvezu isplate ratne odštete u iznosu od 2250 milijuna zlatnih franaka, dok su oružane snage ograničene na 20 000 časnika, dočasnika i vojnika te 10 000 redarstvenika i 3000 pripadnika graničnih postrojbi. Nadalje, prema odredbama mirovnog ugovora, ukinuta je opća vojna obveza, a popuna oružanih snaga trebala se vršiti isključivo dragovoljcima na ugovorni period od 12 godina. Zabranjen je bilo kakav uvoz suvremenih oružanih sustava dok je ratno zrakoplovstvo u potpunosti ukinuto te je njegovo ponovno ustrojavanje zabranjeno. Ratnoj mornarici ostavljena su četiri torpedna broda i šest ophodnih brodova, a svi ostali ratni brodovi predani su Saveznicima koji su ih raspodijelili među sobom kao ratni plijen. Uz navedeno ustrojeno je povjerenstvo Antante (predstavnici Velike Britanije, Francuske i Italije) sa sjedištem u Sofiji koje je imalo zadaću nadzora provedbe ugovornih obveza.

Nakon okončanja Prvoga svjetskog rata Bugarsku je zahvatila teška gospodarska kriza koja je izazvala niz masovnih štrajkova te svakodnevne politički motivirane prosvjede. Sve navedeno dovelo je do pobjede lijevo orijentiranog Bugarskog zemljoradničkog narodnog saveza na izborima održanim 17. kolovoza 1919. godine. Međutim, 9. lipnja 1923. godine izvršen je državni udar, uz podršku bugarskog cara Borisa III. i vojnog vodstva te je na vlast došla koalicija desnih stranaka predvođenih Aleksandrom Cankovim (nekoliko dana po provedbi državnog udara, 14. lipnja, smaknut je dotadašnji predsjednik vlade Aleksandar Stambolijski). Kao reakcija na navedene događaje u Bugarskoj je došlo do pobune dijela stanovništva predvođenih Komunističkom strankom Bugarske na čelu sa Georgijem Dimitrovim. Vlada Aleksandra Cankova je žestoko reagirala na spomenutu pobunu i tijekom kratkotrajne pobune došlo je do niza teških okršaja između vladinih snaga sigurnosti i pobunjenika što je rezultiralo velikih brojem žrtava (prema kasnijim procjenama tijekom pobune stradalo je oko 20 000 ljudi). Jedna od posljedica navedene pobune bila je zabrana rada Komunističke stranke Bugarske koja je službeno donesena 4. travnja 1924. godine.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (PRVI DIO) Crna Gora i Sandžak u Drugom svjetskom ratu

Početkom 1920. godine svoje djelovanje je obnovio i VMRO koji je i dalje ostao snažno podijeljen na dvije struje: federaliste (sklone suradnji s komunističkom strankama u sklopu Balkanske komunističke federacije uz oslonac na Sovjetski Savez) i centraliste (koji su u stvari bili velikobugarski nacionalisti). VMRO je na području Makedonije imao znatan broj pristaša tako da su prema podacima VMRO-a 1923. i 1924. godine na području Vardarske Makedonije (današnja država Makedonija) djelovale 53 naoružane skupine („čete“) sa ukupno 3245 „komita“ (gerilaca). Navedeni gerilci su uglavnom napadali državne urede Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca te izvodili uglavnom terorističke akcije na području cijele Vardarske Makedonije, odnosno tada službeno Južne Srbije. Pod vodstvom Todora Aleksandrova VMRO je započeo pregovore o pristupanju Kominterni (komunističkoj interancionali) te je podupro pobunu na području Bugarske koju je organizirala bugarska komunistička stranka. Početkom lipnja 1924. godine u nikada u potpunosti razjašnjenim okolnostima poginuo je Todor Aleksadrov, a na čelo VMROa dolazi Vanča Mihajlov koji zastupa „centralističko“ načelo bugarskog nacionalizma te ubrzo fizički eliminira sve utjecajnije članove VMRO-a komunističke orijentacije.

