Naslovnica

„Od 18 letova imao sam deset priznatih i jednu nepriznatu pobjedu"

Ovaj najučinkovitiji hrvatski zračni as u samo 18 borbenih letova ostvario je deset zračnih pobjeda. Na njegovoj listi trofeja nalaze se upisano pet lovaca LaGG-3, dva P-39 Aircobra, jedan La-5, jedan Jak-1 i jedan jurišnik Il-2M3.
27. studenoga 2018. u 07:51 1 komentara 858 prikaza
Foto: Wikiwand

 „Od 18 letova imao sam deset priznatih i jednu nepriznatu pobjedu. I ova zadnja je bila katastrofa radi toga što sam imao tešku borbu. Tu je došlo do jednosatne borbe. Tu su nas gore tukli protuavionskim topništvom, a došlo je, sigurno, više od dvadesetak ruskih lovaca dok je nas bilo četvero. I mi smo ustrajali tu, to je bila krvava borba, trajala je jedan sat. Možete si misliti kad je jedan meseršmit koji je imao Daimmlerov motor u sebi, koji ima točku vrenja od 200 stupnjeva glikola, jer on ima hlađenje na glikol, on je pištao, on je stvarao paru od silnog zagrijavanja. I baš u tim zadnjim momentima, a već smo tu imali nekoliko pobjeda, naročito moj predvodnik, zapovjednik, on ih je već imao nekoliko, a ja sam jednog pravo u glavu koji mi je išao pa sam ga oborio i sad jedanput iz instinkta se okrenete i vidite da su četiri na samom repu.

OKLOPNE SNAGE NDH (DRUGI DIO) Nijemci uvode pomoćne oklopne vlakove

To nije bila igra i poslije jedno sat vremena teške i krvave borbe i što sam mogao, pun gas. Jer mi smo imali jednu prednost pred Rusima, imali smo jače motore, jer Daimmler motor je bio jači nego svi njihovi tamo koji su onda ugrađivali. I mi smo vertikalnim letom oko dvije hiljade metara mogli pobjeći njima, ali oni su se već naučili na tu taktiku pa su počeli letjeti na raznim visinama, tako da ih je bilo na tri hiljade, pa na četiri, na pet“. Baš zbog ove prednosti njemačkih lovačkih zrakoplova tipa Messerschmit Me 109 u vertikalnom uspinjanju, tada drugi po redu sovjetski as Aleksandar Pokrijškin osmislio je taktiku nazvanu Kubanske ljestve. Po njoj su sovjetski lovci letjeli u nekoliko grupa od po četiri na raznim visinama u razmaku od nekoliko tisuća metara.

- „I ja sam pobjegao i njemu odmah radiofonijom javio četiri Rusa za repom i bacio se vertikalno gore. Ja sam pokušao onim našim starim sistemom ići vertikalno gore, ali nesreća je bila da sam naišao na drugu grupu od nekoliko njih i da sam došao na jednu mrtvu točku kada se više avion nije mogao uspinjati. Avion se morao sada ispraviti i dobiti malo nivoa da može dobiti novu brzinu. Međutim, taj čas sam osjetio strašnu bol jer me pogodak topa pogodio točno u lijevu ruku i razbio je na dva mjesta. Tako da nisam taj čas puno razmišljao, to su one takozvane zrakoplovne četvrtine sekunde, kada niste trebali ni misliti nego ste samo instinktivno rješavali stvari. I kako je avion sada glavom išao dole, on je vertikalno počeo padati, pod punim gasom. Možete si misliti kakva je to bila situacija. Ja nisam mogao ništa s lijevom rukom koja je držala ručku gasa, nego sam morao staviti svoju palicu komande među noge, a s desnom rukom izbaciti gas na nulu. Ali avion je već zadobio tako strašnu brzinu da je došao na jednu granicu takozvanog smrtnog kovita, a kad on počne, avion više ne sluša, jer se zrak počne odjeljivati od krilnih površina i vi idete dole kao kamen.

