Tiha voda brege dere

Imperij uzvraća udarac – kako je Japan stvorio vojsku koju zapravo nema?

Foto: A&W/Wikimedia Commons
Mitsubishi F-2
Foto: Daddy178/Wikimedia Commons
Type 10
17.01.2018.
u 08:22
Japan se Ustavom iz 1947. odrekao korištenja sile i rata kao sredstva rješavanja sukoba. Bilo mu je zabranjeno formiranje kopnene vojske, zrakoplovstva i mornarice, a strogo zabranjeno razvijanje i posjedovanje napadačkog oružja... Danas Japan gradi moćnu mornaricu, ima podmornice, nosače helikoptera, 300 borbenih zrakoplova i godišnje troši 46 milijardi dolara na obranu
Pogledaj originalni članak

Japanska vojska danas broji preko 250 tisuća profesionalnih vojnika, ima preko 20 velikih proizvođača oružja, više od 40 borbenih plovila uključivo podmornice, razarače i nosače helikoptera. Također Japan je jedna od rijetkih zemalja svijeta koja ima ledolomac. Zrakoplovstvo Japana broji gotovo 300 borbenih zrakoplova uključujući i F-35A, zrakoplov pete generacije. Japan također razvija i svoj zrakoplov pete generacije X-2 Shinshin. Sve to omogućava ogroman vojni budžet, Japan je naime osma zemlja u svijetu po potrošnji na obranu (preko 46 milijardi dolara godišnje). Impresivno s obzirom na preko pedeset godina dug, stidljiv pogled na vlastitu vojsku. Kako li je Japanu sve to pošlo za rukom? Rastuća snaga i moć Kine izvukla je Japan na svjetsku geostratešku pozornicu.

Tiha voda brege dere, poslovica je koju znaju svi a ponajviše Japanci. Sve je započelo davne 1947. godine kada je Japan dobio svoj prvi demokratski ustav. Naočigled običan ustav, ne nešto naročito drugačiji od ustava mnogih drugih parlamentarnih demokracija u svijetu ipak je propisivao jednu bitnu limitaciju – ili prednost. Radi se naravno o članku broj 9 japanskoga ustava.

Japan je vrlo neslavno skončao svoju ekspanzionističku avanturu po Aziji i Pacifiku te je bio i oštro kažnjen u vidu dviju atomskih bombi bačenih na svoj teritorij. Poučeni time Japanci su otkrili novi, pacifistički put za koji je zaslužna kombinacije vlastite refleksije i samoprovidnosti ali i čvrsta ruka i utjecaj gotovo okupacijske američke politike i interesa. U tom duhu donijet je i članak 9 ustava parlamentarne monarhije Japana. Članak nalaže da se Japan odriče korištenja sile i rata kao sredstva rješavanja sukoba. Također zabranjuje formiranje kopnene vojske, zrakoplovstva i mornarice a strogo je zabranjeno razvijanje i posjedovanje napadačkog oružja poput interkontinentalnih balističkih projektila, nuklearnog oružja, nosača zrakoplova pa čak i posjedovanje specijaliziranih bombarderskih aparata i formacija. Međutim Korejski rat odigrao se preblizu Japanskih granica da bi takva ugroza ostala ignorirana. Već za trajanja Korejskoga rata, Japan formira, pod patronatom SAD-a, nešto što je nazvao Nacionalna policijska rezerva, da bi već 1954. Japan dobio svoje Obrambene snage Japana. Tako ustrojene redarstveno obrambene snage mogle su biti tolerirane unutar članka 9 pošto je Japanski ustavni sud donio presudu da svaka nacija pa tako i Japan ima pravo na samozaštitu. Također članak 9 upotpunjen je odredbom da se na obrambene snage može trošiti samo 1 % BDP-a Japana.

