Mirko Meter rođen je 5. veljače 1922. godine u Prološcu kod Imotskog. Krajem tridesetih godina polazio je Mornaričku strojarsku školu u Kumboru u Boki Kotorskoj, koju zbog početka Drugog svjetskog rata nije završio.
Kada je počeo Drugi svjetski rat nas su uzeli, otpustili iz Mornaričke strojarske škole, koju mi nismo završili nego su nas raspršili tamo ovamo, prije samog početka rata. I ja kao mulac recimo niti 19 godina meni je palo 86 ljudi na leđa. Zašto? Oni drugi su znali u čemu je stvar, svi su oni pobjegli. A ja ostao recimo kao grade (s činom) sam. Onda sam otišao u Split gdje su me htjeli razoružati, ali ja nisam dao i pustili su me s Bogom da idem kući. Tu sam ostao dva mjeseca, a kud ću ići kako bi rekao kao karijerni vojnik. I tu su me pozvali u Zagreb. Platili su mi sve unazad i dosta unaprijed i opet me poslali kući da pričekam gdje će nas rasporediti.
I poslije toga dakle negdje u šestom mjesecu su me zvali. Ali sada su Talijani uzeli more. I sad kuda da ideš, na Savu gdje su bile dvije topovnjače. Ali, što će ti to, to je lokva, ne može čitava hrvatska mornarica biti na Savi, s jednom topovnjačom. I nama se pružila prilika da su nama ponudili da idemo tjerati Staljina. Jedna je grupa ljudi otišla prije mene, ja sam bio druga ili treća. Išla je i četvrta, a bilo nas je oko šest stotina, Hrvatska pomorska legija na Crnom moru.
Prva baza hrvatskih pomoraca bila je u Bugarskoj. Smješteni su u crnomorskom ljetovalištu sv. Konstantin nedaleko Varne gdje su dobili njemačke odore i naoružanje. Kako je u tada neutralnoj Bugarskoj tamošnja Komunistička partija po nalogu Kominterne počela sabotaže i napade na malobrojne pripadnike njemačkih oružanih snaga, hrvatski su mornari isprva vršili stražarsku službu u Varni i okolici.
Onda smo iz Varne nakon nekog vremena otišli u Rusiju, u zimi 1941. Kada smo već bili tamo, Sovjeti su napravili jedan desant na Krim i mi smo ih trebali čekati i spriječiti da ne stignu na kopnu. Ali, tamo je bilo toliko studeno da mislim da su se i Rusi smrzli, a čim je malo zatoplilo Nijemci su ih potjerali od kud su došli (na početne položaje). Naime, početkom siječnja 1942. godine jedna je sovjetska postrojba jačine jedne pješačke bojne i jednog topničkog sklopa nastupala Arabatskom prevlakom prema Geničesku, a uz to istočno od Simferopola spustile su se sovjetske padobranske jedinice. Željeznička pruga Melitopol-Džankoj-Simferopol, veoma važna za opskrbu savezničkih trupa na Krimu, bila je tako neposredno ugrožena. U to vrijeme nalazilo se u Geničesku oko 170 Hrvata, 20 njemačkih mornara lučke kapetanije i Ova šarena vojska trebala je osigurati od sovjetskih napada područje od otoka Birjuči do linije Perekop-Čongar - mjesta, gdje je jedna željeznička pruga vezivala južnu Ukrajinu sa Krimom. Topništva nije bilo osim nešto malo bacača i lakih strojnica. Sovjeti su imali inicijativu i mogli su izabrati mjesto i vrijeme za napad. U podjeli obrambenih odsjeka Hrvatima je pripala luka i susjedno područje. Godina 1942. počela je za odjeljak Hrvatske pomorske legije na Azovskom moru sa ukopavanjem. Izrađeni su bunkeri, rovovi, previjalište i sve kamuflirano što je bolje bilo moguće. Obala je bila minirana, zamrznuti kuteri spremljeni za uništenje i na kraju Arabatske strelke, nasuprot Geničesku, postavljena je mala borbena skupina. Geničeska se ja jako dobro sjećam jer tamo sam naučio ruski, pa se mene upotrebljavalo da idem po radnike za kopati bunkere. A kakvih radnika je bilo? Samo žene jer je Staljin povukao sve muškarce. Ali to kod Sovjeta je bilo potpuno normalno da žena kopa, žene su radile iste fizičke poslove kao i muškarci.