E sad tu jedino što sam mogao napraviti, gledat kako mu oduzet štoviše brzinu, da ako se bude moguće ikako spasit da se spasim onako kako bi se to moralo napravit. I onda sam jednom rukom gledao njega pomalo zaustavljati tako da je avion došao na tisuću, pa na 800 na 700, na 500 metara i to u toj brzini. Reći ću vam iskreno ja sam onda promislio: Gospodine neka bude volja tvoja. Jer tu više nemate što, jer vi osjećate za par sekunda, pet, šest, najviše deset sekunda vi ste raspadnuti u paramparčad. Mi kad smo našli kojeg oborenog našega, mi smo mu samo našli resice od uha, gdje nije bilo kosti, drugo sve nema! I ja sam to osjetio i rekao sad ili nikad! Međutim, morate pokušati što možete. I ja sam pokušao i uspio sam pomalo ga uspraviti tako da sam došao na brzinu od oko 300 kilometara na sat. Ja sam morao leći dole što prije jer počela mi je mrena dolaziti na oči, ja sam počeo slijepiti. Zbog čega? Ja se onda nisam sjetio da sam izgubio čitavu krv, ja sam sjedio u jednoj ogromnoj lokvi krvi. I sad jedino sjedi pa bilo kako bilo, a dole teren za nevolju, to je bio jedan međufrontalni teren, pun rupa i gorovit. Naređeno je da svaki ‘Notland’, svako prisilno spuštanje mora se izvršiti samo potrbuške, nikako izvlačiti kotače. I onda sam ga navukao i vidio sam moram sjest, ako ne biti ću gotov. I onda sam se prvi put sudario sa zemljom i molim vas lijepo sad da vam kažem kako nije bilo besmislica ta ‘Gospodine u tebe se pouzdajem!’. Ja se nisam prevrnuo što je svaki slučaj kad ste ovakvom brzinom, jer meseršitima je minimalna brzina u zraku 220 kilometara na sat, ako vozite ispod 220 vi padate naglavce, a ja sam imao nešto više od 300 i lupio sam svom silom, a nisam se prevrnuo. Dalje, ja se nisam zapalio iako je avion bio ugrijan poslije jedan sat teške borbe, on je toliko cvilio, toliko pištao, ali se nije zapalio. Pa to je prst Božji, to ne možete rastumačiti.

Da danas pronađete bilo kakvog stručnjaka u svijetu, bilo koje rase neka to pokuša i živu glavu neće izvući. I ja sam se zaustavio molim vas na jednu površinu od 80 do 100 metara. A meseršmitima treba da se zaustavi tisuću metara. Mi tu na Borongaju nismo mogli letjeti meseršmitom, jer pista ima 900 metara, išli smo na Pleso. Osnovali su tamo aerodrom gdje pista ima dvije i pol hiljade, dvije hiljade metara. I sad ja ležim niti zapaljen niti prevrnut, sjedim u toj lokvi i već sam izgubio donekle vid tako da sam se poplašio. Kada me pogodio, možda mi je odrubio ruku, možda me pogodio u razne vidne živce, tako da sam izgubio vid od toga, ali to nije bilo nego je bio gubitak krvi. I onda sam čuo u toj nevolji da netko dolazi. Ne znam tko, jer to je bio međufront između Rusa i Nijemaca. Ničija zemlja. Sad tko dolazi po vas i što će biti, znate kako se obračunavalo s neprijateljem. Međutim, evo vidite prst Božji se dalje pokazao, dolazi prijatelj izvlači me, režu s nožićem sve te gurtne što sam imao, počevši od padobrana, hoće mi istrgat ruku a ruka se, prsti su se toliko ukočili da su morali lomit dok su to sve slomili i dok su me stavili gore na tenk. I došli smo, sreća da nije bilo daleko jer ta previjališta su uvijek bila na samom frontu. Istovarili su me onda među više desetaka teških ranjenika koji su uzdisali i jaukali teško... I dežurni liječnik me odredio na drugo mjesto po hitnosti.