Pod vodstvom Mihajlova VMRO postaje prava teroristička organizacija koja izvodi brojne atentate na području Vardarske Makedonije, a potom i u inozemstvu. U svom djelovanju protiv Kraljevine Jugoslavije Mihajlov se povezuje s ustaškom emigrantskom skupinom pod vodstvom Ante Pavelića, a najspektakularniji „plod“ njihove suradnje svakako je uspješno provedeni atentat na kralja Aleksandra I. Karađorđevića 9. listopada 1934. godine u Marseilleu (atentat je izvršio pripadnik VMRO-a Vlado Černozemski, pravim imenom Veličko Dimitrov Kerin). Nakon atentata zbog pritiska iz inozemstva Vanča Mihajlov je morao napustiti Bugarsku te je emigrirao u Tursku. Bugarska Carevina je 8. veljače 1932. godine suspendirala daljnje plaćanje ratne odštete prema mirovnom ugovoru iz Neuillya te započela s povećanjem svoje vojske te ubrzanim naoružavanjem. U međuvremenu se vojska osjetila dovoljno moćnom te je uz podršku cara Borisa III. izvršila 19. svibnja 1934. godine vojni udar, a predsjedanje vladom preuzeo je Kimon Georgijev kojega je ubrzo zamijenio Georgi Kjoseivanov. Bugarska je sa Jugoslavijom u Beogradu 24. siječnja 1937. godine potpisala „sporazum o miru i vječnom prijateljstvu“, a godinu kasnije, 31. srpnja 1938. godine potpisala je Bugarska Carevina sa zemljama Balkanskog saveza (Grčka, Jugoslavija, Rumunjska i Turska) u Solunu sporazum o nenapadanju. Navedenim sporazumom priznata je Bugarskoj Carevini jednakost u jačini oružanih snaga sa ostalim članicama potpisnicama sporazuma te je time Bugarskoj otvorena mogućnost neograničenog naoružavanja i uvoza modernog naoružanja. Potpisivanjem sporazuma iz Soluna praktički su anulirane sve obveze iz mirovnog ugovora iz Neuillya.

Nešto prije potpisivanja sporazuma o nenapadanju sa zemljama Balkanskog saveza, Bugarska je potpisala tajni protokol o suradnji s Njemačkom (12. ožujka 1938. godine) koji je obuhvaćao i dvogodišnji ugovor o isporuci suvremenog naoružanja. Poslije potpisivanja sporazuma o nenapadanju sa zemljama Balkanskog saveza, Velika Britanija i Francuska odobrile su kredit Bugarskoj za nabavu modernog naoružanja koji je Bugarska, da ironija bude veće, iskoristila za kupovinu oružja u Njemačkoj.

Dolaskom Bogdana Filova za predsjednika bugarske vlade, bugarska politika se sve više otvoreno okreće prema Trećem Reichu. Njemačka je do kraja 1930-tih godina 20. stoljeća izvršila snažnu gospodarsku penetraciju na područje Bugarske tako da se do 1939. godine udio uvoza iz Njemačke popeo na 68% od ukupnog bugarskog uvoza. Pod snažnim pritiskom njemačke diplomacije Kraljevina Rumunjska prisiljena je sporazumom iz Craiove (potpisanim 7. rujna 1940. godine) prepustiti Bugarskoj Carevini Južnu Dobrudžu (delta Dunava). Na području Južne Dobrudže nalazila se relativno velika njemačka nacionalna zajednica kojoj je Bugarska garantirala kulturnu autonomiju. Prema tajnom protokolu između Njemačke i Bugarske vojnim obveznicima Volksdeutscherima s područja Južne Dobrudže omogućeno je da se bez ikakvih sankcija jave kao dragovoljci u njemačke postrojbe. Najveći dio dragovoljaca Volksdeutschera s područja Južne Dobrudže biti će raspoređen u postrojbe Waffen-SS-a. Krajem 1940. godine Bugarska vojska je dostigla snagu od 230 000 vojnika svrstanih u 16 pješačkih i dvije konjaničke divizije te jedan brzi (motorizirani) zdrug dok je zračnu podršku osiguravalo 80 zrakoplova.

Benito Mussolini 28. listopada 1940. zapovijeda napad talijanskih snaga s područja Albanije na Kraljevinu Grčku što cijelo područje Jugoistoka Europe stavlja u potpuno novu situaciju. Invazija Italije na Grčku zadaje Hitleru posebnu brigu. Budući da je definitivno odustao od planova za invaziju Velike Britanije, Hitler zapovijeda svojim glavnostožernim časnicima izradu planova za pohod protiv Sovjetskog Saveza. Ubrzo napad talijanskih snaga posustaje te grčke snage preuzimaju inicijativu i odbacuju talijanske snage na početne položaje i potom prodiru u samu Albaniju. Velika Britanija djelatno podupire Grčku u njenim vojnim naporima protiv Italije i u Hitlerovim mislima sve više počinje dolaziti do izražaja strah od mogućeg novog Solunskog ratišta koje bi se nalazilo u pozadini južnog krila Istočnog ratišta te time predstavljalo stalnu prijetnju. Hitler odlučuje jednom za uvijek riješiti pitanje stabilnosti Jugoistoka Europe.

Nastavak pročitajte u slijedećem nastavku. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u srpnju 2015.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (PRVI DIO) Okupacija Crne Gore i Sandžaka DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (DRUGI DIO) Kosovo i Albanija u Drugom svjetskom ratu DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (PRVI DIO) Velika Albanija - Kosovo i Albanija
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.