Posjet zagrebačkih ratnih veterana Zapadnom bojištu Prvoga svjetskog rata – Verdunu i Ypresu:

Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac

Dugo je vremena ta obrambena formacija funkcionirala od vojnih materijalnih viškova SAD-a kao glavnog saveznika uz pokoju licenciranu proizvodnju te kudikamo rjeđi pokušaj proizvodnje vlastitog oružja. Japan se s puno većim žarom posvetio razvijanju svoje civilne industrije i tehnologije i to s velikim uspjehom. Najprije je formirana industrija automobila koja svoji procvat doživljava upravo nakon naftne krize 1973. Japanski su auti bili mali, kvalitetni te nadasve štedljivi u odnosu na svoje američke pandane. Uspjeh Toyote, Nissana, Honde te ostalih japanskih auto proizvođača danas svjedočimo kolektivno. Vjetar u leđa zatim dobiva elektronička industrija naročito proizvodnja tranzistora, satova, muzičke opreme a sve više i kompjuterskih komponenti. Nema pojedinca koji nije čuo za Sanyo, Casio, Sony, Fender, Ibanez, Panasonic ili pak čuveni Canon dok je Asus jedan od vodećih računalnih proizvođača. Te dvije industrijske grane poslužile su kao katalizator napretka čitave države pa tako i društva. Japan je stjecao bogatstvo, moć, znanja, vještine te utjecaj u svijetu. Međutim sve veća gospodarska i ekonomska moć donosila je i sve veće izazove. Tako je SAD-u počeo smetati trgovinski deficit s Japanom, a i to da Japan nije u stanju obraniti samog sebe već mu treba SAD. Naravno iz stajališta SAD-a to je bilo vrlo skupo i jednostrano jer Japan nije mnogo davao zauzvrat. Taj nesporazum i neslaganje konačno je eskalirao krajem 80-tih i početkom 90-tih godina prošlog stoljeća. Raskrinkan je skandal Toshiba-Kongsberg u kojemu su dvije navedene firme potajno prodale strojeve i računala za preciznu proizvodnju podmorničarskih vijaka SSSR-u. Vjeruje se da je upravo ovom akvizicijom SSSR uspio dostići pa čak i nadmašiti SAD u kvaliteti proizvodnje podmornica. Ne treba naglašavati kako je to negativno doživljeno u SAD-u. Nadalje, Japan je odbio bilo kakvo sudjelovanje u Prvom zaljevskom ratu.

Zemlja izlazećeg Sunca počela je uviđati svoju ranjivost kao otočne države a tadašnja vlada, ohrabrena presudama Ustavnog suda u korist samoobrane, počela je ulagati i razvijati vlastito zrakoplovstvo te mornaricu – dvije najvažnije vojne grane za svaku državu koja ovisi o prohodnosti morskih puteva. Iako je Japan već imao iskustva u proizvodnji zrakoplova kako licencno (Boeing F-15J) tako i vlastitih (Mitsubishi F-1), priželjkivao je postati tehnološki i industrijski potpuno neovisan u pogledu samozaštite. To će postati nova mantra gotovo cijelog političkog establišmenta Japana sve do danas.

Japan je želio zrakoplov koji će nadopuniti njegove F-4, zamijeniti F-1 te biti jeftiniji od F-15 a da pritom koriste i razviju najmodernije tehnologije i proizvodnju. Tako je rođen projekt koji će postati Mitsubishi F-2.