OKLOPNE SNAGE NDH (PRVI DIO) Pojačanje naoružanja oklopnih snaga NDH

Prvi je bio jedan pomorski časnik koji je s motornim čamcem ispitivao Azovsko more na Crnom moru i naletio na minu. I njega je odredio prvog i uz sve te desetke drugih ja sam bio određen na drugo mjesto. Lijeva ruka je bila sasječena i oni su onda malo i znate onda u onom bijesu, neraspoloženju vidjeli su moju tešku situaciju, rezali su nožem najprije ruku pa su onda lomili prste dok su oslobodili od gasa koja već davno bila tu stisnuta tako da kad sam ja došao na stol, ovaj im je samo rekao odmah u narkozu. Kad sam dobio brojiti sjećam se da sam brojio do 12, onda je nastao jedan sudar u vasioni, sudar svemira i poslije sam se našao u Odesi. Došao sam gore u Luftwaffe lazaret i mogu vam kazat da mi je borba donijela puno jednog simpatičnog ponašanja. Jer oni kao da su se i sami čudili, kažu: ‘Pa ljudi to nije naš čovjek, a mi se ne možemo tome načudit’. Imali su Nijemci kroz pet godina rata toliko zračnih aseva s mnogo oborenih aviona, ali su oni imali po dvije i pol, tri tisuće letova, a ja sam imao samo tih 18. Da su me pustili dalje ne znam kako bi bilo. Sad dali nije to prst Božji. Ja bi normalno po teškom ranjavanju bio možda 20., 30. po redu, a to mi je onda bilo gotovo, jer ja sam zadnje kapljice krvi imao u sebi. I onda su me stavili odmah na drugo mjesto, došao sam na stol kirurški i s time je bilo to završeno. Kasnije kad sam već došao u Odesu i preko čitave Ukrajine u Poljsku, gdje god sam kasnije dolazio imao sam neko poštovanje, jer su već imali vijesti o meni.

Naime izlazile su razne ratne novine koje su objavile baš i moj slučaj. Pisalo je da postoji od jedne prijateljske zemlje čovjek koji je postigao jedan izvanredan rezultat, od samo 18 letova imao je deset pobjeda. Tako da sam s time svugdje došao. Ipak imao sam jedan mali incident kada sam došao u Beč, u komandu jugoistoka. Kada sam se trebao vratit u domovinu ovi moji prijatelji koji su sa mnom bili u bolnici kažu, kako ideš bez proteze? I onda su otišli kod komandanta same bolnice, generala toga i toga, i rekli su da ima jedan tu i on se izvinjavao, kaže mi imamo samo s tri zemlje ugovor, to je Rumunjska, Mađarska i Italija, a s Hrvatskom nemamo ugovor. Međutim, kako je takav slučaj ja ću na svoju odgovornost njemu dodijelit protezu. Ja sam čekao u Beču još desetak dana i proteza je stigla.

Potom sam se javio u Zagreb i došao do generala Rupčića koji je bio zapovjednik vojnog letaštva i mogu vam reći tamo sam imao toliko priznavanja da nije bilo niti jednog generala prijateljske zemlje koji je došao kod Rupčića a da me on nije zvao i da me tamo predstavljao. Reče, vidite, evo kako mi Hrvati imamo i ovakav slučaj kao što je moj. Od odlikovanja sam dobio Željezni križ drugog i kasnije sam Željezni križ prvog reda. A od Hrvata sam dobio Vojni trolist trećeg reda (10. veljače 1944. op.a.)“. U međuvremenu tijekom oporavka Avdić je 1. prosinca 1943. promaknut u čin zrakoplovnog narednika, a po povratku u Zagreb radio je u Zapovjedništvu Ratnog zrakoplovstva. Ondje je obavljao administrativne poslove te komunicirao između Zapovjedništva te zrakoplovnih luka na Borongaju i u Velikoj Gorici. Dana 14. srpnja 1944. izvan reda promaknut je u čin zrakoplovnog častničkog namjesnika te je postao kandidat za časnika.