Pri koncu siječnja 1942. godine, nakon ponovnog njemačkog osvajanja Feodozije, pojačana je obrana Perekopskih prevlaka i Geničeska jednom rumunjskom motoriziranom pukovnijom. U ožujku je studen počela popuštati i led se počeo otapati pa su hrvatski pomorci na zarobljenim sovjetskim kuterima nastavljali obavljati zadatke patroliranja, transporta, kao i traženja i uništavanja neprijateljskih mina. Osim toga, deset “najboljih” kutera opremljeno je za borbene zadaće i polaganje mina. Pri jednom takvom polaganju minskog polja 19. travnja 1942. došlo je do tragedije. Ta je nesreća nastala jer jedan njemački narednik nije slušao naredbe poručnika (Maria) Gudelja. Ja nisam bio tamo, sreća Božja. Kažu da je izgledalo strašno, jer je puno mina eksplodiralo a ljudi su iznad 20 metara bačeni u zrak. I nisu ih mogli naći odmah. Jer, voda je izbacivala tijela pomalo. Naime, uslijed tehničke pogreške na sigurnosnom sustavu eksplodirala je jedna mina što je izazvala lančanu reakciju ostalih mina prilikom čega su uništena dva improvizirana minopolagača. Pri tom je poginulo 22 pomorca, među kojima jedan njemački i dva hrvatska časnika, a teško je ranjeno šestero ljudi. Ipak, unatoč ovoj tragediji u kojoj je izgubljena četvrtina ljudstva Azovskog odjeljka, odjeli Hrvatske pomorske legije ostali su raspoređeni duž Crnog i Azovskog mora: u Varni, Odesi, Geničesku, Nikolajevu, Jalti, Taganrogu, Mariupolu, Berdjansku, te Feodosiji i Jejsku.
Ondje su obavljali niz važnih zadataka, uz već spomenutu predstražarsku službu i zaštitu ribarstva u Azovskom moru, zaposjedanje glavne borbene linije kod Geničeska, opskrbe rumunjskih trupa u Dnjepr-Limanu, minerskih pothvata pred Geničeskom, predstražarske službe u Kerčkom kanalu i lovljenja mina u Azovskom moru, obavljali su i transporte za vojsku na Kavkazu, a jedan dio Odjela vršio je predstražarsku službu pred južnom obalom Krima, polagao minske baraže i obavljao zadaće traženja mina. Ovi zadaci nisu bili nimalo bezopasni jer su hrvatske brodice često bile izložene sovjetskim napadima iz zraka i s mora.
Ja sam kao strojar tada plovio na malom komandnom brodu „Desedninovec“ s kapetanom Rumenovićem. Bio je to ribarski kuter, ali dobar brod i u dobrom stanju. S njim smo išli sve do Sevastopolja dok su se još tamo odvijale borbe, dok su ga Nijemci opsjedali pošto ga dugo nisu mogli osvojiti. (Stjepan) Rumenović je bio pomoćnik, a glavni zapovjednik Legije bio je (Andro) Vrkljan, kapetan bojnog broda. Rumenović je bio malo stariji od ostalih, pedantan kao Nijemci. Zato smo mislili da je on bivši austro-ugarski časnik. Zapovjedni brod je bio, recimo naša centrala, jedrenjak Tovariš. To je bio ruski školski brod s četiri jarbola, divan brod. Dakle, nama su ga dali Nijemci u potpuno ispravnom stanju. Kako mi nismo s tim brodom mogli ploviti, upotrebljavali smo ga kao bazu za spavanje i kao menzu. Dakle taj brod je ostao usidren. Mariupol je služio kao jedna koncentracija trupa. Tamo je još bilo, osim nas Hrvata, i Mađara i Slovaka, Nijemaca, i drugih narodnosti. Nijemci, kako su organizirani, imali su pravi restoran, danas možeš tražiti takav u Zagrebu, i tu se jelo zabadava tako rekuć. Za jednu marku, onu frontovsku naravno, mogao si se najest koliko si htio.
Tijekom rujna 1942. hrvatske je pomorce u njihovoj bazi u Mariupolu, u sklopu posjeta Istočnom bojištu i ostalim hrvatskim legionarskim postrojbama, obišao i Poglavnik NDH Ante Pavelić. Kad nas je u Mariupolu posjetio Pavelić tom prilikom sam mu skoro stao na nogu. Ja sam bio ondje gdje je dolazio s autom i čekam da izađe iz Mercedesa. Međutim, kad je auto došao Pavelić je izašao na drugu stranu. Ja sam potrčao na drugu stranu, a kako sam se trebao izmaknuti fotografima koji su to slikali pošao sam natraške i nisam gledao. U tom trenutku netko me je zgrabio za rame da ne stanem na Pavelićevu nogu. Tada je poglavnik NDH Ante Pavelić hrvatskim pomorcima podijelio odlikovanja na zapovjednom brodu Tovariš usidrenom uz silose u Mariupolskoj luci. Mi smo za borbe na Krimu 1941. od Nijemaca dobili „Krimšild“ (spomen-znak „Krimschild“ bila je borbena značka koja se dodjeljivala svim njemačkim i savezničkim vojnicima koji su sudjelovali u borbama za osvajanje Krima) svi koji su bili 1941. i u bunkerima čekali napad Rusa. To je bilo odlikovanje vrlo cijenjeno jer tu nije bilo puno vojnika, bilo ih je manje 40.000. Bilo je takova zima da njemački zrakoplovi nisu mogli letjeti, a ni Rusi nisu mogli drukčije nego pješke, a pješke ipak kroz snijeg nije lako ići. I nikad nisu stigli do nas. Tu sam onda od Pavelića dobio jednu Zvonimirovu brončanu medalju za hrabrost, a još druge koje više se ne sjećam.
Nastavak pročitajte u slijedećem izdanju. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u rujnu 2012.