Bio je to tek drugi zrakoplov kojega je Japan konstruirao od Drugog svjetskog rata a SAD je bio glavni partner u razvoju. Bio je to svojevrsni projekt mirenja dvaju savezničkih država ali i pokazivanja primata kao i svojevrsnog kažnjavanja Japana zbog prodavanja tehnologija SSSR-u. Tako je dogovoreno da će Amerikanci ustupiti svoje tehnologije Japanu ali uz plaćanje svih licenci za proizvodnju. Američki je F-16 Block 50/52 uzet kao osnovni dizajn kao i motor te velik broj komponenti avionike. Ipak su Amerikanci uskratili ustupiti ključnu tehnologiju tzv. FBW (Fly by wire) sustav te su ga Japanci morali samostalno razviti. S druge pak strane Japan je bio dužan besplatno ustupiti SAD-u sve tehnologije koje će biti razvijene za F-2. Tako su Amerikanci profitirali s čak dvije tehnologije zbog kojih će kasnije biti razvijen možda najbolji lovac današnjice F-22 Raptor. Prva je bila tehnologija lijepljenja kompozita. Upotrebom kompozita zrakoplov je postajao čvršći a istovremeno i lakši. Druga je pak tehnologija bila tzv. AESA (active electronically scanned array) radar. Dvije su to tehnologije bez kojih ne bi bilo suvremenih lovačkih zrakoplova dok je japanskome lovcu ostala titula prvoga serijskog zrakoplova koji je ukomponirao navedene tehnologije. Mitsubishi F-2 proizveden je u tek 98 primjeraka od 1995. do 2011. te je bio za trećinu skuplji od američkoga starijeg brata. Ipak, Japan je ispunio svoj cilj – proizveo je svoj zrakoplov na svom teritoriju te razvio tehnologiju, vještinu i zrakoplovnu industriju za sebe kao preduvjet zračne nadmoći nad svojim teritorijem kao i nad plovnim putevima o kojim Japan toliko ovisi. Mitsubishi F-2 vrlo se skladno uklopio u već postojeću paletu japanskih zrakoplova, savršeno nadopunjava F-4-ke i 15-stice. S obzirom na to da je F-2 razvijen na bazi F-16 Block 50/52 možda ni Hrvatskoj danas ne bi bilo na odmet tražiti ponudu upravo za ovaj zrakoplov.

Riješivši prvu prepreku (jako zrakoplovstvo) Japan se posvetio razvoju svoje mornarice. Nadasve razvoju AEGIS sposobnih razarača (dvije klase imaju AEGIS sustav od ukupno 6 klasa razarača u službi japanske mornarice) , podmornica (dvije klase) i nosača helikoptera (dvije klase). Svoju dugu pomorsku tradiciju i umijeće proizvodnje naročito je Japan pokazao na primjeru Soryu klase podmornica te na nosaču helikoptera klase Izumo.

Soryu klasa podmornica najveća je klasa japanskih podmornica proizvedenih od Drugog svjetskog rata. Nadalje najveća je to podmornica u svijetu a da nema nuklearni pogon. Također, podmornica je to koja među prvima u svijetu koristi AIP (air independent propulsion) u vidu Stirling motora koji joj omogućava ostanak u podmorju od dva tjedna. Zadnje će dvije podmornice u klasi zamijeniti Stirling (švedska licenca) motor za litij ionske baterije domaće proizvodnje. Nastavak je to dobro planirane proizvodnje podmornica pošto Japan svakih dvadesetak godina konstruira novu naprednu klasu podmornica. Možda je najfascinantniji podatak da je ova podmornica konstruirana podjednako za djelovanje u priobalnim vodama kao i enormnim dubinama Pacifika; zaron joj je naime, izmjeren na 900 metara dubine što je teritorij sovjetske Lyra (NATO ime-Alfa) klase. Konstruirano ih je 9 od 13 planiranih dok izvoza u druge zemlje nema – Japan ljubomorno čuva svoja postignuća.

Vizualno vrlo moćan Izumo je klasa nosača helikoptera. Taj 27.000 tona težak i 248 metara dug kapitalni brod najveće je plovilo konstruirano u Japanu od Drugog svjetskog rata. Klasu čine dva plovila Izumo i Kaga, oba nazvana po imperijalnim nosačima zrakoplova. Službena je pak priča je da se zovu po japanskim prefekturama. Iako je namijenjen nošenju 28 helikoptera za protupodmorničarsko djelovanje, Kinezi su ga momentalno okarakterizirali kao „prikriveni nosač zrakoplova“. Nije ta tvrdnja niti daleko od istine. Japan već posjeduje F-35A zrakoplove a nedavno je potpisano „pismo namjere“ s SAD-om o nabavci dodatnih F-35. Iako nije specificirana inačica vrlo je lako moguće da će biti nabavljen i određeni broj STOVL (Short Take Off and Vertical Landing) sposobnih F-35B. Ovom bi akvizicijom Japan de facto imao sve sastojke za funkcionalni nosač zrakoplova.