Školovanje za časnika, pak, prekinuo je kraj rata i propast NDH. Zdenko Avdić poput mnogih je do posljednjeg trenutka ostao u Zagrebu, koji je napustio kada su u njega počeli ulaziti partizani uputivši se prema Bleiburgu. Zarobljen je 15. svibnja 1945. kod Dravograda te u kolonama smrti upućen na Križni put sve do rumunjske granice, gdje je završio u logoru Petrovgrad u Vojvodini. Ondje ga je 8. kolovoza dostigla vijest o objavi amnestije pa je zajedno s ostalim preživjelim zarobljenicima pušten kući. No, uskoro je ponovno uhićen i predan Vojnom sudu. Ipak, pošto, kako se navodi u potvrdi o postupku od 20. listopada 1945., nisu postojali razlozi za pritvor, bio je pušten da se u toku daljnjeg postupka brani sa slobode. Na koncu je ipak osuđen na godinu i pol zatvora zbog toga što se borio za Nijemce. Kaznu je služio u KPD-u Stara Gradiška iz koje je pušten po izdržanoj kazni 20. prosinca 1947. godine. - „Moj život je kasnije išao možete si mislit teškim putovima. Išao je kroz križni put, pa sam išao kroz kaznionicu Stara Gradiška, pa sam onda došao iz Stare Gradiške da se namjestim jer nisam imao nikakve zarade, a molim vas lijepo doći negdje tražit a bio si u neprijateljskoj vojsci, molim vas što vam je više trebalo. Ali ja iako sam našao neko razumijevanje već radi zrakoplovstva, onda ti je rekao ti si invalid, tako da su mi bila vrata zaključana i da nije bilo toga prsta Božjega ja bih bio na ulici, bili bi me našli kao jednu lešinu. Teško je to vama vjerojatno koji niste tako nešto slično ali kad ja dođem tamo kod sekretara partije, kod zamjenika direktora šefa ljevaonice.

BATINSKA BITKA (2. dio) General Felmi radio je početničke greške u želji da osvoji Baranju

Sekretar rajonskog komiteta i kad je on čuo moj slučaj onda mi kaže čuj, naša je partija mnogo toga kaže svojih ljudi, sama uništila, ali ovaj slučaj, ja ću se brigati oko tebe i mogu vam reći je li to prst Božji da sam ja jedan potpuno suprotne ideologije on je mene štitio da su drugi od mene odmicali se. Misle pa to je član partije, da nije on član partije ne bi se on za njega toliko zalagao. Mogu reći njegovo ime, Bauk se zvao, sekretar partijske organizacije. Kasnije kada je on nestao došao je drugi, opet onaj prst Božji koji vi sad možete malo teško razumjet. A da vam ne pričam kako sam ja prošao kroz sve to u trideset pet godina u jednoj tvornici na jednom mjestu gdje je svaki od najobičnijih članova mogao reći, pa ljudi, pa mi tražimo podobnog čovjeka, pa što će on nama tu kad mi imamo naših ljudi toliko. A ne samo to ja sam čak dobio i stan. Bilo je oko sto reflektanata, a dolazi do raznih komisija i ustanovljuje jedan stan se daje tehničkom direktoru a drugi šefu prodaje drugu Zdenku Avdiću. Jeli to prst Božji? A što da vam sad nabrajam još toliko tih slučajeva gdje ljudska moć ili naša snaga bila nula naprama takvih situacija koje ne možete drugačije riješit. Meni je ovo najveći slučaj što sam ja sebe gledao u smrti, 5, 6, 7 sekunda najviše, bilo je sve gotovo, ja sam se pozdravio sa svime, čekao sam taj paramparčad a vidite ništa se nije dogodilo. Molim vas formirajte jednu komisiju od bilo koje rase danas u svijetu od ove branše zrakoplovstva pa neka čuju taj slučaj pa će reći taj je, nisi moga naći pola kila od njega što mu se dogodilo, a nije mu se ništa dogodilo. Zašto? Prst Božji“. rata toliko zračnih aseva s mnogo oborenih aviona, ali su oni imali po dvije i pol, tri tisuće letova, a ja sam imao samo tih 18. Da su me pustili dalje ne znam kako bi bilo. Sad dali nije to prst Božji.