Kopnena vojska također je dobila novo oružje. Tenk je to Type 10 razvijen specifično za japanske potrebe te isključivo od japanskih komponenata. Konstruiran da bude lagan, ima svega 44 tone, a ubojit, savršeno se uklapa u reljefne specifikume Japana. Jedini je to tenk, uz francuski Leclerc, zapadne doktrine koji je ukomponirao automatski punjač topa. Također sam top nije kopija čuvenog Rheinmetallovog topa od 120 mm već je potpuno samostalno razvijen u Japanu. Krasi ga još i hidropneumatski ovjes te varijabilna transmisija koja mu omogućava vožnju pri brzini od 70 km/h i naprijed i nazad. Japan je i u ovom polju briljirao ponovno napravivši aparat samo po svom „guštu“ i samo za sebe iako su znali da će to značiti i veću cijenu u odnosu na druge tenkove u svijetu. Čak je bio pokušaj Turske da pridobi Japan u partnerstvo za razvoj svog novog tenka Altay-a. Konkretno je Turke zanimao motor i transmisija (power pack) međutim Japanci su vrlo brzo odustali jer nisu željeli dijeliti tehnologiju.

Japan se doista pokazao kao pacifistička država promijenjenih svjetonazora sposobna da obogaćuje ovaj svijet svojim inovacijama i specifičnošću. S druge pak strane njegova proizvodnja vrlo naprednog oružja kao i ustroj svojih „obrambenih snaga“ pokazuje Japansku tehnološku superiornost, a vjerojatno i zabrinjava njegove susjedne države. Kina je (iako se i sama naoružava i djeluje ekspanzionistički) prva osudila ponajviše Izumo nosače helikoptera dok je Južnoj Koreji ružnu uspomenu iz povijesti vratila ponovna interpretacija članka 9 iz 2014. godine kada je zaključeno da Japan može sudjelovati u „kolektivnoj obrani“ tj. pomagati, slati vojsku i sudjelovati u ratnim akcijama ako je napadnut saveznik. Na opću radost SAD-a Japan preuzima sve veće odgovornosti u svojoj obrani a njegove mogućnosti se čak i graniče s onim napadačkim. Iako je japansko društvo uvelike podijeljeno (ekstremni pacifisti i ekstremni militaristi) izgleda da vojna služba ponovno dobiva na važnosti. Uzevši u obzir nešto povučeniji SAD, sve jaču Kinu te nikada opasniju i bližu Sjevernu Koreju izgleda da Japan i nema druge opcije.

Samo će vrijeme pokazati zrelost i odgovornost prije svega japanskog društva, ali već se sada može ustvrditi da je Japan puno više postigao u miru nego u ratu te da će i dalje biti primjer uspješne, zadovoljne i samostalne države ostatku svijeta.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 2

Avatar nemam-pojm@
nemam-pojm@
09:17 17.01.2018.

Vojna moć je mala (obranbena). Država je visoko tehniloški razvijena i ovisna o uvozu resursa. Njezina vojna komponenta nije ustanju zaštitit okružje pomorsko zračnih komunikacija da osigura nesmetan dotok resursa. Očekujem rapidno povećanje vojne moći i promjenu ustava.

PI
Pierro12
09:57 17.01.2018.

Tako treba i RH. Ali, znamo da je novaca malo. Zato treba vojno suradivati sa npr. Japanom i slicno. Nase Gospodarstvo zapravo i nepostoji, za sto su krivi Nesposobni politicari. Svi redom. Zasto nas investitori izbjegavaju Iako jako puno novca trazi sigurnu luku i po migucnosti malu zaradu. Kao npr. Turizam i clanstvo u EU i NATO su vrlo povoljne znacajke, dok to nama nije donijelo korist. Problem je u politici i korupcuji. Bahatost. Kako je moguce da se ulaze u pustinju a ne u EU?! Npr. Kuweit ili Dubai itd... Znaci, izbjegavaju nas sustavno. To nije slucajno. Zato nenozemo imati ni vojsku ni zrakoplovstvo niti mornaricu. Sramota.