Ja bi normalno po teškom ranjavanju bio možda 20., 30. po redu, a to mi je onda bilo gotovo, jer ja sam zadnje kapljice krvi imao u sebi. I onda su me stavili odmah na drugo mjesto, došao sam na stol kirurški i s time je bilo to završeno. Kasnije kad sam već došao u Odesu i preko čitave Ukrajine u Poljsku, gdje god sam kasnije dolazio imao sam neko poštovanje, jer su već imali vijesti o meni. Naime izlazile su razne ratne novine koje su objavile baš i moj slučaj. Pisalo je da postoji od jedne prijateljske zemlje čovjek koji je postigao jedan izvanredan rezultat, od samo 18 letova imao je deset pobjeda. Tako da sam s time svugdje došao. Ipak imao sam jedan mali incident kada sam došao u Beč, u komandu jugoistoka. Kada sam se trebao vratit u domovinu ovi moji prijatelji koji su sa mnom bili u bolnici kažu, kako ideš bez proteze? I onda su otišli kod komandanta same bolnice, generala toga i toga, i rekli su da ima jedan tu i on se izvinjavao, kaže mi imamo samo s tri zemlje ugovor, to je Rumunjska, Mađarska i Italija, a s Hrvatskom nemamo ugovor. Međutim, kako je takav slučaj ja ću na svoju odgovornost njemu dodijelit protezu. Ja sam čekao u Beču još desetak dana i proteza je stigla. Potom sam se javio u Zagreb i došao do generala Rupčića koji je bio zapovjednik vojnog letaštva i mogu vam reći tamo sam imao toliko priznavanja da nije bilo niti jednog generala prijateljske zemlje koji je došao kod Rupčića a da me on nije zvao i da me tamo predstavljao. Reče, vidite, evo kako mi Hrvati imamo i ovakav slučaj kao što je moj. Od odlikovanja sam dobio Željezni križ drugog i kasnije sam Željezni križ prvog reda. A od Hrvata sam dobio Vojni trolist trećeg reda (10. veljače 1944. op.a.)“. U međuvremenu tijekom oporavka Avdić je 1. prosinca 1943. promaknut u čin zrakoplovnog narednika, a po povratku u Zagreb radio je u Zapovjedništvu Ratnog zrakoplovstva. Ondje je obavljao administrativne poslove te komunicirao između Zapovjedništva te zrakoplovnih luka na Borongaju i u Velikoj Gorici. Dana 14. srpnja 1944. izvan reda promaknut je u čin zrakoplovnog častničkog namjesnika te je postao kandidat za Zdenko Avdić umirovljen je 1982. godine nakon 35 godina rada u Tvornici strojeva Bratstvo u Zagrebu i do kraja života živio je sa svojom drugom suprugom na Trešnjevci u Zagrebu.

Imao je dvije kćeri i sina, a umro je 22. studenog 2000. godine. Ovaj najučinkovitiji hrvatski zračni as u samo 18 borbenih letova ostvario je deset zračnih pobjeda. Na njegovoj listi trofeja nalaze se upisano pet lovaca LaGG-3, dva P-39 Aircobra, jedan La-5, jedan Jak-1 i jedan jurišnik Il-2M3. - „Što se tiče discipline, jer moja disciplina je ono rodoljublje koje ste imali prema domovini, niste ga ušićarili gdje ste mogli. Ako služim domovinu onda ću je pošteno služiti, tako da sam discipliniran bio naročito kad smo imali u školi te razne vježbovne letove. Nikad nisam zalutao, nikad nisam imao neko prisilno spuštanje, nikad nisam tražio pomoć od centra jer sam negdje zapao a da se nisam mogao sam osloboditi. Tako da me to držalo, ona ljubav prema domovini, došao si da joj služiš i treba da joj odslužiš u cijelosti do kraja. I zato mi je danas savjest mirna i kad bi bio zdrav ja bih se opet danas javio i bez obzira da li će bit desna sada ruka a ne lijeva. Ja sam u sve to ušao iz svojeg rodoljublja i pokazao sam da nisam došao s nekom špekulacijom ili da sam igrao na dvije karte. I zato se nisam kajao za sve to, a kasnije u što sam upao i što sam to morao ispaštat to mi je bilo jasno samo eto ne na takav način, jer nisam radio ništa krivo ako sam se borio za svoju domovinu, a da nije ona uspjela možda i sada neće uspjet pa će se čekat sljedeća prilika kada će ono pravo hrvatstvo izbiti na čelo i biti jedina ideologija“.

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u studenom 2012.

BATINSKA BITKA (1. dio) Zašto je Crvena armija u bitku za Baranju krenula gdje je tada bilo najteže? DRUGI SVJETSKI RAT - ORUŽJE GARAND - Pobjednička puška američkog vojnika IZ NOVOG BROJA Operacija "Bagration"
 
  • GoldieRobinson:

    Napravit cu 86 dolara za sat od kuce. Bio sam šokiran kad je moj susjed rekao da je prosjek 95 dolara, ali vidim kako to sada radi. Osjecam se toliko slobode sada kad sam ja vlastiti šef. posjetiti>>>>>> www.WebJob33.Com